Ideju za naslov teksta dobio sam iz jednog skeča cetinjske humorističke grupe The Books of Knjige, u kojem Gajo izgovara rečenicu ''Brko, sram te bilo!'' Navedeni skeč nema nikakve veze sa temom teksta, ali kada bi se pisalo o učinku politike Momira Bulatovića, mogao bi se svesti na samo ove četiri riječi. To bi bilo dovoljno da se opiše njegov politički rad.
Političko djelovanje Momira Bulatovića je zapravo bilo slijepo povinovanje naredbama iz Beograda koje su dolazile od Slobodana Miloševića. Onog Miloševića koji je najodgovorniji za desetine hiljada nevino ubijenih osoba tokom raspada Jugoslavije devedesetih godina. Bulatović ga se nije odrekao ni onda kada su se Miloševića odrekli i u njegovoj Srbiji – neki jer su (kao) shvatili da je radio pogrešno, a neki jer su izgubili privilegije i počeli da traže načine da se primaknu novoj garnituri.
Zašto kažem - ''Sram te bilo''? Gore navedeni pasus bio bi sasvim dovoljan, ali treba ga ''obogatiti'' i činjenicom da je Bulatović Crnu Goru doveo u podređeni položaj. Za svakog normalnog i lojalnog građanina to je čin veleizdaje. Crna Gora je za njegovog vakta (ali i vakta ostalih mentora onih koji su danas na vlasti) izjednačena sa običnim srbijanskim gradom srednje veličine i dovedena na rang 27. izborne jedinice u Srbiji. Toliko o Momirovoj ljubavi prema Crnoj Gori koju pominje Milatović!
Neki od mojih neistomišljenika, dok budu čitali ovo, reći će: ''O mrtvima sve najbolje''. E pa ne i kad su izdajnici u pitanju. Izdajnici moraju da nose žig zbog počinjene izdaje i smrt ih ne abolira toga.
28Bulatović je preminuo generalno zaboravljen od onih koje je postavio na funkcije i koji su zahvaljujući njemu postali lideri partija nastalih na ruševinama velikog SNP-a. Zaboravili su oni koji ga danas slave, da je Bulatović početkom ovoga vijeka bio išćeran iz tog SNP-a upravo jer je do kraja podržavao Miloševića.
Zaboravljaju i da je njegova Narodna socijalistička stranka na prvim izborima na koje je izašla 2000. godine dobila samo oko deset hiljada glasova, što nije bilo dovoljno za parlamentarni status. Toliko o Momiru i njegovoj popularnosti.
Izdajnici moraju da nose žig zbog počinjene izdaje i smrt ih ne abolira toga
Danas, četvrt vijeka nakon te 1997, pokušava se od Momira Bulatovića napraviti časni mainstream borac za pravdu, srpstvo, protiv imperijalizma i sve ostalo. I to najviše od onih koji nisu bili ni rođeni, ili su bili suviše mali kada je on bio na vlasti.
Bulatović je bio samo običan poslušnik beogradskog kasapina i individua koja nije posjedovala ličnu hrabrost da svoju državu sačuva od posljedica velikosrpske nacionalističke i destruktivne politike. Podsjetimo da je Bulatović na početku potpisao plan lorda Karingtona o mirnom razdvajanju jugoslovenskih republika. Ovime bi Crna Gora još 1991. postala nezavisna država, a danas vjerovatno bila razvijena minimum poput Estonije. Malo nakon tog potpisa i nekoliko brifinga u Beogradu, đe su mu objasnili ''neke stvari'' i vjerovatno priprijetili, Bulatović je povukao potpis. Što je dalje bilo odlično znamo.
I zbog toga, Brko, sram te bilo!
A onima koji Bulatovića danas veličaju, na čelu sa predsjednikom naše države, nema se što reći bez da pokazuju dvije stvari. Prva je politička glupost i neznanje koje posjeduju jer su u svojim glavama izgradili lažnu sliku o događajima tokom devedesetih i abolirali osobe najodgovornije za taj krvavi rat. Druga je da su još jednom potvrdili da je sva njihova mržnja ka Milu Đukanoviću i nazovi borba protiv njega bila iz proste činjenice jer on Crnu Goru nije vodio ka velikosrpstvu i jer je sam sagledao pogubnost i suštinu te ideje.
Četvrt vijeka nakon te 1997, pokušava se od Momira Bulatovića napraviti časni mainstream borac za pravdu, srpstvo, protiv imperijalizma i sve ostalo
Svi ''argumenti'' vezani za lopovluk, poharu, kriminal i sve ostalo što se pripisivalo bivšoj vlasti nisu bili ni promil bitni kao činjenica da je Đukanović ideološki neprijatelji vaskolikom srpstvu. To se i pokazalo u potonjih tri godine. Pljačka, kriminal, devastacija, pohara, nepotizam... i niko se ne buni. Ne bune se jer sva nepočinstva čine oni opijeni velikosrpstvom, pa se samoproglašeni borci za pravdu vode onom ''Neka ih, barem su naši''.
Time se očigledno vodi i Milatović, dok polako sprema zimnicu i spisak onih koje će da poturi po institucijama kako bi nastavili bušenje temelja crnogorske države. I jasno nam pokazuje kakva će njegova politika biti u narednom periodu. Sigurno slična Momirovoj, budući da se njegovoj ''dosljednosti'' divi. Dosljednost nije uvijek pozitivna osobina. U Momirovom slučaju ona je bila duboko pogrešna, krvava i destruktivna.
Kada bi svaka dosljednost bila ispravna onda bi to značilo da se odaje priznanje brojnim kasapinima u svjetskoj istoriji, poput Hitlera i ostalih. Sa druge strane, jedna od najvećih ljudskih osobina je suočavanje sa greškama, prihvatanje, izvinjenje i promjena pogrešnih stavova.
O tome bi Milatović mogao da razmisli dok bere krastavce i paradajz po Šobajićima.
