Jezik je vražja rabota. Nekome se može učinjeti da su potirača i kanavaca isto, da ih razlikuje samo jezik iz kojega vuku korijen ili mjesto đe se pretežno koriste. Ali potirača je krpa kojom se čisti pod, a kanavaca je kuhinjska krpa, koja, uglavnom kad se dobro izrabi, može postati potirača.
Nedavno je, poslužujući Vučiću na promotivnome skupu u Srbiji, Milan Knežević, predśednik crnogorske parlamentarne stranke i poslanik crnogorskoga Parlamenta, izgovorio: „Pošto će Aleksandar Vučić biti premijer Srbije, tražiću od njega ili da ukinemo ili da integrišemo granice između Crne Gore i Srbije. Neću da bude više granica. Mi jesmo nezavisne države, ali ne smiju više da budu granice između Crne Gore i Srbije. Pođite u Ulcinj. Prvo dok prođete i prošetate kroz Ulcinj, vidjećete da je tamo počasni građanin Ulcinja Hašim Tači, ratni zločinac i čovjek koji je ubijao i sakatio Srbe, Crnogorce i ostali nealbanski živalj. Uveče ćete čuti pjesme u kojima se pjeva o Ademu Jašariju. I neka uđu ovi veljecrnogorci koji kažu da smo mi izdajnici jer volimo Srbiju u te kafiće i kažu: 'Ugasite muziku koja pjeva o Ademu Jašariju!' Ćevape bi napravili od njih. I gosti lokala i gazde lokala. A kada mi pjevamo 'Đenerale, nek je tvojoj majci hvala', odma iz Tužilaštva stižu krivične i prekršajne prijave. Da je naše tužilaštvo ovako jurilo kavački klan, ne bi ni gram droge ostao u Crnoj Gori.“
Kneževiću krvave slike i opisi klanja nijesu strani, ali ih je dosad uglavnom vezivao za aktivnosti kriminalaca i mafije ili uz opise stradanja u Jasenovcu, što je opet imalo izrazito propagandne motive
Jedan vrlo sažet iskaz u tri slike, poput menija. Za predjelo ukidanje državnih granica, za glavno jelo unutrašnji mir, pluralizam i međuetnički sklad u Crnoj Gori, a za dezert droga i kriminal kao dokaz navodne diskriminacije Srba u Crnoj Gori. Može li bljutavije! Zanimljivo kako osoba koja je tih po zlu čuvenih devedesetih bila dijete ima iste političke okvire i iste jezičke strategije kojima do ciljeva želi doći kao oni što su s političke pozornice devedesete učinili toliko mračnim.
Prvo – Milan Knežević, poslanik Parlamenta Crne Gore, najavljuje potiranje granica između Crne Gore i Srbije, pa kao kakvo razmaženo dijete usred tantruma uzvikuje: „Neću da bude više granica!“ A Vučićevim biračima u podtekstu kaže: „Samo da on pobijedi na izborima, dobićete Crnu Goru na tacni.“ Moć da ukloni granice ima taman koliko i uslužni djelatnik, nikad je neće ni imati, ali eto dali su mu mikrofon u ruke pa što da ga ne iskoristi. A mikrofon trpi svašta pa i koračnice i pjesme o ratnim zločincima koje Kneževiću golicaju dušu i diraju ga do suza. Dogod pjevaju o Mladiću. Ali kad obrne pjesma s trobojke na crveno i crno – oprostite, gospodo, ali granice se moraju znati!
Zato direktno sa ukidanja granica između Crne Gore i Srbije poput konja u šahu Milan Knežević skače na Ulcinj. Srpska politika ne želi granice između Crne Gore i Srbije jer – kako su nam to u maju pokazali srpski propagandni filmovi – bez Crne Gore izmaštana velika Srbija nema đe izaći na more. A na crnogorskome moru – nećete vjerovati – Ulcinj. A u Ulcinju – opet nećete vjerovati – crnogorski građani većinski Albanci. Isto kao na Kosovu, najtraumatičnijoj srpskoj riječi. I Albanci u Ulcinju imaju – zamislite – kafiće. I u njima – prosto nevjerovatno – puštaju muziku.
