Opet smo pred bitkama i u bitkama. One nisu oružane, mada ni takve još nisu isključene. Riječi Slobodana Miloševića, izgovorene na Vidovdan 1989. godine, simbolično su najavile raspad Jugoslavije i tragičnu državnu politiku Srbije koja je završila u izolaciji i na osuđeničkoj klupi Haškog tribunala.
Iako je od vidovdanskog govora Miloševića prošlo trideset sedam godina, poruka sa Gazimestana skoro da idealno opisuje atmosferu u kojoj srpsko društvo očekuje parlamentarne izbore zakazane za 25. oktobar.
U proteklih 14 godina, vlast Aleksandra Vučića urušila je sve demokratske institucije, obesmislila temeljne principe političkog pluralizma i razorila svaku formu institucionalne komunikacije, čime je svjesno ili nesvjesno kreirala ambijent u kojem smjena vlasti može da se dogodi samo na manje ili više ružan način.
9Nema sumnje da će parlamentarni izbori pred kojima je Srbija biti jedna vrsta referenduma. Nažalost, to će biti referendum o Aleksandru Vučiću, a ne referendum o karakteru Vučićeve vlasti. Sve ono što se proteklih mjeseci čulo u javnom prostoru Srbije ukazuje da je broj onih koji žele promjenu ideološkog i političkog obrasca koji personifikuje Vučić jako ograničen.
Čini se da bi glasači u Srbiji promijenili Vučića, ali ne i njegovu politiku i preispitivanje vrijednosnog okvira na kome je oblikovana. Srbija na taj način još jednom dolazi u poziciju u kojoj je bila nakon oktobarskih promjena 2000. godine – promijenila se vlast, ali je politika i ideološki okvir vlasti ostao isti.
Kome ova teza nije jasna, neka analizira stavove petooktobarskih vlasti i političko nasljeđe Vučića i odgovori na pitanje: da li je srpsko društvo sklonilo Miloševića zbog njegove pogrešne politike ili zbog toga što nije ostvario ključna obećanja izgovorena na Gazimestanu 1989. godine.
Još slikovitiji primjer je ponašanje najznačajnijih aktera srpske političke scene prema regionu, Evropskoj uniji i NATO-u. U konačnom, kako izgleda dominantan vrijednosni okvir srpskog društva i njihov odnos prema politici devedesetih, jasno je pokazala sahrana ratnog zločinca Ratka Mladića.
Vučić i politički sistem koji je kreirao delegitimisan je i potpuno je nevažno da li će njegov krah uslijediti nakon oktobarskih izbora, mjesec ili godinu kasnije. Osnovni problem je u nerazumijevanju da Vučić nije uzrok, već posljedica srpske politike i da on samo artikuliše ono što su očekivanja najvećeg broja građana Srbije.
U širem istorijskom kontekstu, mogli bi kazati da je njegova politika na izvjestan način nastavak političke tradicije Nikole Pašića i njegove ideje: modernizacija bez vesternizacije. Pašićeva ideja bila je da Srbiju modernizuje po uzoru na zapadnu Evropu, a da na unutrašnjem planu sačuva tradicionalne, patrijarhalne modele uređenja društva, ili kako je to sam Pašić objašnjavao: „od zapada uzimati samo tehničko znanje i nauku i njima se koristiti u duhu slaveno-srpskom“.
Sve što se proteklih mjeseci čulo u javnom prostoru Srbije ukazuje da je broj onih koji žele promjenu ideološkog i političkog obrasca koji personifikuje Vučić jako ograničen
Po toj logici funkcioniše i aktuelna srpska vlast: od Evrope se uzima novac, tehnologija i tržište dok se na unutrašnjem planu primjenjuju tradicionalni modeli autoritarne vlasti prožete Pašićevim „slaveno-srpskim“ političkim nasljeđem.
Srbija je nakon oktobarskih promjena 2000. godine pokušala da se okrene zapadu, ali je tragična sudbina Zorana Đinđića i formalno označila otklon od prozapadne orijentacije države. Obnavljaju se stara savezništva, a formiranje Vlade Vojislava Koštunice 2004. godine predstavljalo je prvi korak ka obnovi i institucionalizaciji ruskog političkog uticaja u Srbiji, koji je 2008. ojačan preuzimanjem većinskog udjela u NIS-u i širenjem ruskog uticaja na strateški dio srpske ekonomije.
U međuvremenu je uspostavljena mantra o četiri stuba spoljne politike, koja nije bila ništa drugo već izgovor za odustajanje od evropskog puta Srbije. Srpsko društvo danas se suočava sa bilansima takve politike, a posljedice su vidljive u političkoj polarizaciji zemlje i sve daljom perspektivom evropske integracije.
Studentska lista kao ključni politički protivnik režima Aleksandra Vučića svjesno i očekivano odbija izjašnjenje o ključnim pitanjima koja određuju politički pravac budućeg razvoja Srbije. U okršaju sa autoritarnim režimom koji je zarobio skoro sve institucije i medije, ideja o prelaznoj Vladi sa jasno ograničenim mandatom za institucionalnu konsolidaciju i pripremu uslova za slobodnije parlamentarne izbore ima svoju i logičku, ali i praktičnu osnovu.
Međutim, prelazna vlada može biti mehanizam za rješenje dijela problema, ali ne i odgovor na pitanje kakva će Srbija biti nakon te promjene. Studentska lista i dio srpskog društva koji podržava promjenu postojećeg sistema, prije ili kasnije moraće jasno da se odrede prema temeljnim pitanjima budućnosti Srbije i odgovore kako vide budućnost države nakon Vučića.
Pitanje je jednostavno: žele li kontinuitet politike devedesetih ili političku promjenu. Odgovor na to pitanje definisaće budućnost ne samo Srbije već i cijelog regiona, jer bi vjest o slobodnoj, demokratskoj i evropskoj Srbiji bila u interesu svih susjednih zemalja.
