Ova je sintagma uvriježena u svim štokavskim jezicima na Balkanu, a najčešće se povezuje sa sličnom situacijom u kojoj se našla dva krvna ili pobratimljena bliznika u nekoj neprikladnoj situaciji ili čak odioznosti.
Vrlo se često misli sottovoce i na njihovo pritajeno ili snažno izraženo neprijateljstvo ili čak mržnju. Imenske izvedenice djeluju stilistički još jače, markirajući zvučno i značenjski početnu nevolju: ubogac, ubožac, ubogar,bogac.
Od zadnje ide česta u kajkavskom hrvatskom riječ i njena uporaba za siromahe: bokci. Mislim da se i neka zagrebačka humanitarna organizacija zove tako: Bokci. Oni poklanjaju stariji namještaj, uređaje, tehniku, posteljinu, odjeću onima koji žele doći po to. No, žale se u udruzi da malo ljudi dolazi, svima je skuplje par decilitara benzina nego uporabljive i vrijedne stvari na poklon.
Siromaštvo kao stanje stvari
U praktičnoj Francuskoj stvorili su čitav biznis od toga. Svi koji se razvode mijenjaju namještaj, to je francuski običaj. Dakle, ne samo kad vlasnici umru. Preuzimaju ga neki siromašniji građani za rekonstrukciju i oporavak u za to namijenjenim radnim halama gdje za nevjerojatno simboličnu sumu možete kupiti dobar francuski ležaj s madracem, stalaže za knjige, radne fotelje,ormare.
Sve to prije upotrebe obrade siromašniji radnici koji su zbog ovisnosti ili alkoholizma izgubili radno mjesto. Za to se vrijeme rehabilitiraju a ponešto i zarade. Takav oveći dućan rabljenih a funkcionalnih stvari ima svaki veći grad a njihov lanac u Francuskoj nazivaju Emaus, po biblijskom mjestu.
I tu se vidi smisao socijalne države: za malo novaca parovi koji odluče živjeti zajedno mogu iznajmiti stan i namjestiti ga ukusno, kvalitetno i jeftino.
U najkatoličkijoj zemlji - ako bi se smjele izuzeti Španjolska i Poljska - u Italiji, nije zaživjela ovakva praksa. Tamo je dizajn u domaćinstvima i stanovima još uvijek, uz finski, najbolji u svijetu. I puno se polaže i na kvalitetu i na izgled, pa mladi ljudi više nego drugdje izdvajaju za estetiku svog prostora.
No ima jedan talijanskoj tradiciji još ekspresivniji izraz od prethodno navedenih: fratelli –coltelli, a označava onu najstrašniju kainsku mržnju među braćom u kojoj su oni spremni i na međusobno satiranje, na ubijanje. Takve se omraze najviše odnose na one zbog vlasništva, imanja i stambenih nekretnina.
Svi znamo da naslovni izraz nije prijatna situacija ni za koju od dvije strane, i reklo bi se, gubitnici su oba člana ovog međusobno suprotstavljenog dvojstva.
Duga i slavna tradicija
Sva slavenska tradicija pismenosti vezana je za dva brata koji su rodom bili Grci iz Soluna, sv. Konstantin i Metod. Oni su družeći se na rubovima rodnog gradas dječacima koji su govorili onim što će uskoro postati knjiški crkvenoslavenski jezik, a bio je jedan od dijalekata makedonskog jezika, za ljubav zajedništvu i igri, naučili taj stari makedonski slavenski govor.
I kad je Rastislav, veliki moravski knez, 862. godine zamolio bizantskog cara Mihaila III da mu pošalje svećenike koji znaju slavenski, kako bi poučavali njegov narod kršćanstvu na narodnom jeziku, ovaj je poslao dvojicu braće, u slavenskom svijetu poznate kao sv. braća Ćiril i Metod. Oni su u Moravskoj djelovali do 867. godine osposobljavajući mjesne svećenike Sv. pismu i kršćanskoj dogmi.
