Kao neko čije jezičko porijeklo danas nije predmet političkih sporova, ovom pitanju mogu pristupiti bez potrebe za ličnim svrstavanjima. Kao neko kome je školski i nastavni jezik bio srpskohrvatski. Kao neko kome nijedan jezik ne smeta i koji nijedan ne doživljava kao prijetnju. Kao čovjek koji nastoji da razumije ljude bez obzira kojim jezikom govore. I, napokon, kao neko ko sve ovo posmatra iz daljine, sa vremenskim i iskustvenim odmakom, iz grada u kojem se govori više od 120 jezika, osjećam obavezu da ovu temu sagledam izvan dnevne politike, ali ne i izvan njene suštine.
115U Crnoj Gori se danas ne vodi rasprava o jeziku. Vodi se politička borba za državu. Jezik je u toj borbi sredstvo i to sredstvo pritiska. Zahtjev da se srpski proglasi zvaničnim jezikom Crne Gore ne dolazi iz lingvistike, niti iz potrebe građana da se bolje razumiju, jer se oni razumiju i danas. Taj zahtjev dolazi iz politike, iz namjere da se kroz jezik promijeni karakter države.
I upravo je to ključno razumjeti ako želimo pošten razgovor o ovoj temi, prije nego što, u apsurdu takozvane političke korektnosti, odlučimo da zvanični jezik Crne Gore proglasimo: crnogorsko-srpsko-hrvatsko-bošnjačko-albansko-romsko-ukrajinsko-rusko-turskim.
Jezik nije problem - problem je namjera
U Crnoj Gori se srpskim jezikom govori vjekovima. Govori se i danas. Govori se slobodno, bez zabrana, bez represije i bez ikakvog institucionalnog progona. Srpski je prisutan u medijima, u svakodnevnom govoru, u književnosti, u privatnom i javnom prostoru. Čak i autori koji svoje stvaralaštvo označavaju kao dio srpskog jezičkog i kulturnog korpusa nijesu marginalizovani, već su među dobitnicima najviših državnih priznanja Crne Gore.
Zato političko insistiranje da srpski mora postati zvanični jezik nije pitanje ugroženog prava, već pitanje političke moći. Jer pravo koje se već uživa ne traži se pod prijetnjom. Ne traži se ucjenama. Ne traži se rušenjem ustavnog poretka.
Takvi zahtjevi ne dolaze iz potrebe za slobodom, već iz potrebe za dominacijom. A država koja pristane na takvu logiku ne štiti prava, ona odustaje od sebe.
Jezik politike: “Ravnopravnost“ kao poluga
Politički jezik kojim se ovaj zahtjev danas upakuje posebno je opasan. Govori se o “ravnopravnosti“, “demokratiji“, “većinskoj volji“. Ali se prećutkuje najvažnije: Ustav Crne Gore nije pisan da bi služio dnevnoj politici, već da bi štitio državu od nje.
Kada se kaže da je “nedemokratski“ što srpski nije zvanični jezik, ne kaže se da je Crna Gora već definisana kao građanska država. Ne kaže se da zvanični jezik ne ukida nijedan drugi jezik u upotrebi. Ne kaže se da se ovim zahtjevom ne traži proširenje prava, već promjena identitetskog temelja države.
To je jezik koji ne objašnjava, on pritiska. Ne razgovara, on uslovljava.
Prisilna ustavna promjena
Posebno zabrinjava insistiranje da se ovo pitanje riješi izmjenom Ustava, i to ne konsenzusom, već političkom silom, aritmetikom trenutne većine ili pritiskom sa ulice.
Ustav nije tehnički dokument. On je društveni ugovor. Njegova izmjena pod prisilom, u atmosferi dubokih podjela, ne vodi stabilnosti, već trajnom konfliktu.
Evropa to zna. Svijet to zna. Ustavne promjene koje zadiru u identitetska pitanja, a sprovode se bez širokog društvenog dogovora, nigdje nijesu donijele mir, samo produženu nestabilnost.
Jezik kao zamjena za politiku
Zašto se jezik danas gura u prvi plan? Zato što ozbiljne politike nema. Zato što se ekonomski problemi ne rješavaju, institucije se ne jačaju, pravda ne funkcioniše, a građani se iz dana u dan sve teže nose sa stvarnošću u kojoj žive. Državna imovina se otuđuje pod izgovorom investicija, bez saglasnosti ljudi koji na tim prostorima žive, a javna dobra se predaju u ruke navodnih investitora koji to često nijesu, već puki korisnici političkih privilegija.
U takvom ambijentu, jezik postaje zgodna i opasno efikasna zamjena za rezultate. On brzo polarizuje, lako mobiliše i uspješno skreće pažnju sa neuspjeha, lošeg upravljanja i nedostojnih odluka.
Država koja neprestano govori o jeziku, a ćuti o radu, troškovima za život, školama i bolnicama, nije država u debati, to je država u političkom bijegu od stvarnosti.
Crna Gora nije problem koji treba “ispraviti“
Ideja da Crna Gora mora biti “jezički popravljena“ implicira da je ona greška. A država koja se tretira kao greška ne može biti dom.
Crna Gora nije nastala da bi bila nečiji kompromis, već izraz istorijskog kontinuiteta, različitosti i građanskog izbora. Jezik je dio tog izbora, ali ne kao isključivo sredstvo, već kao prostor susreta.
Pokušaj da se taj prostor suzi ili podredi jednoj političkoj matrici nije reforma, već poništavanje zajedničkog iskustva. Država se ne gradi brisanjem nijansi, već njihovim priznavanjem i ravnopravnošću.
Borba za smisao, ne za riječ
Ovdje se ne vodi borba između crnogorskog i srpskog jezika. Vodi se borba između građanske države i etničkog preimenovanja države. Između Ustava kao zaštite i Ustava kao plijena. Između politike koja služi i politike koja nameće. Zato je važno nazvati stvari pravim imenom.
Ovo nije lingvistička rasprava, već test političke zrelosti i institucionalne odgovornosti. Nije riječ o tome kako govorimo, već ko odlučuje i pod kojim uslovima. Ustav nije papir za dnevne potrebe već temelj zajedničkog života, i svaka njegova promjena pod pritiskom znači poruku da sila ima prednost nad dogovorom. Kada se pravila mijenjaju da bi se zadovoljila trenutna politička većina, država prestaje biti okvir sigurnosti, a postaje teren nadmetanja identiteta.
Ko traži izmjenu Ustava pod pritiskom, ne brani jezik, već napada državu.
Ko koristi demokratiju da bi ukinuo njen smisao, ne jača prava, već produbljuje podjele.
Ko govori o slobodi, a djeluje kroz prisilu, ne govori istinu.
Crna Gora može i mora biti zemlja svih jezika koje njeni građani govore. Ali ne smije postati država u kojoj se identitet prepisuje silom, a Ustav mijenja kao da je dnevna štampa, pod uticajem tuđih medijskih kuća i tuđih političkih adresa.
Jer kada se jezik politike odvoji od istine, a jezik naroda od dostojanstva, država ostaje bez glasa. A država bez glasa postaje tek prostor na mapi, ne i živa zajednica koja umije da sabere različite poglede, imena i iskustva u jedan smjer trajanja.
Crna Gora može govoriti mnogim jezicima svojih ljudi, ali jezik budućnosti mora biti jezik međusobnog poštovanja, most između svih njenih kuća, vjera i običaja, i put na kojem svaki dio zajednice vidi sebe kao ravnopravnog graditelja onoga što dolazi.
