U vrijeme kad jedna partija na vlasti neumorno tolkuje o neophodnosti „čišćenja institucija“, Crnogorska akademija nauka i umjetnosti crnogorsku društvenu i političku stvarnost krsti „blatom svakodnevice“. Kartaškim rječnikom, na taj su diskurs odgovorili: pratim i podižem!
Budući da čelnici Akademije (da, svi muškoga roda) sugerišu da se nauka ne može prljati „blatom svakodnevice“, želim samo kratko skrenuti pažnju na to da se cijeli spektar društvenih nauka bavi upravo time.
27Tako nam kritička analiza diskursa svojim metodološkim (naučnim) aparatom pokazuje da je posmatranje društvene situacije kao „blata svakodnevice“ precizan diskurzivni izbor. To je klasičan primjer simboličke degradacije (sociolog Pjer Burdije bi rekao simboličkoga nasilja): društvena realnost se predstavlja kao prljava, niža, nedostojna dodira s „visokom“ naukom. A onaj ko se ne želi „uprljati“ automatski se pozicionira iznad te stvarnosti (rječnikom akademika „iznad blata“) – i moralno, i intelektualno, i u konačnici klasno. Nema tu ni govora o akademskoj uzdržanosti. Ovo je nepatvoreni elitizam.
Kao štit se u toj argumentaciji diže tzv. Stenfordova lista, bibliometrijska rang lista najcitiranijih naučnika koju objavljuje Stenford univerzitet i koja zaista govori o izvrsnosti naučnika koji se na njoj nalaze, uglavnom iz oblasti prirodnih i tehničkih nauka. Ali CANU nije, niti smije biti, udruženje STEM-ovaca.
CANU ima Odjeljenje društvenih nauka (da, nauka!), čiji je osnovni predmet, kako već rekoh, upravo ono što se danas pogrdno naziva „blatom“: politika, društveni konflikti, institucije, identiteti, jezik, vrijednosti. Drugim riječima – stvarnost, i to ne samo prošla, već i ona savremena.
A kad se Akademija hvali međunarodnom relevantnošću u prirodnim naukama, a istovremeno se povlači pred društvenom krizom u vlastitoj zemlji, to se ne može zvati akademskom mjerom. To se mjeri drugim skalama. Mogao bi biti kukavičluk. Mogla bi biti nezainteresovanost za život, nedoumice, nesnalaženja običnoga čovjeka i čitavoga crnogorskoga društva. Obrni-okreni – elitizam. Elitističko pranje ruku, da ostanemo u domenu higijene.
Da bi CANU zaista postala simbol intelektualne relevantnosti kakvim se predstavlja, mora prihvatiti jednostavnu činjenicu: blato svakodnevice nije suprotnost nauci, nego njen materijal
Vele uz to čelnici da CANU ima moralnu obavezu da se oglasi tek kad to od nje zatraže Skupština, Vlada ili predśednik države. Da razjasnimo nešto: takva definicija moralne odgovornosti nije neutralna. To je izrazito političko tumačenje koje nauku svodi na servis vlasti, pa makar i savjetodavni, što nije sinonim autonomnoj naučnoj instituciji kojoj je kao osnovna misija definisano da „svojim djelovanjem doprinosi ukupnom napretku države Crne Gore“. Ta se misija može ostvariti isključivo proaktivnošću, hrabrošću i integritetom onih za koje se smatra da bolje vide od ostatka društva.
Ali logika iza ovakvoga komentara čelnika CANU o moralnoj obavezi prema vlasti posve je prozirna: ako politika ćuti ili ne pita, Akademija je čista. Onda se – na momenat se čini paradoksalno ili čak kritički – tvrdi da izostanak poziva vlasti govori o nespremnosti politike da se suoči s autoritetom nauke. A zapravo time se diskurzivni krug savršeno zatvara: CANU ćuti jer ih ne zovu, a vlast ih ne zove jer im odgovara da ćute. Odgovornost ne stanuje na toj adresi, očito je i ona u blatu.
Reklo bi se da institucija pod Goricom ima savršenu nadmorsku visinu: dovoljno nisko da ne bude samoodrživa, a dovoljno visoko da joj „blato svakodnevice“ bude tuđi problem. Otud i izreka: Ko pod Goricom ak i malo stoji, oblikuje društvo bez dodira sa stvarnošću.
Biće da upravo zato Akademiji nije smetalo da iz blata izvuku npr. Milana Stojovića, koji je 90-ih gromoglasno proganjao novinare i pozivao u boj i čišćenje – etničko, naravno. Pa su osobi takve prošlosti i neizmijenjene sadašnjosti dodijelili da oblikuje struku Mediji i novinarstvo u okviru Enciklopedije Crne Gore, koju danas sa zadovoljstvom najavljuju. Kakav doprinos čistoći, koji se prosto i ne treba pojašnjavati. Zato i nijesu odgovarali na pitanja zainteresovane javnosti o svojoj odluci, a danas govore o transparentnosti i čude se što javnost ostaje gluva na neke njihove objave.
U konačnome, da bi CANU zaista postala simbol intelektualne relevantnosti kakvim se predstavlja, mora prihvatiti jednostavnu činjenicu: blato svakodnevice nije suprotnost nauci, nego njen materijal.
A akademija koja se gadi materijala od kojega je stvarnost napravljena ne stoji iznad društva, već izvan njega. I to nije znak akademske uzvišenosti, no institucionalnoga sljepila, skupo plaćenoga upravo iz tog istog „blata“ koje danas s tolikim prezirom imenuje.
