Kad je tu skoro Boban Batrićević argumentovano rashodovao kolumnistu Pobjede Gojka Perovića, hirurški precizno ukazujući na njegove revizionističke, manipulativne a u osnovi profašističke stavove, njegova kritika uređivačke politike lista izniklog iz ideje antifašizma, hokus-pokus provincijskim spinovanjem ocijenjena je kao poziv na zabranu objavljivanja, što, dakako, nije imalo nikakve veze ni s Batrićevićem ni s njegovom kolumnom.
Ako mene pitate – tekstove Gojka Perovića i njegove javne nastupe objavljivao bih đe je gođ moguće – od bilborda do portala. Jer ništa kao Gojkove kolumne – taj rijetki (kratki) spoj moralnog kupleraja i intelektualne jalovosti – tako zorno ne razobličava svu duhovnu bijedu i ideološki mrak Beogradske patrijaršije u Crnoj Gori, čak i kad su umotane u foliju politički korektne relativizacije ili na poluistinama zasnovanih lažibajki.
Na radost svekolike pastve kolumnista Pobjede Gojko Perović nanovo nam se objavio, ovoga puta s kolumnom „Crnogorac (u fusnoti: Đilasovo kopile – A. R.) k Svemogućem Bogu“ u kojoj zlatousto glagolji o bliskosti Njegoša i Amfilohija Radovića. Ne dâ mi se naširoko i nadugačko analizirati Perovićev najnoviji tekstualni pobačaj – zahtijevalo bi to komentar na bukvalno svaku rečenicu i zapetu – pa ću ovđe skrenuti pažnju na tek nekoliko za tog autora karakterističnih mućni pa prospi manipulativnih teza.
Jedna od njih sadržana je u rečenici čiju je semantičku i sintaksičku kompleksnost odista teško savladati, pa da ne propuštim kakvu bitnu pojedinost najbolje je citirati integralno – u skladu, uostalom, s Perovićevom omiljenom ideologijom velikosrpskog integralizma:
„Nadahnutost Kosovskim zavjetom, kao svojevrsnim srpskim Termopilom, samo hristijanizovanim junačkim djelom kosovskih junaka, i slojevitim, vjekovnim narodnim pamćenjem (naročito u Crnoj Gori) bilo je, takođe, zajedničko nadahnuće mladog Njegoša (s obzirom na njegov kratak zemaljski vijek, mi i ne znamo za drugog osim za „mladog Njegoša“) i Đeda (kako je narod od milošte zvao mitropolita Amfilohija).“
Tekstove Gojka Perovića objavljivao bih đe je gođ moguće – od bilborda do portala. Jer ništa kao Gojkove kolumne tako zorno ne razobličava svu duhovnu bijedu i ideološki mrak Beogradske patrijaršije u CG
Ako me utisak ne vara, Perović je nekako „Kosovski zavjet“ ugurao u isti koš sa „slojevitim, vjekovnim narodnim pamćenjem (naročito u Crnoj Gori)“, pa bi to slojevito, vjekovno narodno pamćenje – da ga ovđe jeretički ne nazovem crnogorskim – valjda trebalo da dokumentuje duboko prisustvo toga kosovskog zavjeta u narodnoj svijesti „naročito u Crnoj Gori“.
Ako pod pojmom „vjekovno“ Perović misli na period od 40-ih godina XIX vijeka naovamo, možda bi ova konstrukcija i mogla biti tačna, no ako mu je namjera da pod ovim „vjekovna“ obuhvati i raniji period, premda je to široko i sistematski popularizovan narativ, ovđe treba jasno reći – to je laž!
Ako je pouzdano svjedočanstvo neke epske tradicije zasvjedočeno u deseteračkoj junačkoj epici, onda da vidimo što o tome ima reći ruski filolog Boris Nikolajevič Putilov u knjizi Herojski ep Crnogoraca: „Od kosovskih pjesama iz zbirke Vuka Karadžića nijedna nije zapisana u Crnoj Gori. Istraživači srpskog epa nijesu pronašli kosovskih pjesama ni u zbirci S. Milutinovića. S. Matić je to smatrao dovoljnim dokazom odsustva kosovske tradicije kod Crnogoraca.“
Ni Putilov, a ni Matić, međutim, nijesu mogli imati cjelovit uvid u čak 18 rukopisnih zbirki usmene poezije zapisanih u Boki Kotorskoj između 1696. i 1833. godine, dakle u periodu koji počinje gotovo 90 godina prije rođenja Vuka Stefanovića Karadžića i traje do njegova dolaska u Crnu Goru. U tim tek nedavno publikovanim zbornicima nahodi se oko 120 deseteračkih epskih pjesama i ravno nijedna posvećena Kosovskome boju.
Ima u deseteračkim junačkim pjesmama zabilježenim u Crnoj Gori prije Njegoševa vremena i Cara Dukljana i Crnojevića i uskoka i hajduka, raznovrsnih krvavih bojeva i manje krvavih udara na ovce, ali kosovskoga boja – ni za lijek. Toliko o narodnoj tradiciji o Kosovu u Crnoj Gori prije Njegoševa djela.
