Crnogorski zagovornici revizionizma, i propagatori onoga šta je slobodna Evropa pobijedila i zatrla 9. maja 1945. godine, pri svakom pomenu istorijskih činjenice posežu za onom izlizanom floskulom o pomirenju. Lično mi njihovo pomirenje ne znači ama baš ništa, a dva su razloga za moju svejednoću po toj inicijativi.
Prvi je taj što se nisam ni posvađao sa nekim da bih se morao miriti, a sve i da sam se htio svađati ne bih mogao jer su svi oni odavno pomrli, pa nam je okršaj odgođen makar dok sam na ovom svijetu. a, ni na onom „tamo“ nešto ne vjerujem da ćemo biti na istom smještaju.
Drugi je razlog, što sam ja „posvađan“ sa idejama a ne sa njihovim zagovornicima. Zagovornike više posmatram kao osobe kojima treba pomoći, sa kojima treba pričati, prosto im se naći u tom njihovom donkihotovskom uzaludu.
Ako bismo, po njhovom scenariju, pomirili te dvije Crne Gore, onu jednu oslobodilačku i antifašističku i ovu drugu koja, kako reče onaj nesrećni pokretač peticije ispred „Lakovića“, koji urinira na svoju istoriju, i koji porede sociopate, izdajnike i saradnike okupatora sa svetim likovima naše istorije – morali bismo onda da svi pljunemo na sebe i sve ono šta nas je stvorilo i oblikovalo kroz nacinalnu etno genezu. A, pljuvati nije lijepo i vaspitano, ali je zato hrišćanski pomoći onima kojima pomoć treba.
Dakle, nemojte pozivati da dobro i zlo pomirujemo i da tumačimo ono šta je bilo onako kako kome odgovara, jer istina je samo jedna, pa ukoliko vam se ne sviđa a vi, kako rekoše rukometaši Kneževiću i Mandiću - slobodno izađite.
A, da bi bilo jasnije evo nekoliko primjera o ljudima i njihovim djelima, ali i onima koji su im bili savremenici i za koje nijedan revizionizam ne može oprati ono šta voda ne pere.
Priča prva
Četničke oružane jedinice, pod komadama Pavla Đurišića, Baja Stanišića i Blaža Đukanovića, su nakon potpisivanja sporazuma sa italijanskim okupacionim snagama dobile oružje, potporu i pomoć u borbi protiv partizana i komunista. U jednoj od akcija 1942. nikšićki četnici su uhapsili, mučili i na kraju objesili Joku Baletić i strijaljali Ljuba Čupića.
I tada - osmijeh. Širok, čist, gotovo dječji, prkosan i lijep. Kao da gleda kroz njih, neđe dalje, tamo đe krv teče zbog slobode, ali i đe sloboda teče kroz krv. Taj osmijeh nije mogao razumjeti ni onaj što je držao pušku, ni oni koji su naredili „PUCAJ!“. Jer za njega treba duša, a ne čizma. To nije bio osmijeh za publiku, ni za istoriju, ni za fotografiju - iako je postao sve troje. Bio je to osmijeh čovjeka koji je već pobijedio, iako su mu meci tek išli u susret. Osmijeh slobodnog bića koje umire, ali ne kleči.
Te ratne 1942. godine Nikšić je bio pod okupacijom italijanske fašističke vojske Benita Musolinija. Joku i Ljuba četnici su ubili na sred tog okupiranog Nikšića. Ako danas pitate Mandića, Mićovića, Kovačevića ili onog suludnog mitropolita broj 4, oni će vam reći kako su se četnici žestoko borili protiv okupatora. E, ako je tako, veliko im hvala za njihovu uviđavnost, mislim na Italijane, što su njihovim zakletim neprijateljima dozvolili da vješaju i strijeljaju po Nikšiću.
Pred sam kraj rata 1944. godine, kada su i njemačke okupatorske snage počele sa pripremama za povlačenje, u danilovgradskom srezu je Jakov Jovović, prije nego će pobjeći za Južnu Ameriku, imao još nešto da „oposli“.
Jovović i njegov zapovjednik Pavle Đurišić uhapsili su više od 200 građana okolnih sela, većinom mladih i odlučili da ih strijaljaju - hladnokrvno i slektivno kao u nacističkim logorima smrti. Strijaljali su 29 momaka i 23 đevojke, mnoge ispod 20 godina. Ovim činom su čak i Njemci bili zgorženi, pa je potpukovnik Frišling naredio da se prekine strijeljanje, ali želja za ubijanjem je bila jača.
