Od prvih takmičarskih nastupa za Budvansku rivijeru do Olimpijskih igara u Parizu, Jovana Kuljača je za nekoliko godina prošla put od mladog talenta do crnogorske reprezentativke na najvećoj sportskoj sceni.
Jovana Kuljača rođena je 6. maja 2004. godine u Podgorici, a njene glavne discipline su sprinterske trke slobodnim i leđnim stilom. Takmičarsko plivanje počela je u Plivačkom klubu Budvanska rivijera, gdje je nastupala uglavnom na domaćim takmičenjima.
Za reprezentaciju Crne Gore debitovala je 2019. godine na Igrama malih zemalja Evrope, održanim u Budvi. Iste godine nastupila je i na Olimpijskom festivalu mladih Evrope u Bakuu.
Prvi nastupi na velikim seniorskim takmičenjima uslijedili su 2021. godine, kada je učestvovala na Evropskom prvenstvu u malim bazenima u Kazanju, a potom i na Svjetskom prvenstvu u Abu Dabiju.
Tokom 2022. takmičila se na Svjetskom prvenstvu u velikim bazenima u Budimpešti, gdje je zauzela 57. mjesto na 50 metara slobodno i 33. mjesto na 50 metara leđno. Na Evropskom prvenstvu u Rimu iste godine bila je 39. na 50 metara slobodno.
Uslijedili su nastupi na svjetskim prvenstvima u Fukuoki 2023. i Dohi 2024. godine. U Dohi je na 50 metara slobodno zauzela 64. mjesto u konkurenciji 109 takmičarki, dok je na 100 metara slobodno završila na 52. mjestu među 85 takmičarki. Nastupila je i na Evropskom prvenstvu u Beogradu.
Posebna pozivnica omogućila joj je da 2024. godine debituje na Olimpijskim igrama u Parizu. U kvalifikacijama na 50 metara slobodnim stilom plivala je u petoj kvalifikacionoj grupi i vremenom od 27,19 sekundi zauzela prvo mjesto u svojoj grupi. U ukupnom plasmanu završila je na 40. mjestu među 79 takmičarki.
Kuljača za Analitiku kaže da dosadašnji životni i profesionalni put posmatra kao spoj velikog rada i odricanja, ali i lijepih trenutaka koji su obilježili njenu karijeru, ali i, kako ističe, situacija u kojima se pitala ‘šta mi je ovo trebalo’.
“Ipak, kada pogledam sve iza sebe, stvarno sam ponosna na sebe i na ono što sam uspjela da postignem. Plivanje je od malih nogu veliki dio mog života i kroz njega sam naučila da ništa ne dolazi preko noći. Treninzi, takmičenja, putovanja i predstavljanje Crne Gore su me dosta oblikovali kao osobu”, poručila je Kuljača.
Kazala je da su Olimpijske igre u Parizu definitivno jedan od trenutaka koji joj je pokazao koliko se sav trud isplati.
“I dalje imam velike ambicije i ne volim da se previše zadržavam na onome što sam već postigla. Uvijek sebi postavim novi cilj, pa tako trenutno gledam na sve što sam do sada prošla više kao na dobar temelj za ono što tek dolazi“, poručila je Kuljača.
BUĐENJE
Što Vam nedostaje iz vremena kada ste bili dijete?
- Najviše mi nedostaje ta bezbrižnost. Kada si dijete, ne razmišljaš toliko o tome šta će biti sjutra, o rezultatima, obavezama i očekivanjima. Samo radiš ono što te čini srećnim. Tek kada odrasteš shvatiš koliko je to zapravo bilo lijepo.
Što najviše volite u tome što ste odrasli?
- To što sada sama biram svoj put. Odrastanje nosi odgovornost, ali mi se sviđa što mogu sama da donosim odluke, putujem, upoznajem ljude i gradim život onako kako želim. Mada bih nekad rado uzela i malo odmora od te odgovornosti.
Za koji Vaš talenat smatrate da nije došao do izražaja?
- Mislim da imam dosta talenata koje nisam ni stigla da istražim, jer je plivanje odmalena zauzimalo najveći dio mog života. Voljela bih da sam se više okušala u nekim kreativnim stvarima, čisto da vidim šta bih još mogla da napravim od sebe.
Koju svoju osobinu smatrate najgorom?
- Definitivno sam previše stroga prema sebi. Nekad mi nije dovoljno ni kada uradim nešto stvarno dobro, nego odmah razmišljam šta sam mogla bolje. To me gura naprijed, ali bih nekad voljela da umijem samo da kažem: „Dobro je, Jovana, preživjela si.“
Što najviše cijenite kod drugih?
- Iskrenost. Čak i kada mi se nešto što osoba kaže ne sviđa, više cijenim iskrenost nego lijepu laž. I jako cijenim ljude koji ostanu uz tebe i kada nemaju nikakav interes od toga.
U OGLEDALU
Kako bi se zvala Vaša filmska biografija i ko biste voljeli da glumi Vas?
- Nazvala bih je „Do posljednjeg metra“. Mislim da bi to lijepo opisalo moj život, ne samo kao sportistkinje nego i kao osobe. A ko bi me glumio… neka bude neko ko može da izdrži moju tvrdoglavost, pa ćemo lako naći glumicu.
Kako biste nekome, preko telefona, u pet riječi opisali sebe?
- Uporna, emotivna, tvrdoglava, ambiciozna i odana.
