Crnogorski pisac, dramaturg i esejista Božo Koprivica rođen je 20. decembra 1950. u Nikšiću.
Odrastajući u vremenu koje je znalo da stane i sasluša, Koprivica je veći dio života proveo u Beogradu. Tamo je, na Filološkom fakultetu, diplomirao opštu književnost i teoriju književnosti. Ali, njegova prava škola bili su životi velikih pisaca i velikih igrača.
Pripada rijetkoj vrsti autora koji jednako dobro poznaju književni kanon, pozorišnu praksu i suštinu sportskog genija. Njegovo stvaralaštvo, u kojem se književnost, fudbal, pozorište i filozofija prepliću, svjedoči o specifičnom pogledu na svijet u kojem su umjetnost i igra dvije strane iste ljudske potrebe za smislom.
I zato može da piše i o jednom i o drugom, bez trunke relativizacije, sa jednakim poštovanjem prema istinskom talentu, bez obzira gdje on obitava.
Njegove najpoznatije knjige "Volej i sluh", "Dribling", "Samo bogovi mogu obećati", "Kiš, Borhes i Maradona", "San ulice" vrhunski su primjeri esejističke proze, lične i lirske, ali istovremeno duboko promišljene i bogato referencirane.
Pišući o umjetnicima i sportistima kao o savremenim mitovima, Koprivica ne odaje samo počast njihovoj veličini, već otkriva i sopstveni sistem vrijednosti: vjeru u talenat, ljepotu, dosljednost i prijateljstvo.
Njegov doprinos dramskoj umjetnosti ogleda se i u jeziku i u strukturi – u stalnom insistiranju na smislu, ritmu i istini dijaloga.
U vremenu koje je sklono brzini i zaboravu, njegovo pisanje ostaje kao podsjetnik da literatura nije samo zbir riječi, već prostor u kojem se čuva suština - i čovjeka i kulture.
BUĐENJE
Što Vam nedostaje iz vremena kada ste bili dijete?
- Keslerova česma na kraju Vardarske ulice. Volio sam to u Nikšiću – ukus, zvuk te vode. Kad bismo igrali lopte, onda smo tu obavezno svraćali i tako smo svi zarađivali upalu pluća.
Što najviše volite u tome što ste odrasli?
- Najviše volim igru loptom i gledanje.
Za koji Vaš talenat smatrate da nije došao do izražaja?
- Najviše sam talentovan bio za loptu, za fudbal, pa i za košarku. Ali, fudbal je prvi. Pisanje i pozorište – nije to taj talenat.
Koju svoju osobinu smatrate najgorom?
- Najgore je što se često brecam.
Što najviše cijenite kod drugih?
- Plemenitost i opravdanu drčnost, drčnost s pokrićem.
U OGLEDALU
Kako bi se zvala Vaša filmska biografija i ko biste voljeli da glumi Vas?
- Za mene, najbolji jugoslovenski glumac je Slobodan Perović. Da li bi on prihvatio mene da glumi, to ne znam. Marlon Brando bi to mogao da odigra i to iz vremena “Divljaka”. Filmska biografija bi nosila naziv “Uličar”.
Kako biste nekome, preko telefona, u pet riječi opisali sebe?
- Pristrasan, bezobrazan, narcisoidan, dribler, ali imam nesebičan dupli pas.
Kako biste opisali sebe da ste hrana?
- Crnogorski kozji sir i košet, i eventualno krap.
Koju moć super-junaka biste voljeli da imate?
- Ne volim super-junake. Volio bih da sam Ajant, najveći antički junak. Atena mu je oduzela razum, onda je on poklao jedno stado ovaca i bičevao ovna predvodnika da bi mislio da je Odisej, a onda mu je ona vratila razum. To je prvi antički junak koji se ubio. Ubio se u podne, da ne bi imao sjenku. Ja sam napisao da je Ajant smrt koja živi, a Atena boginja koja mu je to sve namjestila. Mislim da ona sad uzima bromazepame.
Sa kojom ličnošću, stvarnom ili izmišljenom, biste se zamijenili na jedan dan?
- Sa Gouldom Verskojlsom, junakom iz Kišove priče.
SVAKODNEVICA
Što radite nedjeljom poslijepodne?
- Obično sam čitav život išao na utakmice Partizana. Mada sam u Beogradu išao na sve utakmice kad se igralo prvenstvo Jugoslavije, koje je tada bilo među tri najbolja prvenstva u Evropi.
Koja pjesma Vam je uvijek u vrhu liste omiljenih?
- Prva mi je “Oj, djevojko drugarice, opleti mi rukavice”. Pjesma za dovijek protiv fašizma. Tu je i Leonard Cohen “So Long, Marianne”.
Koja knjiga/predstava/film je, u posljednje vrijeme, na Vas ostavila najsnažniji utisak?
- “Mađarska rečenica” Andreja Nikolaidisa.
Gdje biste voljeli da otputujete?
- Volio bih da ponovo odem do Petrograda. Volio bih da odem u Sintru i da obiđem Suzdalj đe je Tarkovski snimao neke scene iz “Rubljova”.
Koje prevozno sredstvo najmanje volite?
- Gradski prevoz u Beogradu. Sumračna su lica ako ne uđe neko mlađi.
DA TI KAŽEM...
Kome sve ispričate?
- Malo ima tih osoba. Za mene je to radost prepoznavanja.
Čemu se uvijek obradujete?
- Susretu sa prijateljem. Ali, ja se susrijećem i sa prijateljima koji su otišli, neki ljudi ne umiru.
Da li za nečim žalite?
- Ne žalim. Ponekad mislim da nijesam dovoljno uložio u ovo što radim, a ponekad se pitam je li moguće da sam sve ovo objavio.
Bez čega ne možete?
- Ne mogu bez dokolice, kafane, utakmice. Ne mogu bez ljudi koji su mi dragi, a volim samoću. Neophodno je da čovjek bude sam, da ima samo svoje vrijeme.
Za što ste se posljednji put izvinili?
- Obično za neki svoj prasak. Ako je vrućina, malo mi proradi ta crnogorska šizofrenija. Velika je stvar da čovjek počne da uživa u tome da se uzdrži, jer može da zapadne u to da misli da je za sve u pravu. Čak i ono što poznajete najbolje, desi se da pomiješate, zaboravite.
SUMRAK
Koje tri želje biste tražili da Vam ispuni zlatna ribica?
- Da dobijem istoriju svih ludnica u Jugoslaviji. Volio bih da se vratim u 17. godinu da igram na stadionu Real Madrida u dresu Partizana. Ne sumnjam da bih to dobro odigrao. Volio bih da igram na gimnazijskom igralištu u Nikšiću sa svojim prijateljima do sumraka, a onda da igramo pantomime.
Što je najteže što ste do sada uradili?
- U posljednje vrijeme – buđenje. Ali, pristanete na to. Najviše volim kad između 6 i 8 sati nešto uradim. Obično pročitam neku pjesmu i to me vrati.
Kada biste saznali da Vam je ostalo samo tri mjeseca života, kako biste ih proveli?
- Ja to ćerkama pričam već odavno. Kad je Kiš prvi put sa ženom Paskal došao kod nas, pitala ga je “Je li normalno da ovaj čovjek priča sa djecom o smrti, a imaju pet godina?”. Ali, to se uvijek pretvori u neku šalu.
Kako biste voljeli da umrete?
- Na nekoj morskoj obali, u snu. i tada vam dolaze neki ljudi i situacije. Ne bih se plašio ni da me strijeljaju.
Koji bi bio Vaš epitaf?
- “Ovdje počiva uličar”. Možda ću tako i da uradim.
