Specijalni izvjestilac za Crnu Goru u Evropskom parlamentu Marjan Šarec kazao je: Ako ne usvojite ustavne izmjene što prije, imaćemo problem da ubijedimo zemlje članice da postanete nova članica EU.
22Ono što Šarec nije kazao, a trebao je da ne bi ostajao nedorečen, jeste ovo: Ako ne usvojite ustavne izmjene što prije, imaćemo problem da ubijedimo zemlje članice da postanete nova članica EU, jedva smo ih ubijedili da je neonacistička vlast koja glorifikuje ratne zločince iz svih ratova u Crnoj Gori OK, a vi sada zatežete sa promjenama Ustava. Pa nemojmo!
A i mi smo, koliko god bili naivni i pobrkani, naučili da svaki pas laje sebe, a ne sela radi. Više puta smo se spuštavali na vaše uže.
„...umalo se uže ne pretrže
Od tada smo viši prijatelji
U glavu nam pamet ućeraste”
Možda nam je trebalo ponoviti više puta, ne naučismo ništa na tuđim greškama, ali na kraju skontasmo da Evropskoj uniji lijepo „puca” kakvi smo i od čega smo sastavljeni sve dok im naše članstvo bude od nekog interesa.
Kada ne bude, kao što nije bilo prethodnih decenija, tražiće svakojake greške, tačke i zapete u našim legislativama i propisima. Sada, kada to nije slučaj, možemo đuture da uđemo kao zemlja-četnik ili zemlja-neonacista, svejedno je. Koga briga za zločince, antihumanizam, genocide i etnička čišćenja kada im ovakvi kakvi jesmo krpimo rupe.
Ali, da kažemo da nam niko nije kriv do mi sami. Prisjetimo se kako je to nekada bilo - đe smo bili mi, a đe oni.
Tokom trajanja Titove Jugoslavije, a posredstvom projekta Nesvrstanih, samo u školskoj 1961/62. je 235 studenata iz Afrike upisano na fakultete u našoj tadašnjoj domovini.
A između 1955. i 1984. njih oko osam hiljada je dobilo mogućnost da se besplatno školuje u Jugoslaviji. Mnogi od njih su ostali nakon studija da žive kao punopravni i uvažavani članovi zajednice.
Za to vrijeme, u srcu Evrope - Briselu, lokalne vlasti su organizovale ljudsku izložbu na kojoj su stanovništvu, iza rešetaka, poput životinja izložili Kongoance. Ostalo je zapamćeno da su im evropska gospoda preko ograda bacala banane - da se zna ko je civilizacija, a ko eksponat.
Danas iz tog grada stižu lekcije o ljudskom dostojanstvu: ogradu su uklonili, ali su sebi zadržali pravo da određuju ko je dovoljno civilizovan. Evropska unija tu govori s autoritetom nasljednika koji je prihvatio porodično srebro, ali bi da se kolonijalna krv na njemu vodi kao tuđi dug.
Sad nam tom istom srebrninom serviraju pridike o vrijednostima, očekujući da budemo zahvalni što više nijesmo na jelovniku.
Za samo pedesetak godina došli smo do nivoa da ne da se ne ljutimo što nam se bacaju banane, već se i tučemo oko toga ko će koju uhvatiti i pohvaliti se zarađenim plijenom.
Ono što nije bilo za očekivati jeste da su te nove vrijednosti i uslove igre prije shvatili u partijama vlasti nego li u onima u opoziciji koje su, ako ništa, makar imale prednost dužeg suživota sa EU vrijednostima.
I dok nam članice vlasti, kobajagi podijeljene, a uvijek jedinstvene u svom v(j)ekovnom načertaniju, demonstriraju kako se sarađuje sa EU administracijom, naša opozicija nikako da shvati da smo svi mi za njih samo maljave ruke izbačene kroz rešetke u potrazi za hranom.
Briga njih da li se iza nekih od tih ruku krije iskreni antifašista ili neko na čijim grudima se sjaji Hitlerov gvozdeni krst za zasluge.
Sve je to za njih obična masa, masa jednoličnih i istih. Masa u kojoj, kako reče ono Krleža, više čak nije ni toplo - samo nepodnošljivo smrdi.
Pouka je, dakle, jednostavna: ko pristane da za šaku obećanja proda sopstveno dostojanstvo, neka se ne čudi kada kupac počne da mu određuje i cijenu i mjesto. Mi smo svoje mjesto već zauzeli - pod ogradom, posvađani oko plijena, uvjereni da se tako osvaja evropska budućnost. Još samo da nam izdaju potvrdu da smo napredovali: nekada smo školovali ljude, danas školujemo kičmu da se savije dovoljno duboko.
Kad konačno dotaknemo zemlju čelom, proglasiće nas spremnim. A mi ćemo, naravno, zahvaliti.
I da ironija bude kompletna i savršena, to nam je, nažalost, jedini put.
„Na ovom svijetu postoje samo dvije tragedije. Jedna je ne dobiti ono što želiš, a druga - dobiti baš to”, Oskar Vajld.
Ako ništa makar smo tragediju kompletirali. Ako vam je teško sve ovo prihvatiti ubacite u priču Vladimira Jokovića, pa ćete dobiti - tragikomediju.
Isto vam je to, samo se lakše pije. I nemojte da pijete dok vozite... ili da glasate... ma koga briga dok je škoda nova.
