Zaista je teško na papir staviti sve ono što je sagovornica Portala Analitika podijelila sa autorkom jer je nekoliko sati proteklo zaista kao tren, ali čitaoci neće biti uskraćeni za suštinu rečenog.
Dubravka Velašević je rođena u Podgorici, gdje je završila osnovnu i srednju školu. Medicinski fakultet završila je u Beogradu, a kao doktorica medicine radila je u Podgorici, sve do odlaska u London početkom 1992. godine. Odlazak u London bio je planiran kao dvonedeljno učenje jezika, međutim ratna dešavanja na ovim prostorima učinila su da u glavnom gradu Velike Britanije ostane 15 godina.
Osim što je oduvijek tragala za znanjima, sagovornica Portala Analitika posvetila je ovu inkarnaciju i duhovnoj potrazi za smislom života.
Svestranost – mana ili dar: O svestranosti kaže da su u stvari u pitanju davno naslijeđena interesovanja, i poručuje da niko od nas ne treba sebe da ograničava, ukoliko posjeduje višestruka interesovanja.
„Dalaj Lama na svojim predavanjima kaže da je irelevantno: da li vjerujemo ili ne u Reinkarnaciju, jer se ona događa sve vrijeme“, prisjeća se jedne mudrosti Velašević apropo priče o talentima i svestranosti.
Kaže da su joj već sa šest godina niotkuda počele dolaziti rime, te je tako sa 12 godina napisala svoju prvu pjesmu „Fatamorgana“ koja je pobijedila na školskom takmičenju i sa kojom je učestvovala kao predstavnica Crne Gore na „Racinovim večerima poezije“ u Makedoniji.
„Muzika – ne mogu da se sjetim kada je počelo interesovanje za muziku, ali su me roditelji upisali u prvi razred Osnovne muzičke škole „Vasa Pavić“. Rasla sam u ulici Balšića, a na spratu iznad nas je živjela moja profesorica klavira. Ona bi svakodnevno osluškivala da li vježbam. Iako sam bila vrijedna, ipak sam zatvarala vrata od sobe da ona ne bi čula da li sam vježbala dva ili tri sata, ona bi mi rekla – „Nisam te čula danas““, govori o svojoj ljubavi prema muzici sagovornica Portala Analitika i dodaje da su i njen brat i sestra pohađali muzičku školu.
Majka je znala da joj u šali kaže da ne živi u doba renesanse, te da nije Leonardo da Vinči, te da se posveti jednom od svojih talenata, roditelji su joj bili velika podrška i nisu je ograničavali.
„Otac je bio matematičar, prvi elektroinženjer poslije Drugog svjetskog rata, te jedan od osnivača i prvi dekan dekana Elektrotehničkog fakulteta u Podgorici, bio je izuzetno otvorenog uma i razumio je moju poeziju. Dva moja ujaka su završila književnost u Beogradu (istakniti pjesnik Sreten Perović je jedan od njih), i brat moga đeda, Mitar Perović je bio ugledni profesor književnosti u Podgoričkoj gimnaziji između dva svjetska rata, tako da je u našoj kući bilo uvijek puno knjiga“, pokušava da odgnonetne u razgovoru otkud ljubav prema književnosti i poeziji prije svega.
Ljubav je lijek za sve: Kao djevojčica vidjela je šta znači patnja jer je njena dobra drugarica zaspala na pruzi i ostala bez obje noge. Tada se u njoj javila želja da pomogne drugima i pokuša da umanji ljudsku patnju.
„Nikada nisam zažalila što sam studirala i završila medicinu jer su mi ta znanja izuzetno dragocjena, poslije toga sam ih kombinovala sa drugim znanjima. Kažu: da je najteže liječiti sebe, te da to posebno važi za ljekare. Mislim, da jedino vi – sami sebe, mozete da izlijecite! Svi mi posjedujemo healing energies (iscjeljujuću energiju). Tijelo se samo razboli, ali se i samo izliječi. U nama je tajna kako da izliječimo sebe. Može neko da nam pomogne, mogu ljekovi da nam pomognu, ali ja sam shvatila, da je tajna u tome: što je „ZAPRAVO LJUBAV -TA SILA KOJA LIJEČI I ISCJELJUJE“, otkriva sagovornica Portala Analitika.
Dodaje da zna da to zvuči kao fraza ali bez empatije i želje da pomognete nekome, ali i samima sebi, ništa drugo ne može da funkcioniše.
„Glavne energije u Univerzumu su: ljubav, saosjećanje i mudrost naravno. Kombinacija to troje. Kako vi možete nekoga da izliječite ako pišete samo neke papire i recepte i, ako to ne otjelovljujete?! Svi smo mi povezani“, govori o svom unutrašnjem pozivu da svoj život posveti medicini.
Na listi Dubravkinih interesovanja našla se i filozofija, ali sa ove distance osjeća da je dobro što nije upisala i proučavala Zapadnu filozofiju, jer je mnoge odgovore našla u Tibetanskoj filozofiji, koju smatra nevjerovatnom.
„Što se tiče moga oca, koji je bio tradicionalni Crnogorac, mogla sam jednako da studiram i filozofiju, i književnost, i medicinu… Nije bilo ograničenja. Kao ni od moje majke“, govori o važnosti roditeljske podrške i razumijevanja u razvoju mlade osobe.
