U suštini, jedan sam od onih koji smatraju da se rat nikad nije ni završio. On se samo prelio na neke druge frontove i dobio nove aktere, ali i načine vođenja. Neki tadašnji antifašisti postali su fašisti i obrnuto. Na kraju, ljudi se stalno mijenjaju i to je sudbina svijeta. Kad se na to doda ono zlatno pravilo da u politici nema vječnih prijateljstava nego samo vječnih interesa onda su stvari još jasnije.
Rat se u Crnoj Gori nije mijenjao. Ovdje se samo desilo prelivanje sa strane pobjednika na stranu gubitnika. Tako danas potomci nosilaca spomenica pozivaju na dizanje spomenika Pavlu Đurišiću, dok je vječnim dušebrižnicima za sve kriv Krsto Popović.
Puštimo Krsta, heroja, neka mirno spava na junačkoj Lipi. Bavimo se veleizdajnicima, bivšim i sadašnjim
I vazda je najlakše okriviti one koji su svoju istorijsku sliku zalagali za neke apstraktne i manje uočljive, ali herojske detalje, barem dok se ne zagrebe i realno porazmisli o svemu tome. Takva je i uloga Krsta Popovića u Drugom svjetskom ratu. Krsto je razmišljao na duže staze, što jednom iskusnom vojskovođi i dolikuje, poučen iskustvom tragične crnogorske sudbine.
Svrstavanje Krsta Popovića u isti koš sa četnicima predstavlja maliciozan i, slobodno mogu reć, fukarski čin. I za mene je onaj koji to radi ništa roba, pa nek se ljuti ko gođ oće. Ovakav stav i simpatije prema Popoviću mogu da pravdam kroz više argumenata.
Prvo, sa sve fingiranim optužnicama, po kojima su komunisti u poslijeratnim godinama bili poznati i u grob oćerali neke velike i časne Crnogorce, a koji nisu zgriješili ama baš ništa, Popoviću u kartonu piše da su mu zločini nepoznati. Znači, nije mu se moglo ni izmisliti ništa loše. Toliko o njegovom zločinstvu. Normalnome bi ovo bilo sasvim dovoljno da ga odvoji od koljača, međutim nekim glavama je potrebno dodatno objašnjavati.
Partizanska lijeva skretanja su jedna od većih grešaka partijske organizacije u Crnoj Gori. Obračun sa klasnim neprijateljem doveo je do toga da se dobar dio naroda gurne u zagrljaj četničkom pokretu, a da se partizani u Crnoj Gori prebače u duboku ilegalu.
U trenucima pogrešnog djelovanja kada je ljudski život bio veoma jeftin, Krsto Popović pokušava na sve moguće načine da sačuva glave i napravi vojsku. Zbog toga na teritoriji Katunske nahije lijeva skretanja bivaju minimalna u odnosu na, recimo, Bjelopavliće.
Popović je govorio da ''nije velji rat za mali narod, mali su gubitnici čak i kad su na strani pobjednika''. Donekle je moguće razumjeti i ovo shvatanje. Gorko je bilo iskustvo Prvog svjetskog rata, i nikome nije bilo do toga da Crna Gora opet plati savezničku pobjedu hiljadama glava svojih šćeri i sinova, a od tih saveznika na kraju opet dobije šipak. Popović opet od Italijana traži da mu omoguće da formira vojsku. Ova ideja biva opstruirana upravo od četnika koji ga optužuju da je saradnik komunista.
A što je bio Krstov plan? Italijani će poći i rat će završiti. Njegov ishod neće se odlučivati u Crnoj Gori, niti će ga odlučivati Crnogorci. Italijani će poći kako gođ okreneš, ali će ostati bjelaši. Krstu je trebala vojska za konačni obračun sa bjelašima onog trenutka kada Italijani odu, kako se ne bi ponovila 1918. i kako bi se pobjedom mogla ponovo vaspostaviti nezavisna crnogorska država.
Rat se u Crnoj Gori nije mijenjao. Ovdje se samo desilo prelivanje sa strane pobjednika na stranu gubitnika
Za sve vrijeme prije toga, trebalo je sačuvati što je više glava moguće, računajući i partizanske, koje je na sve moguće načine spašavao tamnice i vješala. Zato je Krsto heroj i nemoguće ga je porediti sa bilo kojim zločincem. Primjer ratnika starog kova koji je ostao vjeran svojim idealima do zadnjeg daha. Krstu je vojska trebala za borbu protiv bjelaša, ne protiv partizana, i za njeno formiranje i naoružavanje je htio da iskoristi Italijane, a ne oni njega za svoje prljave poslove. Za to su im služili četnici.
No puštimo Krsta, heroja, neka mirno spava na junačkoj Lipi. Bavimo se veleizdajnicima, bivšim i sadašnjim. Recimo, opet nekima smeta Fakultet za crnogorski jezik, opet nekima smeta sve crnogorsko, opet nekima smeta to što im ne može biti da oni vladaju, pa grizu sisu koja ih je podojila... Crnogorski usud i realnost koju živimo.
Za sve to vrijeme ti i takvi ne pominju ni četnike, ni revizionizam, ni milione za srpsku crkvu i finansiranje rušenja države koja te iste pare daje, niko ne pominje kulturocid nad Crnogorcima ili aparthejd koji proživljavaju evo već petu godinu. Niko ne pominje ruske i srpske špijune, plaćenike i prevarante. O svemu se tome ćuti, a samo je sve crnogorsko krivo.
I neka je. Neka bijes i safru bude crnogorske pjesme. Neka im živce kidaju Crnogorke i Crnogorci. Neka se tresu od muke na svako jutarnje ustajanje znajući da je Crna Gora vječna i da ništa ne mogu učinjeti da tu vječnost ugroze, već da jedino rješenje za tu muku predstavlja skok sa nekog od mostova u Moraču ili dva metra konopa. Kome smeta, nek izađe, rekli bi naši rukometaši, a ja ću završiti riječima jednoga koji ih posebno boli - ''Crna Gora nije bivša, nego sadašnja, buduća i vječna''.
