U vremenu u kom politički život poprima obrise policijske države, odmazde, progona i političke i identitetske diskriminacije, nameće se jedno suštinsko pitanje: kako rasuti pojedinci mogu postati snaga sposobna da promijeni tok društva? Jer upravo u toj rasutosti danas leži i potencijal i slabost savremenog crnogorskog društva.
Postoji čitav niz slobodnih pojedinaca, medija, organizacija, autonomnih fakulteta – i onih koji će to tek postati – koji dijele isti osjećaj zabrinutosti za pravac u kojem ide država. Ali dok god ti pojedinci ostaju rasuti, bez zajedničke društvene artikulacije i bez fokusa, oni ostaju tek skup izolovanih glasova. A izolovani glasovi, koliko god bili glasni i principijelni, ne proizvode istorijske promjene.
Velike društvene promjene nikada nijesu počinjale iz budžeta – počinjale su iz savjesti
Zato je nužna njihova konsolidacija! Ne kao još jedna politička inicijativa kratkog daha, niti kao projekat vezan za jedan izborni ciklus. Nije to čak, i ne smije biti, ni privremeni projekat za potrebe pristupanja Evropskoj uniji. To mora biti istorijski odgovor jedne generacije na prevaziđene persone, politike, lidere i ideologije.
Ovo nije samo jedan politički projekat – ovo je generacijski odgovor na parazitske i nesposobne elite! Jedna vrsta društvene supernove koja će jasno reći: dosta je, sklonite se sa scene – nastupa nova generacija, nova misao i nova društvena energija koja ima šta da ponudi. Takav pokret mora biti dovoljno širok da ujedini čak i one koji su do juče bili zakleti suparnici, ali u biti pripadaju istom vrjednosnom DNK.
Takva artikulacija mora imati i jasno i harizmatično liderstvo ideje. Ne liderstvo zasnovano na političkom marketingu ili partijskom autoritetu, već liderstvo koje proizilazi iz kredibiliteta, znanja i moralne snage onih koji ga nose. Jer ideje bez hrabrih ljudi ostaju samo dobro napisane fusnote istorije.
Bez takvog liderstva svaka inicijativa ostaje tek još jedna epizoda u beskrajnom nizu političkih improvizacija.
Takav pokret ne smije biti reakcionaran, zarobljen u pukoj reakciji na posrnulu političku elitu. Njegov smisao nije samo smjena jednih aktera drugima. Njegov smisao je promjena paradigme – promjena koja po svojoj moci ne bi bila manja od one referendumske.
Razlika je samo u tome što za takav projekat neće stajati budžeti, političke elite, milionske kampanje ni masovni mediji. Njegova snaga mora počivati na harizmi, pameti, hrabrosti, kompetenciji i jednoj vrsti gerilskog izraza u predatojecoj društvenoj borbi.
Velike društvene promjene nikada nijesu počinjale iz budžeta – počinjale su iz savjesti.
Takav zadatak počiva na savjesti i ličnoj moralnosti onih koji bi činili taj društveni „A tim“. Onih koji imaju kapacitet da predvode promjenu, ali koji danas često biraju konformizam umjesto aktivizma, izbjegavajući direktnu izloženost u jednoj takvoj misiji.
Ako ova generacija Crnogoraca želi da izvede istorijski društveni rezultat, mora najprije trijumfovati nad sopstvenim mentalitetom i zabludama
Ta dilema nije bez razloga, jer će se ovakva vlast sigurno obračunavati sa onima koji se na takvu misiju odvaže, kao što se već obračunava sa onima koji su se već odvažili – na najpodmuklije načine diskreditacije, marginalizacije, pa i kriminalizacije. Zato je za ovakav projekat potrebna i hrabrost i lucidnost. Ali upravo zbog toga javnost mora prepoznati i podržati one koji se na takvu misiju odluče.
Jer krenuti u takav projekat, za jednog etabliranog pojedinca, danas znači prihvatiti ozbiljnu ličnu i profesionalnu žrtvu. U epohi jednih Demokrata, to znači svjesno izlaganje pritiscima, diskreditacijama i političkim napadima.
Ali takav čin je istovremeno i nešto mnogo više od političkog angažmana – on je herojski čin. Čin vrhunske odgovornosti, uzvišene etičnosti i odraz jednog sojskog pedigrea i vaspitanja. Jer, istoriju nikada nijesu mijenjali oprezni ljudi.
Ipak, jedna takva društvena regrutacija već danas počinje da dobija svoje konture, ali se često spotiče o ono što je u našoj tradiciji poznato kao sindrom palanke – sudaranje ličnih ambicija, ega, pizmi i sujeta. Oni koji su oboljeli od tih sindroma, i pored svojih profesionalnih kvaliteta, u takvoj priči jednostavno nemaju šta da traže.
Postoje i oni koji će strastvenije kritikovati odvažnost „Novog vala“ nego one koji im svakodnevno otimaju dio po dio ličnih i kolektivnih sloboda, identiteta, kulture, državnih resursa i opšteg kvaliteta života. Oni koji vjeruju u iste principe, ali ih pizma zakucava u provincijalizam i zavist. I oni koji će radije birati da romantizerski mašu zastavama vjerujući da će tako svanuti „novi dan u hiljadu boja“ svodeći borbu za bolje društvo na patriotske pjesme i zapaljene baklje.
Takvih je danas previše – i među pojedincima i među partijama. A biće ih, sasvim sigurno, i u komentarima ispod ovog teksta. Zato harizma i superiornost „Novog vala“ mora biti takva da svaki takav komentar ostane da visi u javnom prostoru kao ono što zapravo jeste – tužna palanačka impotentnost.
Jer ako ova generacija Crnogoraca želi da izvede istorijski društveni rezultat, mora najprije trijumfovati nad sopstvenim mentalitetom i zabludama, a tek potom nad jasno artikulisanim političkim protivnikom. Mora pobijediti strah, skučenost vidika, interesne apetite i konformističku inerciju – kao što je to činila svaka generacija koja je mijenjala istoriju, u svakom vremenu i na svakom mjestu.
Svaka generacija dobije svoju istorijsku šansu. Samo rijetke imaju hrabrosti da je prepoznaju. Ova generacija je upravo pred takvom šansom. Jer nijedna velika promjena nikada nije počinjala masovno. Uvijek je počinjala od nekolicine onih koji su imali dovoljno hrabrosti da prvi ustanu i izgovore ono što svi znaju, ali se ne usuđuju reći naglas.
Zato će jednog dana, kada se bude govorilo o ovom vremenu, pitanje biti jednostavno: ko je imao hrabrosti da ustane kada je bilo najpotrebnije?Jer istorija na kraju ne pamti one koji su ćutali. Pamti samo one koji su rekli: Dosta je!