Čari homeopatije: Dubravka Velašević se nekih dvadesetak godina bavi amaterski i homeopatijom, čiji je čari upoznala prilikom boravka u Londonu. Smatra da su antibiotici izuzetno važni za liječenje mnogih bolesti, ali da su, ne samo kod nas, već svuda u svijetu, zloupotrebljavani. Zaista cijeni učenja Zapadne medicine, ali smatra, da sve što je dobro treba kombinovati; sva ona učenja i znanja koja mogu doprinijeti zdravlju i blagostanju ljudi.
„U Londonu 1992. godine sam se prvi put susrela sa homeopatijom. U Londonu međutim postoji „Nelsonova homeopatska apoteka“ koja datira još iz 1860. godine. I dan danji ta apoteka postoji u jednoj od najpoznatijih ulica u Londonu – u Duke Street-u, kod Oxford street-a i to preko puta poznate robne kuće „Selfridges“. Čak i kraljevska porodica ima svog kraljevskog homeopata/a „Royal Homeopath“. Princ Čarls je nedavno govorio o tome da treba koristiti više homeopatske ljekove, a ne uvijek antibiotike“, govori o prednostima liječenja aktiviranjem imunog sistema pacijenta.
Homeopatiju Dubravka poredi sa poezijom, govoreći da je potrebno da posjedujete unutrašnji radar (u svakoj vrsti liječenja i medicine !),ali i trenutak inspiracije kako da se pomogne pacijentu.
„Potreban vam je talenat za icjeljenje“, smatra sagovornica Portala Analitika koja svakodnevno čita knjige o homeopatiji koje doživljava kao poetska djela i dodaje da je čuveni Hipokrat koji se bavio hiromantijom (čitanjem sa dlana) mogao da procijeni da li osoba ima dar liječenja drugih“, zaključuje pjesnikinja i ljekarka.
London kao drugi dom: Na poziv brata, koji je sa 22. godine otišao u London da uči jezik šest mjeseci a ostao čitav život tamo, iskoristila je odmor i otišla u posjetu.
„Iako se činilo da me London nikada nije privlačio, čim sam kročila na tlo Engleske osjetila sam jak uticaj i specijalni efekat duhovnog oslobađanja. TO JE BILA LJUBAV NA PRVI POGLED. Nakon toga sam još sedam puta boravila u Londonu, da bih 1992. godine, takođe otišla na dvije nedelje, ali sam zbog embarga ostala 15 godina u kontinuitetu“, govori o svom fantastičnom iskustvu i svom drugom domu crnogorska pjesnikinja.
Poučena svojim iskustvom razumije mlade ljude koji se odluče da napuste zemlju u kojoj su odrasli. Smatra da ovi prostori obiluju ljudima koji su izvanredni i talentovani, te da njihov odlazak jeste strašan gubitak.
„Ali sve vam je to samsara što kažu Tibetanci. Samsara je, ovaj neurotski život pun patnje, a što hrišćanstvo zove Dolinom plača. Tibetanci kažu da je samsara grozna ali da je život divan“, citira sagovornica Portala Analitika mudrost Tibetanaca napominjući ipak da sreću ne treba da tražimo na drugim mjestima i u drugim ljudima već da je istinska sreća u nama samima.
Zbog kolektivne nesreće koja je, kako kaže, zahvatila tih godina njenu voljenu zemlju, ova svestrana žena je u Londonu tražila centar za meditaciju kako bi mogla da se izbori sa gubitkom zemlje, prijatelja, karijere…
Titograd kao prva manifestacija Tibeta: Smatra da je u tom trenutku bila spremna za neka nova učenja, prisjećajući se izreke „Kada je učenik spreman, učitelj se manifestuje“, pa je ubrzo, nedaleko od mjesta stanovanja našla Tibetanski centar za meditaciju. U potrazi za srećom i unutrašnjim mirom, na koji podsjeća svi imamo pravo, ljekarka i pjesnikinja je na svojoj koži osjetila dobrobit meditacije u dalekoj zemlji.
Ipak, prisjećajući se trenutaka iz mladosti i odrastanja u Titogradu, Dubravka Velašević kaže da je njeno interesovanje za učenja koja dolaze sa Tibeta, pokrenula „Tibetanska knjiga mrtvih“ koju je davno našla u knjižari u Titogradu.
U tom centru koji je posjećivala osim sa koristima meditacije sagovornica Portala Analitika je imala priliku i da se susretne sa mnogim učiteljima. Opet je njen brat odigrao važnu ulogu u njenom duhovnom putu i poklonio joj karte za vikend predavanje čuvenog Dalaj Lame.
Opčinjena njegovim učenjem posjetila je njegova predavanja u Francuskoj.
„Njihova kompleksna znanja i predavanja se odnose na to kako učiniti sopstveni um sretnijim, kako imati kvalitetniji svakodnevni život. To su vrlo praktična znanja koja vam pomažu da budete srećni a da za to ne postoji neki poseban razlog“, prenosi samo dio onoga šta je čula tokom svog duhovnog puta.
Kristina ĆETKOVIĆ
