Prije svega 5-6 dana slučajni predśednik države Jakov Milatović priprijetio je svom partijskom šefu i aktuelnom premijeru, poručujući mu kakva će ga stigma čekati ukoliko PES ne podrži Milatovićev prijedlog da Irena Radović bude nova guvernerka Centralne banke riječima: „Neko će morati da odgovori crnogorskoj javnosti zbog čega ljudi i dalje bliski režimu prethodnog predsjednika, Mila Đukanovića, treba da ostanu na čelu te finansijske institucije.“
Rekao je Milatović još ponešto tom prilikom, doduše ponajviše o sebi – da je on „valjda PES“ i da „pretpostavlja“ da je on „upravo čovjek koji je doveo PES gdje je trenutno“ i sl. U svojoj patološki grandomanskoj projekciji Milatović tako parafrazira Luja XIV, demonstrirajući još jednom tužnu nesposobnost da razumije kako je za to đe je on sad zaslužan ne ni njegov neodoljivi šarm, ne ni njegova prefinjena harizma – fenomeni dokazivi koliko i postojanje jednoroga – već imenovani Milo Đukanović. I to najmanje iz dva razloga.
Prvo, kao lider koji je presudno uticao da Crna Gora 2006. godine postane nezavisna, pa tako i da Jakov jednog dana postane predśednik još uvijek nezavisne države, što ni izbliza izgleda nije satisfakcija za sve duševne boli koje su đeca SNP-ovih funkcionera, a među njima i Jakov, tih godina pretrpjela zbog toga što je Crna Gora napuštila Miloševićev ludački brod. Drugo, jer je Milatović pobijedio na izborima na kojima se nije glasalo za njega, nego protiv Đukanovića.
No, puštimo te sitnice na čas, i pogledajmo pažljivije što je to Vučiću submisivni a Spajiću autoritarni Milatović zapravo poručio svom partijskom šefu. Usta punih profesionalizma i depolitizacije Milatović je svojom porukom objasnio da njegov prijedlog nove guvernerke počiva na političkom revanšizmu.
58
Za Milatovića je, dakle, neprihvatljivo da „ljudi i dalje bliski“ Đukanovićevom režimu rukovode finansijskom institucijom, bez obzira na njihove kvalifikacije. Obaška što je riječ o logičkoj besmislici jer Đukanović nije više na vlasti, niti više ima njegova režima, tako da ne može ni biti tih ljudi koji „i dalje“ mogu biti bliski upokojenom režimu, poruka ima i podtekst, a on glasi: za razliku od ljudi koji su bili bliski Đukanovićevu režimu, a to su i dalje, što ih čini neprihvatljivima za obavljanje bilo koje javne funkcije, postoje i ljudi koji su bili bliski tom režimu dok je zaista bio na vlasti, ali to više nijesu „i danas“, pa su takvi prihvatljivi da obavljaju javne funkcije.
Nije, dakle, bitno jeste li decenijama slovili za režimski kadar servilno sprovodeći njegovu politiku, poput mnogih koje ovih dana stiže etiketa preletača, bitno je da to ne radite „i dalje“, sad kad tog režima nema već duže od tri godine. Zato je, uostalom, Milatovićeva kandidatkinja za guvernerku danas poželjan kadar jer decenije provedene u službi Đukanovićevog „režima“ – da upotrijebim Milatovićevu kvalifikaciju – nijesu joj otežavajuća okolnost.
Iako niko nikad dotičnu do 2018. godine, kad je lični sukob sa svojim nadređenim oglasila borbom protiv režima koji ju je prethodno učinio zamjenicom šefa diplomatije, ambasadorkom, viceguvernerkom – pa na vrijeme shvatila da dolazi vakat u kojem će za napredovanje partijsku lojalnost zamijeniti lojalnost Beogradskoj patrijaršiji i potrčala da prigrabi litijašku spomenicu – vidio u borbi za potlačene i diskriminisane.
Jednom iz tragičnog iskustva drugih da naučimo da je mjera naše opstojnosti - na Ustavu i zakonima zasnovani otpor kolonizatoru
Doduše, nevidljiv je tih godina bio i aktuelni, a po nesreći crnogorskoj, predśednik Crne Gore. Nije, velim, bivša ambasadorka i viceguvernerka ni glasa puštila da osudi, recimo, neoliberalni ekonomski model „bivšega režima“ koji je bio bogom dan za povlašćene i katastrofalan za sve ostale.