Kako biste opisali sebe da ste hrana?
- Vjerovatno bih bila neka ljuta pasta. Na prvi pogled djelujem možda jednostavno, ali uvijek ima nešto dodatno.
Koju moć super-junaka biste voljeli da imate?
- Da mogu da zaustavim vrijeme. Ne da bih mijenjala prošlost, nego da bih neke lijepe trenutke mogla da zadržim malo duže. A dobro bi došlo i pred trening - pet minuta odmora koje niko ne može da mi oduzme.
Sa kojom ličnošću, stvarnom ili izmišljenom, biste se zamijenili na jedan dan?
- Sa nekim ko živi potpuno drugačiji život od mene. Vjerovatno bih izabrala nekoga ko nema nikakve veze sa sportom, čisto da vidim kako izgleda jedan dan bez treninga, takmičenja, putovanja i rasporeda. Možda bih se već sjutra vratila plivanju.
SVAKODNEVICA
Što radite nedjeljom poslijepodne?
- Ako nemam trening ili obaveze, trudim se da nedjelja bude baš dan za mene. Volim da se odmorim, pogledam neku seriju ili film, izađem na kafu i provedem vrijeme sa ljudima koje volim. Ukratko - pokušavam da se pravim da u ponedjeljak ne postoji trening.
Koja pjesma Vam je uvijek u vrhu liste omiljenih?
- Imam različite faze, ali uvijek se vraćam pjesmama koje imaju neku emociju i podsjećaju me na određeni period života. Moj ukus dosta zavisi od raspoloženja - nekad mi treba pjesma za trening, nekad za zaljubljivanje, a nekad za dramatično gledanje kroz prozor. Ali izdvojila bih „Brojiš do 100“ od Dada Glišića.
Koja knjiga/predstava/film je, u posljednje vrijeme, na Vas ostavila najsnažniji utisak?
- “The Pursuit of Happyness“. Posebno mi je blizak zbog toga koliko govori o upornosti i tome da ne odustaneš čak i kada ti okolnosti nisu naklonjene. Mislim da je to nešto sa čim se svaki sportista može povezati.
Gdje biste voljeli da otputujete?
- Ima mnogo mjesta, ali voljela bih da obiđem Kinu. Privlači me potpuno drugačija kultura, način života i osjećaj da si negdje gdje ništa nije kao kod kuće. Mada bih, iskreno, mogla da napravim prilično dugu listu mjesta koja želim da posjetim.
Koje prevozno sredstvo najmanje volite?
- Avion. Znam da je najbrži i da sam ga koristila milion puta, ali mislim da sam se već dovoljno puta nagledala aerodroma za cijeli život.
DA TI KAŽEM...
Kome sve ispričate?
- Ne pričam baš sve svakome. Imam mali krug ljudi kojima stvarno vjerujem. S godinama mi je sve važnije kome nešto govorim, a ne koliko ljudi zna.
Čemu se uvijek obradujete?
- Malim stvarima koje ne planiram. Kada me neko iznenadi, kada se vidim sa nekim koga dugo nisam vidjela, dobroj vijesti ili nekom spontanom izlasku. Mislim da su mi takvi trenuci često draži od velikih planova.
Da li za nečim žalite?
- Naravno da postoje stvari koje bih danas uradila drugačije, ali ne volim previše da živim u tome. Sve što mi se desilo, dobro ili loše, na neki način me dovelo do osobe koja sam danas. Tako da bih rekla da više učim iz stvari nego što žalim zbog njih.
Bez čega ne možete?
- Bez ljudi koje volim. A ako moram da dam praktičniji odgovor - bez muzike, telefona i kafe.
Za što ste se posljednji put izvinili?
- Vjerovatno zbog toga što sam bila tvrdoglava. Nekad znam da sam u pravu, ali način na koji to kažem možda nije uvijek najbolji. Tako da se ponekad prvo raspravim, pa se onda izvinim.
SUMRAK
Koje tri želje biste tražili da Vam ispuni zlatna ribica?
- Prvo zdravlje za mene i ljude koje volim. Drugo, da još dugo mogu da radim ono što volim i da budem ponosna na ono što sam postigla. I treće, da imam dovoljno vremena da proživim sve ono što želim, jer mislim da je vrijeme zapravo najveće bogatstvo.
Što je najteže što ste do sada uradili?
- Mislim da nije jedna konkretna stvar. Najteže je bilo naučiti da nastavim dalje i onda kada nešto ne ide onako kako sam zamislila. U sportu vrlo brzo naučiš da jedan loš rezultat ne smije da određuje ono što misliš o sebi.
Kada biste saznali da Vam je ostalo samo tri mjeseca života, kako biste ih proveli?
- Prestala bih da razmišljam o stvarima koje nisu važne. Bila bih sa porodicom i ljudima koje volim, putovala bih, smijala se, jela omiljenu hranu i radila sve ono za šta sam uvijek govorila „ima vremena“. Mislim da bih tek tada shvatila koliko često odlažemo život za neko sutra.
Kako biste voljeli da umrete?
- Mirno, bez straha i okružena ljudima koje volim. Ne bih voljela da iza mene ostane samo tuga, nego da ljudi mogu da se sjete svega lijepog što smo zajedno prošli.
Koji bi bio Vaš epitaf?
- “Nije uvijek znala kada da stane, ali je uvijek znala zašto je počela".