Sve to zdravome uhu i umu nije problem. Zato ga interpretacijom treba problematizovati, kako to crnogorski poslanik na SNS-ovom mitingu i čini: „Prvo dok prođete i prošetate kroz Ulcinj, vidjećete da je tamo počasni građanin Ulcinja Hašim Tači, ratni zločinac i čovjek koji je ubijao i sakatio Srbe, Crnogorce i ostali nealbanski živalj.“ Kao da je u kakvom izokrenutom rimejku Being John Malkovich. On je u filmu Being Hashim Thaçi, samo što Knežević nosi naočare i šeta Ulcinjem, a tamo svi ljudi, bez obzira na pol, dob i ostale lične razlike, imaju lik Hašima Tačija. Jer Tači je počasni građanin, što znači da su, ispod kože, svi oni – on! Pa se ratni zločinac preslikava na sve građane. Pa svi građani postanu ratni zločinci. Svi Ulcinjani. Tako funkcioniše propaganda.
Ulicom u tome perverznom filmu prođe i poneko od nealbanskoga življa – e taj nema lik Tačijev. Ako je protiv šovinizma i nacionalizma bilo kojega predznaka, leži na ulcinjskoj ulici serviran uz luk i somun. Najprljavija dehumanizacija crnogorskih građana albanske nacionalnosti u izvođenju poslanika u crnogorskome Parlamentu.
Ne treba mnogo duboko razmišljati niti u daleku prošlost zalaziti da se shvati da ovakav diskurs vodi nasilju, jer podstiče ideju da su Albanci (u Ulcinju, ali zašto tu stati) opasnost koja prijeti nealbanskome življu i da se treba braniti. Kao što smo se „branili“ 90-ih, kad su kao koljači aktivno predstavljani i Albanci i Hrvati i Muslimani. Kao što su prošle godine huligani prekinuli film na Džada festu jer se ovakvom retorikom zadojena ulica morala braniti od albanskoga jezika.
Zna on dovoljno gramatiku da napravi razliku između „Crna Gora jeste nezavisna država“ i „Ćevape bi napravili od njih“, a još više zna propagandne strategije da je svjestan da se glagolski oblici ne mogu vizuelizovati
Da se razumijemo, sve i da je dosad bilo prihvatljivo da Tači bude počasni građanin Ulcinja, momentom donošenja pravosnažne presude kojom se proglašava ratnim zločincem, što znači da su mu zločini dokazani, ta bi odluka mora staviti van snage. Tu čekanja nema i opravdanja nema. Ali to i dalje ne znači da Knežević ima pravo dehumanizovati sve Ulcinjane albanske nacionalnosti i izjednačavati ih s ratnim zločincima. A on to upravo radi, čemu pridodaje i krajnje krvavu interpretaciju, da se slika dobro u śećanje utisne.
Kneževiću krvave slike i opisi klanja nijesu strani, ali ih je dosad uglavnom vezivao za aktivnosti kriminalaca i mafije ili uz opise stradanja u Jasenovcu, što je opet imalo izrazito propagandne motive i što su u istome duhu radili i političari i mediji 90-ih. Sad to pripisuje Albancima u Ulcinju, koji, u Kneževićevim krvavim vizurama, ne samo da bi klali no bi ćevape pravili od ljudi. A ćevapi su, znamo dobro, namijenjeni ljudskoj ishrani.
Dakle, poslanik u crnogorskome parlamentu ulcinjske Albance koji idu u kafiće i koji imaju kafiće predstavlja kao kasape koji bi ljude druge nacionalnosti pretvorili u ćevape ako od njih traže da ugase „muziku koja pjeva o Ademu Jašariju“. Još samo ne reče kome bi se posluživali ti ćevapi.
Zna on dovoljno gramatiku da napravi razliku između „Crna Gora jeste nezavisna država“ i „Ćevape bi napravili od njih“, a još više zna propagandne strategije da je svjestan da se glagolski oblici ne mogu vizuelizovati. Nema te mentalne slike koja bi prikazala mogućnost, predviđanje i razlikovala ga od stvarnosti. Granica između gramatičkih oblika potire se mnogo lakše nego državna granica. Zato Milan tako brzo i preskače s jedne poruke na drugu.
A da se sve lakše proguta, tu je viktimizacija i diskriminacija Srba. U očima prosrpskih političara Srbi su vazda barem dvostruke žrtve. Progone ih ovaj put Albanci i crnogorski državni aparat, čak i ako njime Srbi većinski upravljaju, što daje dodatno značenje autoviktimizaciji. Dok na sve strane pjevaju i koncerte održavaju slaveći svojega ratnoga zločinca, srpski i prosrpski političari vide samo činjenje drugih. Jer njihov ratni zločinac je junak, heroj, samo je tuđi ratni zločinac kasap. Biće da je do jezika. Ili do mikrofona. A ako si protiv oba – onda si veljecrnogorac, ideološka tvorevina. I pravo da si Crnogorac koji odbija nacionalizme Knežević potire.
Krpa što potire zove se potirača. Ni među krpama nije reprezentativna, pa je i kanavaca gleda s visine.
