Prema nekim nezvaničnim podacima i grubim procjenama, od početka sukoba dva kotorska kriminalna klana, kavačkog i škaljarskog, ubijeno je više od 50 osoba. I, taj se sukob nastavlja bez nekih realnih izgleda o završetku.
Priče o nekom pomirenju ili dogovoru su besmislene, osim ukoliko o tome ne pitate poslanika Demokratske Crne Gore - Borisa Bogdanovića. Ako biste njemu vjerovali, a za to bi vam trebao ozbiljan nedostatak logike i mentalne higijene, onda biste zaključili da se ova dva zaraćena klana mogu dogovoriti samo oko jedne stvari, a to je da podijele troškove za naručene novinarske tekstove u Analitici, M portalu i ETV.
40
I tako, iz nepregledne tišine znanja i dokaza, oglasio se Bogdanović – mislilac i idejni tvorac novih logika, u kojima se novinarski tekst ne čita, već vaga poput pipuna na pijaci. Po njemu, škaljarci i kavačani više ne investiraju u oružje, šifrovane telefone i blindirana vozila – već u tekstove, i to ne bilo kakve, već one od 8.000 eura po komadu.
Toliko, po njegovom umu, vrijedi štampana riječ kad udara po partijskim živcima. Nema dokaza, nema izvora, nema imena, nema prijava, nema ničega osim klasične mantre slabih da ako ne možeš da pobiješ – etiketiraj. I to s pozicije čovjeka čije obrazovanje izaziva više pitanja nego tekstovi koje pokušava da kriminalizuje.
Kada ne umiješ da objasniš stvarnost – izmisli tržišnu cijenu istine. Sada makar znamo da je ona kod Bogdanovića - 8.000 eura.
No, sve je već zapisano i sve je rečeno, samo se treba prisjetiti, cijela mudrost jednog naroda se može naći u narodnim izrekama. Kaže narod – ne laje pas sela već sebe radi, a sjetimo se da je osnovni razlog ovog „laveža“ bilo upravo saznanje ovih „plaćenih“ novinara da je politički lider, jednomisleći vođa iz sjenke, Bogdanović, svoju diplomu pravnika stekao na vašar-fakultetu za starlete u Beogradu. I to čak ni na tom „plati-pa klati“ Univerzitetu to nije mogao uraditi regularno i pošteno već je diplomirao a da nikada nije ni vidio zgradu, te nazovi, ustanove.
Ali, mnogo više je zaboljelo iznošenje istina u javnost a u vezi sa čistkama u MUP-u i Upravi policije, otpuštanju i kriminalizaciji nepodobnih, i postavljanju lojalno-neposobnih na čelne pozicije.
A da je kojim slučajem bio i na jednom od predavanja, čak i na tom i takvom fakultetu, mogao je čuti neku riječ o pravdi i slobodi. Iako čvrsto vjerujem da gore pomenuti ne zna ko su Džon Lok, Karl Poper ili Stjuart Mil, njihove kritike totalitarizma kao da su pisane za njega i njegove Demokrate koje svim sredstvima pokušavaju od Crne Gore stvoriti društvo kontorlisanih građanskih i ljudskih sloboda.
Teško je sužnju shvatiti da postoji sloboda - sloboda riječi, misli i djela, i da se ne radi sve po komandi i za novac. Već sam neđe ranije pisao kako je priroda prase napravila s hendikepom – tako da mu ergonomija tijela ne dozvoljava da podigne glavu i pogleda u nebo. Usljed tog hendikapa prase ne vjeruje ptici da može da leti i sve u što vjeruje je ono što vidi ispred sebe – a to su korito i blato oko njega, i čvrsto vjeruje da cijeli svijet živi sa pola zarivenom njuškom, dok ona ptica leti slobodno.
„Novinar koji piše bez dozvole Partije – izdaje Partiju”, Kang Sheng – šef Maoove tajne policije
I nije samo ovaj potonji izliv nemoćnog bijesa, iskazanog govorom maoističkih šefova propagande, jedino šta su pripremili za „neposlušne“. Pored ovih opasnih napada na slobodnu riječ, i to napada koji su uvijek i iznova kukavički sakriveni iza poslaničkih imuniteta, imamo i najave o zabrani komentarisanja svega u vezi sa bezbjednosnim sektorom, i ovo najnovije - zabrani javnog okupljanja.
Gospoda autokrate, slabo sakrivena iza demokratskog imena, su zaboravila svoja politička „orgijanja“ po crnogorskim trgovima svih onih godina prije nego li će nas zapuhnuti svojim osvježenim talasom „slobode“.
Zaboravili su onu pečenu prasad ispred Skupštine, litijanja tokom zabrane javnih okupljanja propisane od strane Svjetske zdravstvene organizacije, lizanja pričesnih kašika i ljubljenja popovskih ruku u sred pandemijskog pika. Zaboravili su sve one blokade puteva, zgrada opština, i drugih koje su činili uvijek iz istog i jedinog cilja i ideala kojem se klanjaju – fotelje. Samo su se okolnosti mjenjale, jer se neđe radilo o zauzimanju a neđe o zadržavanju iste.
Pa sada žele da, umjesto preuzimanja odgovornosti za masakre i tragedije na Cetinju, porodicama stradalih zabrane da protestom iskažu stav i zavape za pravdnom i istinom. Najavom zakona o javnim okupljanjima pokušavaju da zataškaju i posljednji glas koji ih imenom i prezimenom proziva za nedjela, nesposobnost i neljudsko nemanje empatije prema žrtvama.
Ako ste mislili da ćete time učiniti da se zaborave laži koje ste izrekli one stravične noći, da će se neđe zametnuti sjećanja na zamagljene naočare i ono bestidno i fukarsko podmetanje fotografije na kojoj kobajagi žalite za pobijenim nedužnim građanima, među kojima su bila i (mecima prekinuta djetinjstva) dva tek zaigrana dječaka.
Ili, ona saopštenja u kojima, na isti način kao danas novinare, targetirate cetinjsku đecu koja su došla da drugarima zapale svijeću, da su plaćenici kriminalnih klanova. E, pa neće moći, previše ste se zaigrali. Slobodu nećemo dati ni po koju cijenu, a do istine ćemo doći, danas, sjutra, za koju godinu... ali doći ćemo.
Da si, Bogdanoviću, umjesto kupljenog pravnika – školovani, znao bi da je pravda spora ali dostižna.
