Hajka. U klasičnom smislu. Na dojučerašnju uzdanicu, predvodnika, borca, časnog profesora, spasioca crkve i srpstva... Tako su Zdravka Krivokapića predstavljali oni na čelo kojih je odio tokom te 2020.
Recimo, ja se sjećam tih poleta mase naroda da se sa njim fotografiše, pita, pa se sjećam njegovog cjelivanja crkava i manastira u malo prećeranoj varijanti, pa govora popova Crkve Srbije, Amfilohija, upiranje mimera i svih ikad samo da se dobri profesor predstavi kao dobar izbor.
37I uspjelo im je. Dobar dio onih koji litije nisu toliko podržavali radi vjere, već radi socijalne nepravde glasali su profesora. Glasali jer im je bio prihvatljiv, za razliku recimo od Mandića i Kneževića. I sad se postavlja pitanje – ko je koga prevario? Profesor glasače ili glasači profesora? Ili obje strane?
Tih dana, mi koji smo bili kontra te klerikalne kontrarevolucije, pjevali smo neke pogrdne pjesme o njemu, pozivajući se na njegovo porijeklo iz najjačeg crnogorskog plemena Cuca. Naravno, razočarani time da jedan Katunjanin može stati na čelo onoga što očigledno vodi destrukciji Crne Gore. Neshvatljiva pojava, nezapamćena u istoriji.
No ajde, mnozina su pali na te priče o ugroženosti crkve, Srba, planovima da se od manastira prave javne kuće i na ''bolne'' suze oca Gojka. Tome su kumovale i Vijesti, vjerovatno utičući na solidan broj Crnogoraca da glasaju Zdravka ili Dritana. Mi koji smo upozoravali da se radi o istorijskoj prevari serviranoj od najgoreg soja bjelaša, plaćenih iz Beograda, a sa ciljem da se uništi Crna Gora, bili smo prozivani, linčovani i targetirani na najsramnije moguće načine. Vjerujem i da je Zdravko pao na ove priče. Na našu, i njegovu žalost.
I odmah se viđelo da je višak. Nije se ni formirala vlast, a njegovi dojučerašnji saborci krenuli su da ga ruše. Dok je pričao da ga je strah od komita i od Crnogoraca pravio neprijatelje Crne Gore, njegovi ''prijatelji'' su mu polako zabijali nož i u leđa i u stomak. I dok je s osmjehom gledao kako njegova policija truje vlastite mu plemenike, bratstvenike, sestre i braću po krvi i tlu, a sve zarad tuđina, nije ni slutio da će zbog tih tuđina i ''stradati'' kada prestane da im bude uputrebljiv u obračunu sa Crnom Gorom. I to se brzo desilo.
Kad je Krivokapić konačno dobio prigovor cucke savjesti bio je automatski uklonjen. Na njegovo mjesto je doveden onaj koji nije imao problem sa savješću i zakivanjem eksera u Crnu Goru.
Danas, kada Zdravko Krivokapić zagovara ono protiv čega se 2020. godine borio, ponovo je naišao na linč od svojih dojučerašnjih saboraca. Naravno, ovo samo govori o ispravnosti ideje koju smo tada zastupali, a to je da crkva u Crnoj Gori može biti samo autokefalna tj. po kanonskom pravu nezavisna u teritoriji nezavisne države. Bez stranog uticaja. Jer, koliko gođ da potencijalno Mitropolija-crnogorsko primorska bude autonomna i samostalna, ona bi ipak ostala dio Crkve Srbije, a Crkva Srbije svojim Ustavom je obavezana da prati nacionalni i državni interes Srbije.
I što onda kada državni i nacionalni interesi Crne Gore i Srbije nisu isti, a nisu isti većinom vremena? Znači li to da će Mitropolija sprovoditi tuđi interes u Crnoj Gori? Naravno da znači, i toga je Krivokapić očigledno postao svjestan. Toga počinju da budu svjesni i mnogi drugi građani. Nije želja za crnogorskom crkvom iz pukog ćefa i nacionalizma već iz realnih potreba opstanka ove države.
I eto. Ima tu jedan paradoks. Većina Crnogoraca skapira da su pogriješili u svojim postupcima jako kasno. Nepovratno kasno. Tako i Zdravko kasno na Belveder dođe. Ostavljamo ga da se sam bije sa onima kojima je ruke ljubio. Onih radi kojih je bio spreman da nas satre. Onih radi kojih zbog njega mjesec dana ptice nad njegovom vlastitom prijestonicom nisu lećele. Onih radi kojih je tuđina stavio prije Crnogoraca.
Tako to biva. A mi? Ima ođe jedan nedoder.
