Ovo je (za sada) moja posljednja kolumna na Portalu Analitika. Medij, moja kuća, koji mi je evo već pet i kusur godina davao prostora i odriješene ruke da sa vama dijelim moje misli, ima visoke standarde. Neki od tih standarda nalažu i da politički aktivno lice ne može biti zapošljeni kolumnista. Ja to poštujem. Na kraju, da nije bilo tih visokih standarda ne bismo Analitiku izdigli na nivo trećeg najčitanijeg medija u državi. Ona će tek rasti.
Pet godina pisanja i više od tri stotine napisanih tekstova. Jedna objavljena knjiga kao zbirka kolumni. Hiljade vas koji ste svakoga utorka uz jutarnju kafu počinjali dan sa mojom pisanijom. Stotine komentara podrške. Žive rasprave na portalu i na društvenim mrežama. Sve je to učinjelo da postanem prepoznat u svoj toj priči.
60Prije svega, Analitici dugujem to što sam danas tu đe jesam i što je jednom dvadesetčetvorogodišnjaku, tek okićenom diplomom magistra političkih nauka, dala prostor da se i njegov glas čuje. I tako svakoga utorka.
Međutim, napuštanje zone komfora je sastavni dio sazrijevanja. Svi ovi tekstovi u kojima sam uglavnom kritikovao i govorio kako treba da bude, bili su upućeni širokim masama koje su moje redove čitale. Često su komentari bili: ''Ustani, Baroviću'', ''Povedi'', ''Čini nešto''. I dosta je bilo priče. Vrijeme je da se zasuču rukavi.
Vrijeme je da se proba. Na kraju, mora se probati. To je pitanje obraza. Mislim da je sad pravo vrijeme. Nije crnogorski ćutati, nije ni crnogorski śeđeti skrštenih ruku. Crnogorski je ustati i djelovati bez obzira na posljedice koje mogu nastupiti.
Standardi nalažu da politički aktivno lice ne može biti zapošljeni kolumnista. Ja to poštujem. Da nije tih visokih standarda ne bismo Analitiku izdigli na nivo trećeg najčitanijeg medija u državi
Pisao sam mnogo o crnogorstvu, toj najbitnijoj karici koja nas okuplja. Mnogi se sa mnom nisu usaglasili. Čak i neki meni veoma dragi ljudi. Međutim, teško je vratiti u kolosijek voz koji je gotovo cio vijek guran izvan šina. Mimo svog prirodnog pravca, mimo svog istinskog toka. Taj pravac je upravo crnogorstvo, kao ideja vodilja slobodarskog crnogorskog naroda. Ideja koja nas je okupljala i koja će nastaviti da nas okuplja. Ideja o slobodi.
Na kraju, sloboda je stvorila crnogorsku naciju. Crnogorci su se oko nje okupili i ljubomorno je čuvali. To je njihov zajednički imenitelj. Crnogorstvo moramo čuvati. Ono je naša ideologija. U njegovoj snazi počiva naša sloboda.
Tema svakog mog teksta je upravo bila sloboda. Ti tekstovi su bili ''iskre slobode'', kako se i zove moja knjiga kolumni. Tema je bila i borba protiv nadmoćnoga neprijatelja koji tirjanski prijeti i kidiše evo većviše od vijeka. No, kako reče sveti Petar, ''sve su sile slabe i ništavne za onoga koji pravo misli''.
Ubijeđen sam, da svi vi koji ste u mojim tekstovima pronalazili sebe i vlastitu inspiraciju pravo mislite. Jer, moji tekstovi su samo bili glas mnogih, koji misle isto kao i ja. Ispravno i slobodarski. Međutim, naša ideja se ne može ostvariti pisanjem, mora se raditi, mora se boriti na sve načine. Moramo pobijediti. I oćemo! Kao i svaki put do sad.
Na kraju, ostaje mi samo da se zahvalim svakome od vas koji je čitao i podržavao. Svakome ko je možda nešto naučio. Svakome onome ko bi mi se u prolazu javio ili dao neku sugestiju. Meni sad samo preostaje da dam sve od sebe da se ono o čemu sam pisao sprovede u djelo. Što bi rekli crnogorski glavari u jednom odgovoru sultanu: ''Dosta je živio ko je umro kao slobodan čovjek. I više od nas pisanja nema''.
Da je vječna!