Umjesto toga, prvi njen vidni sukob s tim režimom bio je motivisan pokušajima tadašnje vlasti da ograniči neutaživu glad za moći najvećeg crnogorskog feudalca – Beogradske patrijaršije. Tako je nova guvernerka umjesto da na vrijeme prigrabi titulu crnogorskoga Robina Huda u obračunu sa svojima prispjela u društvo crnogorskih Superhikova.
Ne kažem da nova guvernerka nema kvalifikacije te da u životu nije radila odgovorne poslove, niti sudim o rezultatima njezina rada, velim samo ono što u ovome igrokazu svi, liše Slavena Radunovića, žele prikriti – niti je u bivšem režimu viceguvernerka to postala zbog svoje ekspertize, niti je prekjuče za guvernerku izabrana zbog stručnih kvalifikacija. I tada i sad po srijedi su bile političke odluke.
To što se zgodilo da je istoga kandidata jednom za zasluge nagradila partija, a drugi put crkva, makar bi trebalo da zatvori usta onima koji pripovijedaju bajke o stručnosti kao preporuci za javne funkcije, jer svi dobro znamo da su ti stručni i onda i danas tek po izuzetku mogli doći u priliku da o nečemu odlučuju. Samo što je diktaturu partitokratije zamijenila diktatura klerikalijata. I samo što mnogi stručni koji u onoj vlasti nijesu dobili priliku nijesu bili spremni izdati vlastite principe da bi priliku dobili u ovom kleromafiokratskom režimu.
Ako je izbor nove guvernerke bio kristalna demonstracija političkoga licemjerja, vijesti koje ovih dana stižu iz sudstva i prosvjete svjedoče posvemašnju društvenu trulež. Skandalozna prvostepena sudska presuda u slučaju ubistva Zimrite Nerde, u kojoj je brutalno osmosatno ubistvo oglašeno „nasiljem u porodici“, poslalo je poruku da je femicid društveno prihvatljiv. Baš kao što su i sramne presude Višega suda u Bijelom Polju povodom napada na Nuriju i Emira Pilava 31. avgusta 2020. godine poslale poruku da je nasilje nad pripadnicima manjina dozvoljeno ako se odvija u vrijeme slavlja povodom oslobođenja fašističkih nagona njihovih sugrađana.
Duboko je uznemiravajuća i reakcija „nadležnih“ na brutalne prijetnje novinarkama M portala i Gradske televizije, uz užasne, neljudske komentare laureata državnih nagrada i brata mitropolita Joanikija II, na koje nema adekvatnoga odgovora. Ako ste žena, pa usto i kritičarka kleromafiokratskoga režima, biva, ne odnose se na vas ni zakoni ni Ustav ove zemlje, već možete biti žrtvom verbalnog – a zašto samo verbalnog – nasilja svake barabe kojoj će lokalni paroh dati avansni oprost.
A što tek reći o politički i nacionalno motivisanom iživljavanju nad đecom u crnogorskim javnim školama, o čemu ovih dana svjedoči pisac i profesor Vlado Vojinović, koji je svojim istupom otvorio crnu kutiju terora koje – ispod oblaka CEDEM-ovog „smanjenja etničke distance“ – siju kadrovi kontrarevolucije.
E to vam je, drugarice i drugovi, nova Crna Gora na koju bismo, slijedeći apel slučajnoga predśednika, trebali da se naviknemo. Andrej Nikolaidis je još prije tri godine napisao da je Crnogorcima namijenjena sudbina Palestinaca i ovo vrijeme za nama to nam samo potvrđuje.
Dok ovih dana s revoltom i tugom posmatramo organizovano brutalno etničko čišćenje u pojasu Gaze, valja se priśetiti ove Andrejeve asocijacije. Pa da jednom iz tragičnog iskustva drugih naučimo da je mjera naše opstojnosti – beskompromisni, ali samo na Ustavu i zakonima zasnovani, otpor kolonizatoru.