To, dakako, ne znači da se u jednoj paralelnoj, učenoj kulturi ranoga novovjekovlja nije znalo za Kosovo. O Kosovskome boju piše, recimo, vladika Vasilije u Istoriji o Crnoj Gori sredinom XVIII vijeka, ali isključivo iz knjiških, ne i izvora koji pripadaju narodnoj tradiciji. To tvrdi i istoričar književnosti Miodrag Popović u knjizi Vidovdan i časni krst: „U njemu je kosovska legenda izložena po Orbinu, a ne, kako bi se moglo očekivati, po vlastitom narodnom predanju.“
U predgovoru svoje Istorije Vasilije spominje Orbina kao izvor, ali i druge svoje izvore, odnosno „stare istorije, a osobito one koje se i sada nalaze u Atonskoj gori i Hilandaru i Srbljiji, u Dečanima, u srpskoj Pećkoj patrijaršiji, u crnogorskoj Cetinjskoj mitropoliji“. Vasilije, koji kosovski poraz vidi kao posljedicu odsustva Crnogoraca iz bitke („a malo đe Srblji bitku dobiše bez Crnogoraca i Brđana“), međutim, jasno zna da je crnogorska istorija znatno starija od Kosova, ali i od Nemanjića: „Ova zemlja nazivaše se ranije jedinstvenim imenom Zeta, a to ime joj je dato po rijeci zvanoj Zeta, koja izvire na śeveru navrh te zemlje i teče prema jugu. Nasuprot nje s istoka teče druga rijeka Morača, između Crne Gore i Brđana, i uliva se u rijeku Zetu ispod Vrtograda, đe se rodio Dioklitijan i đe je sagradio veliki grad, nazvavši ga po svome imenu Dioklitija; tada je ovoj zemlji umjesto Zeta dato ime Dioklitijanske zemlje. Ovaj grad je kasnije Simeon Nemanja razorio.“
Je li Amfilohije vjerovao u Boga jedno je od pitanja koje tek čeka odgovor. Po onome što je propovijedao i radio, mogao bi se s dosta preciznosti njegov odnos prema Bogu definisati posve antihrišćanski onom izrekom „Ljudi se ne stidi, a Boga se ne boji“
Iako je pobrkao hronologiju imena, izvjesno je da je za Vasilija kontinuitet Duklja – Zeta – Crna Gora neupitan, pa i to da crnogorska istorija ne kreće od Nemanjića. Taj je kontinuitet dio i istorijske svijesti Petra I, ali i Petra II. Tako Petar I svoju Kratku istoriju Crne Gore, objavljenu u Njegoševoj Grlici 1835. godine, započinje riječima: „Provincija Zeta u stara vremena zvaše se Prevala, dokle po rijeci Zeti, koja teče od Hercegovine, ne bješe dobila svoje sadašnje ime. Ova se provincija na dvije časti dijelјaše, to jest na Gornju i Donju Zetu po rijeci Morači, koja također ide iz Hercegovine i, sastavlјajući se među Spužom i Podgoricom, upada u Zetsko, oli po sadašnjemu nazvaniju, Skadarsko jezero. Pod imenom Gornje Zete sastojaše se u to vrijeme i Crna Gora. One su svagda nerazdvojno imale svoje vladatelјne banove, kako pređe srpskijeh carah od Nemanjića doma, tako i po preśečeniju te carske familije.“ Te riječi Svetoga Petra Cetinjskoga doslovno se ponavljaju na početku rukopisa Istorija crnogorskoga naroda,koji se danas čuva u Arhivu spoljne politike Ruske imperije, a koji je, po istraživanjima Branka Pavićevića, Petar II Petrović Njegoš najvjerovatnije redigovao i poslao ruskome imperatoru Nikolaju I 1837. godine.
U sizifovskom nastojanju da spoji nespojivo, kolumnista Perović, izjednačava Njegoševu viziju svijeta s Amfilohijevom, polazeći od kosovskoga zavjeta, pa potom opipavajući nevješto druge moguće poveznice, poput zanesenosti Bogom ili inspirisanosti „duhovnim podvigom molitvenika i pustinjaka, kakav je književni lik igumana Stefana“. Ova dozlaboga površna i neuka tolkovanja kolumniste Perovića raspadaju se sama od sebe u suočavanju sa zbiljskim ulogama i svjetonazorima Njegoša i Amfilohija, koja nam, zapravo, svjedoče da je riječ ne o istovjetnim, nego, naprotiv, antipodnim ličnostima.