„Pavle Đurišić je veliki junak nepobjedivog karaktera”, rekao je, jedan od mnoštva mitropolita ispostave Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, Joanikije Mićović. Nadam se samo da će jednog dana naći makar malo hrabrosti i to reći direktno porodicama onih čije kosti počivaju u Kosovom lugu, zahvaljujući njegovom velikom junaku napobjedivog karaktera.
Priča druga
Admirala Vlada Barovića je agresija Jugoslovenske narodne armije 1991. godine na Hrvatsku, zatekla kao komadanta vojnopomorskog sektora na ostrvu Vis. Kada je dobio naredbu od generalštaba JNA da sa svog ratnog broda bombarduje civilne ciljeve na hrvatskoj obali, Vlado Barović je, nakon što je odbio takvo naređenje, izvršio samoubistvo.
Samoubistvo - kao jedini čin koji je mogao u tom trenutku uraditi a da se ne ogriješi o svoju oficirsku čast, i kao jedini način da sačuva obraz i etičke kodekse koji su u njega ugrađeni kroz generacije njegovih slavnih predaka. U poruci koju je ostavio, između ostalog je pisalo: „Crnogorac ne može pucati u narod koji ga nije napao". Vlado je bez razmišljanja da puca u nevine građane, odlučio da puca u sebe.
General Pavle Strugar bio je komandant JNA operacija tokom opsade Dubrovnika. Haški tribunal ga je optužio i osudio 2005. godine na osam godina zatvora zbog nezakonitog granatiranja starog grada Dubrovnika u decembru 1991. Proglašen je krivim za: napad na civilne ciljeve, razaranje kulturnog nasljeđa pod zaštitom UNESCO-a, i neselektivno granatiranje koje nije imalo vojnu svrhu.
Pod njegovom komandom našli su se mnogi koji danas pokušavaju da od sebe i ljudi poput generala Strugara stvore heroje, a među njima je bio i aktuelni predsjednik parlamenta Crne Gore Andrija Mandić. Strugar je priznao određenu odgovornost i predao se Haškom tribunalu 2001. godine.
Za razliku od Barovića, Strugar je odlučio da puca na nedužne ljude i njihovu imovinu. Pokušao je da ubije jedan grad i njegovo vjekovno trajanje koje nisu uništile ni Osmanlije, ni Napoleon a ni razni ćesari. To nije uspio, ali je uspio ubiti, do tada, neuprljanu crnogorsku istoriju.
Priča treća
Ratko Mladić, vojni zapovjednik srpske vojske u Bosni i Hercegovini vodio je akciju u kojoj je za samo nekoliko dana, sistematski ubijeno više od 8.000 muškaraca islamske vjeroispovijesti u području grada Srebrenice. To je bio prvi genocid u Evropi nakon Holokausta.
Mladića je, dok je vodio akciju, snimala kamera veći dio vremena, ali ako ste pravi revizionista onda ne vjerujete u video zapise i autentične izjave u kojima izdaje naređenja, kao ni u sijaset drugih dokaza koji njihovog heroja prikazuje masovnim ubicom i monstrumom.
Oficiru JNA Admiru Reku 1992. godine u selu Gudelj spalili su kuću i ubili majku Azizu, đeda Imama i još sedam članova porodice. Kasnije, tokom rata u Bosni, dobio je priliku da se osveti. Kao komandant, dobio je naređenje za vojnu operaciju protiv sela Bučje, gdje su se nalazili naoružani Srbi – civili i vojnici.
Iako pod jakim emotivnim nabojem, slomljen tragedijom koja ga je pogodila, Reko je odbio naređenje i intervenisao da se seljani predaju mirno. Tom prilikom spasio je blizu 50 ljudi. Isticao je da ti ljudi nisu krivi za smrt njegove porodice – i odbio da ih stavi u poziciju osvete
Nemojte da mirimo Joku i Ljuba sa njihovim dželatima, nemojte da u isti kontekst stavljamo pobijenu danilovgradsku mladost sa Jakovom i Pavlom, ne mogu Barović i Strugar u iste rečenice, kao što neće i ne smije pomen zlikovca Mladića da remeti veličinu i vječni sjaj Admira Reka.
Ne postoji ta revizija koja će od zlikovaca napraviti junake, ma koliko se upirali i trudili da to uradite, kao što ne postoji taj mrak koji širite, koji će ugasite ove vječne luče ljudskosti, hraborsti i poštenja.
Onoga dana kada sve nazovemo svojim imenima moći ćemo da pričamo o pomirenju, ali ne ideja i ne njih kojih nema - već o pomirenju budućeg.