Oni su ujedno i prvi prevoditelji biblijskih knjiga na slavenski jezik. Njihov je značaj stoga za kulturu i pismenost Slavena neizmjeranOva su dvojica Solunjana (poznati i kao Solunska braća, a vremenom je Ćiril dobio nadjevak Konstantin Filozof) stvorili prvo slavensko pismo i preveli Bibliju još u 9. stoljeću.
Prije toga, 60-ih godina 9. vijeka oni su boravili kao kulturni poslenici među Hazarima u Kijevskoj Rus'. Jedan od prvih slavenskih svećenika Crnorizac Hrabar kaže ovako: Prije toga Slaveni ne imađahu knjiga, no crtama i rezama čitahu i pisahu, bivajući pogani.
Zašto navodim ovaj za početak slavenske kulture krucijalni trenutak? Jer se iz usustavljivanja alfabeta i pravopisa, počela razvijati kultura pismenog izraza, i s njom nužno i gramatički obrisi budućih slavenski književnih jezika iz jedinstvene staroslavenske matice i matrice.
To se razdoblje s pravom smatra i početkom južnoslavenskih književnosti, prvo zajedničke pa potom i zasebnih nacionalnih. Također, iz te su se prostrane govorne narodnosne, slobodno recimo platforme, razvili i u Crnogoraca, i u Hrvata i u Srba, te i u bosanskih muslimana standardni jezici i pismenost koja se temelji i pravopisno i gramatički na svima razumljivim narodnim govorima.
To je dalo još jednu vrlo humanu dimenziju razvijanju pismenosti kod tih naroda: načelo fonetskog pisma, pravopisa i gramatike koje je utemeljio Vuk Stefanović Karadžić u 19. vijeku za njihovu osnovu uzima novoštokavske govore kojima najveći broj stanovnika ovih prostora govori.
Svi znamo da naslovni izraz nije prijatna situacija ni za koju od dvije strane, gubitnici su oba člana ovog međusobno suprotstavljenog dvojstva
Eto, ovaj pogled u milenijsku kulturu pisma i knjige, obogaćen prvom štamparijom Crnojevića na Cetinju, prvom štampanom knjigom u slavenskom svijetu, cetinjskim Oktoihom Prvoglasnikom iz 1494. i ovom dijelu Evrope, tiskala je inkunabule od 1493. do 1496, (kasnije je zbog otomanskih najezdi premještena u Vlašku) neupitno dokazuje živu prisutnost duhovne i književne povijesti na slavenskom Jugu.
Sasvim je jasno da se od samih početaka književnosti razvija na tom prostoru predan i posvećen rad na čuvanju tradicije - i usmene i pismene kulture, koji su nezaobilazni u izučavanju slobodno recimo i slavenske mnogolike kulture i njenom udjelu u evropskoj civilizaciji.
Paradoks - derogiranje sistema
Ako su to temelji naših postojanja, onda nikako ne bismo mogli reći za Svetu Braću pridjevak iz naslova ovog teksta. No trebao nam je ovakav kulturološki uvod i uvid da sagledamo dokle smo se srozali u odnosu na svoje slavne tradicije!
Znamo da nisu političari i njihove dogme paragon koji bismo mogli primijeniti i uspoređivati s prvom revolucijom pismenosti Slavena. No u današnje doba kad se informacije kreću ultrabrzom površnošću objava i iskaza na tzv. društvenim mrežama, a u koju se u svaku upleo bar po jedan bauk primitivnog priopćavanja i neciviliziranog govora, politika i političari su mediji koji nam daju uvid u cjelokupni društveni habitus na globalnoj i lokalnoj razini. Oni su u mnogočemu odlučni i zaslužni kamo smo i dokle civilizacijski dospjeli: na rubove uljuđenosti i humanizma.
Ako pak ovu naslovnu sintagmu upotrijebimo u njenoj ironijskoj osjenčenosti onda ćemo vrlo lako naći u suvremenim konstelacijama državničkih i vlastodržačkih figura po par bratskih bogaca.
Krenimo redom iz novije povijesti. Iako generacijski udaljeni skoro dva desetljeća tu su najprije Sloba i Franja. Dva brata uboga. Koji su jedna ista maska s dva lica na balkanskom prostoru: Sloba je odlučni nazovi revolucionar, Franja retrogradni reinstalator totalitarnog režima. Posljedice njihovih politika javnih i tajnih, snosimo i danas.