Dok je kod Njegoša Kosovo poetska slika, koju ne preuzima iz vlastite narodne tradicije, no je podstaknut naukom Sima Milutinovića sâm oblikuje kao motivacionu silnicu u osnovi antiimperijalne borbe u kojoj se jedan maleni narod opire moćnom hegemonu (pri čemu je Kosovo prikazano kao hronološka nulta tačka toga otpora), kod Amfilohija je Kosovo mitska potvrda teorije o izabranosti, kao pogonskoga goriva u suštini fašističke ideologije velikosrpskoga hegemonizma, pa nije ni čudo što je s Kosovom na usnama propovijednika zla započinjao svaki od ratova u bivšoj Jugoslaviji 90-ih.
U ime kosovskoga zavjeta i etničke čistoće teritorija zamišljene (mini)imperije počinjeni su najteži ratni zločini, uključujući i genocid, u Evropi od Drugoga svjetskoga rata, i to sve pod blagoslovom Amfilohija Radovića. Ili, da to svedemo na „njegoševsku“ argumentaciju – uz poetsku sliku Kosova kao bitnoga segmenta vlastite književne i istorijske vizije, Njegoš je sličniji vladici Danilu koji priziva „borbu neprestanu“ u svom antiimperijalnom otporu koji je preduslov za opstanak, dok je Amfilohije u svojoj privrženosti imperijalnim planovima bliži viziji Skender-age: „Manji potok u viši uvire, kod uvora svoje ime gubi...“ Dok bi u slici borbe kokota – koja u Gorskome vijencu reprezentuje širi društveni i istorijski kontekst – Njegoš, poput kneza Rogana, navijao za manjeg, dotle bi Amfilohije, po svemu što je bila njegova životna misija, poput Skender-age, navijao da „nadjača viši“.
Pitanje okrenutosti Bogu zavređivalo bi širu raspravu, no za ovu priliku samo kratko. Na stranu to što je, po svjedočenju Milorada Medakovića, Njegoš rano odbačio kaluđersku rizu, pa i to što je umjesto boravka u Cetinjskome manastiru kao svoju rezidenciju sagradio Biljardu, Njegoševa vjera u Boga je neupitna, a njenu je specifičnost lapidarno definisao njegošolog Milan Rakočević:
„Njegoš je tražio boga nezavisno od svih drugih filozofskih i vjerskih koncepcija i našao ga je, ako ne pomoću misli, a ono pomoću ideje i kroz viziju. Taj njegov bog je više kantovskog nego biblijskog profila. Usljed toga Njegoš je visoko religiozan ali ne i konfesionalan. Njegoš nije hrišćanin, nije ni pripadnik kakve druge vjere. U konfesionalnom pogledu je iznad svake vjerske zanesenosti i za vjersku toleranciju. Jedino onda, kad druga vjera, kao simvol osvajačkog naroda i nagona, prijeti da uništi narod i njegovu slobodu, Njegoš ustaje protiv nje. Iako nije konfesionalno zagrižen, Njegoš ipak ne smatra vjeru za običnu košulju, koju može svako po svojoj volji mijenjati. Zato je za pravog čovjeka imperativ da ostane vjeran onoj vjeri u kojoj je rođen, bar formalno. Taj imperativ diktovan je ne vjerskim nego nacionalnim i čovječjim potrebama; diktovan je čašću, koja je najveći postulat čovjekovog zemaljskog života. Njegoš je bio najliberalniji između najliberalnijih vjerskih poglavica i filozofa, koje smo do sada poznali. I nesumnjivo je, da bi ga vjerski režim Inoćentija III poslao na lomaču i to mnogo prije nego Jana Husa ili Savovaralu.“
Je li Amfilohije vjerovao u Boga jedno je od pitanja koje tek čeka odgovor. Po onome što je propovijedao i radio, mogao bi se s dosta preciznosti njegov odnos prema Bogu definisati posve antihrišćanski onom izrekom „Ljudi se ne stidi, a Boga se ne boji“.
U pokušaju da zabašuri antihrišćanski lik Amfilohija Radovića, kolumnista Perović poziva se na njegovu martirsku „odbranu džamije u Beogradu“, svjesno ispuštajući da objasni ko je to jurišao na džamiju – Milogorci, plaćenici CIA i Vatikana ili, pak, hipnotisana rulja, vođena Amfilohijevim naukom o lažnim ljudima, lažne vjere, na koje, pak, baciti kamen ne da nije grijeh, no zavjetna obaveza.
Stupidna Perovićeva analogija s igumanom Stefanom ne zavređuje poseban komentar, dovoljan je i citat vladike Danila kao odgovor na jedan od gromopucatelnih Stefanovih monologa: „Dobra vatra, a jošt bolje vino; malo si se, đedo, ugrijao, pa prečišćaš svijet na rešeto!“
Elem, kad se iz Perovićeve spin mašinerije raščiste naplavine istorijskoga negacionizma, poluistine i manipulativne istorijske analogije, ispada da je jedino što je pouzdano zajedničko Njegošu i Amfilohiju, kao suštinskim istorijskim antipodima – brada. Pri čemu ona Amfilohijeva kud i kamo više sliči bradi ajatolaha Ruholaha Homeinija.
