Boris za naš portal priča o odluci da napusti siguran posao, poredi svoj život sada i nekada, ali i savjetuje mlade koji žele da pokrenu biznis.
Hobi pretvorio u posao: Još kao dječak Boris je najviše vremena provodio u prirodi. Dani su mu prolazili bezbrižno, a najviše je, kaže, volio da bude van kuće, igrajući se. I tada je želio da zađe dublje u šumu i otkrije kakve tajne krije divlja, neistražena priroda.
„Kako se niko iz moje porodice nije bavio planinarenjem ili nekom sličnom aktivnošću, prilika za bolje upoznavanje Durmitora ukazala se pokretanjem planinarske sekcije pod vođstvom našeg mentora i nastavnika fizičkog vaspitanja Zorana Vojinovića – Šaca. Nakon nekoliko godina planinarenja organizovan je prvi alpinistički kurs i to mi je otvorilo horizonte za nove načine savladavanja Durmitora”, objašnjava nam Stijepović.
Boris je završio Višu elektrotehničku školu u Beogradu, našao posao u struci, te tri godine radio u programerskoj firmi. I dok je dane provodio za kompjuterom, maštao je, kaže, o planini izuzetne ljepote, prirodnom remek-djelu i kraju svog djetinjstva – Durmitoru. Svaki slobodan trenutak koristio je za odlazak u zavičaj, a dodatnu zaradu je sticao kroz visinske radove, kao i vođenje tura. Vremenom je shvatio da želi da se definitivno vrati u rodni kraj i hobi pretvori u posao.
DURMITOR SPEED RIDING from Rade Koprivica on Vimeo.
„Posao na Durmitoru je počeo lagano da raste, kao i moje udaljavanje od ideje da čekam penziju na nekom poslu gdje bih radio od devet do pet. Kroz kanjon Nevidio smo prošli mnogo puta i stekli znanje i samopouzdanje da možemo i drugim ljudima pokazati sve što on krije. Istražujući razne avanture i ispunjavajući dječačke snove, stigao sam i do aero sportova – padobranstva, a ubrzo zatim i paraglajdinga. Naravno, dobrim dijelom tu odluku je pomogla i podrška moje tadašnje đevojke, a današnje supruge, Ivane”, ističe on.
Nekoliko godina nakon toga, odlučuje da se vrati u zavičaj i otpočne projekat prvog Red Rock Zip Line-a. Takođe, formirao je sportsko-planinarski klub „Durmitor Adventure”, koji se bavi kanjoningom, paraglajdingom, slobodnim penjanjem, alpinizmom...
„Za ekstremne sportove je važno, prije svega, uživanje. Uvijek sam se vodio osjećajem i onog trenutka kada uživanje pređe u strah, stigao sam do granice. Prirodno, s godinama, te granice su se pomjerale. Kada se savlada vještina i pomjere granice, nivo uživanja raste. Ukratko, to je uvijek fini balans između uživanja i straha dok svodite rizik na najmanju moguću mjeru”, naglašava on.
Raduje se svakom odlasku na posao – u prirodu: Jedna od situacija koju će zauvijek pamtiti bila je kada je kao član Gorske službe učestvovao u spašavanje dvoje zaglavljenih turista u liticama između stubova druge žičare na Savinom kuku.
„Po mraku, sa manjkom opreme – jer tada stanica na Žabljaku još nije bila dovoljno opremljena – i na jako rizičnom terenu, spašavanje je trajalo skoro šest sati. Završeno je uspješno, skoro pred zoru. Osim ove, bilo je raznih opasnih situacija”, kaže Stijepović za Portal Analitika.
Boris danas živi od onoga što voli, a njegova želja je da motiviše mlade koji su, kao i on, zaljubljenici u prirodu, ekstremne sportove i planinu. Tvrdi da je mnogo prednosti ovakvog posla, a jedna od glavnih je, navodi, ta što ima vremena i za drage ljude.
„Dok sam radio u firmi, dobar dio tog slobodnog vremena je odlazio na saobraćajne gužve. Takođe, još uvjek se radujem svakom odlasku na posao koji je vezan za prirodu. Za odlazak u kancelariju je to rijetko bio slučaj. Potrudiću se da zadržim ovakav način života dok god to bude bilo moguće. Našim primjerom želimo da pokažemo da je moguće živjeti od ovakve vrste posla. Po mom mišljenju, premalo omladine na Žabljaku je uopšte zainteresovano za boravak u planini. Savjetujem mladima da pronađu i prate svoju strast, šta god to bilo. Mnogi previše lako odustaju od strasti jer su naučeni, baš kao i ja, da postoji utabana staza koja garantuje siguran život. Na vrijeme sam shvatio da niko, ma koliko se trudio, ne zna šta nosi sjutra”, zaključuje Boris za naš portal.
Naš sagovornik će tokom ljeta na Žabljaku organizovati međunarodnu trku u planinskom biziklizmu, kao i takmičenje u paraglajdingu.