Pa zatim Milo i Momir. Dvojica junoša koji su provodili velikosrpsku politiku i s jedinicama JNA iz Crne Gore nanijeli nemjerljivu, osobno mislim nikad pomirenu i pomirljivu komunikaciju s hrvatskom stranom.
Vučić i Dodik: pravo otjelotvorenje naše sintagme. Dva brata uboga. Neka mi oproste njihovi fanovi, no na djelu su dva neliječena luđaka. Jao si ga njihovim podanicima i potomcima.
Sadašnji hrvatski političari: Plenki i Zoki. Dva pola jedne iste medalje. Flegmatik i kolerik u funkciji enormnog apetita i žudnje za moći. Iako naizgled posve suprotstavljeni, uvjerena sam da njima nije na srcu Hrvatska. Oni rabe njene snove i njenu mladost da ih što prije ukaleme u eurofonsku priču, naizgled harmoničnu. A potom da pošalju na front nabrzinu obučenu gardu mladaca.
Aktualni crnogorski par novih mladaca: Jakov i Spajke. Mladi, u svijetu školovani a upregnuti u nihilistička kola pravoslavlja. Kad su zajahali osjetila sam njihove monarhističke snove. Uparađivali su s svilom i svitom nalik suverenim vladarima. Javno plesali valcer nakon himne…Kao da su glumci u kazalištu pantomime.
Ukrajinci i Rusi, kao mnogi do jučer bjehu istočnoslavenska braća. Ne samo porijeklom, po korijenima, historijom, nego i u ekonomiji, geostrateškoj važnosti. Od prije dvije godine: dva krvna neprijatelja, čisti primjer za Fratelli-coltelli. Braća - noževi. Njihove vođe slične su po želji da dominiraju.
Zelenski-Putin, dva brata revnosna temeljna neprijatelja. Zelenski vlada mržnjom prema Rusiji. Putin je znatno mirniji i iskusniji političar. No hrane li obojica zemlju tijelima svojih stradalih mladića? Putin ne moli pomoć. On udara i osvećuje. Zelenski je angažirao skoro čitav svijet u svojoj kako je predstavlja obrambenoj, domovinskoj stvari. No onako kako je počeo nalijetati na rusku avijaciju, otvoreno vodi svjetski rat, svojom vojskom i stranim plaćenicima.
Tramp-Natanjahu. Dva bliska srodnika. Tramp zasad ne kidiše na susjede. Ali evo počeo je s vježbama živaca: šalje svoje izbjeglice na Balkan. Natanjahu je danas najveći zločinac čovječanstva. Vidite li da nikoga nema u arapskom svijetu tko bi mu bio ni antipod ni janusovski par. Jer nijedan arapski lider nijetoliko krvoločan. I nijedan ne mrzi toliko Židove da ih satire bjesomučno i svakodnevno u tom drugom svjetskom sukobu nama u blizini, u Sredozemlju.
Što će biti s nama? Hoće li doći neko bolje vrijeme kad će liderstvo umjesto sotonističkog dobiti humanistički oblik? Nalik šezdesetima. Kad su vladali Tito i titoizam, Gandi i gandizam, Naser i Arapska liga, Čerčil i njegov liberalni konzervativizam, De Gol i degolizam, Aldo Moro i njegova kršćanska demokracija, Vili Brandt i njegova karizma humaniste…
Sve mi se to čini nestvarno i daleko. Kao da je zauvijek nestalo u ovim info-baljezgarijama od politika na koje se svelo svjetsko, globalno selo i sijelo. Na djelu je posvuda virtualni prostor koji nas je posve pokrio i degradirao, i imperativno nametnuo odsustvo svakog razuma u svakoj od politika: ekonomije, kulture, zdravstva, sudstva…
Svejedno, neka i jedan jedini od te suvremene braće uboge stisne jedno dugme na nuklearnim spravama, nestat ćemo u gluhoj tišini svemira…
Komentari ()
