Trijumf Crne Gore koji danas slavimo kao najveći državni praznik, Dan nezavisnosti, ne samo da je najveći u našoj modernoj istoriji, već kao apsolutni fenomen biva i planetarno prepoznat.
U ovakvoj aktuelnoj međunarodnoj klimi, u epohi kada je ubrzani ritam stvaranja novih država davno prošlo vrijeme, rađanje suverene i praktično instant međunarodno priznate države, bez konflikta i većih tenzija, u ispoštovanoj proceduri dogovorenoj sa evropskim institucijama, događaj je čije konture običan građanin tek sa ove distance može da razumije i adekvatno cijeni.
Kome basta da pristane na ovakvu zemlju - neka digne ruku? Znam ko neće. Nikad!
Nakon gotovo jednog vijeka brutalne nepravde nad državom koju su tada pustili niz vodu svi važni saveznici - velesile, Crna Gora je kombinacijom maestralne diplomatske politike i pametnim manevrisanjem na geostrateškim talasima uspjela u nemogućem. Zaista, 2006. godine desilo se ono "što biti ne može". Dosanjan je san više generacija, a strašna istorijska nepravda - ispravljena.
Desilo se puno toga u međuvremenu, ali ono što moram pomenuti uprkos svečarskoj atmosferi, jeste to da se istoj generaciji još jednom dogodilo nešto "što biti ne može". Ista država "zvijezda", mediteranska egzotična oaza, uspjela je da tako glamurozno stečenu nezavisnost - izgubi. Ona danas postoji isključivo u svom formalno pravnom formatu. Poluge moći na kojima država počiva nalaze se van njenih granica.
Sa ove distance možemo se legitimno pitati je li uopšte bilo moguće na ovakvom Balkanu, bez nacionalizma, populizma i pojačanog antagonizma prema agresivnim velikodržavnim apetitima sprskih vlasti, graditi strukturu nezavisne države. Bila je dovoljna samo propaganda, u kombinaciji sa nekoliko zamjena teza, da se nađemo u situaciji podjednako bizarnoj i tragičnoj, koliko je sam Referendum bio glamurozan i veličanstven.
18Na svaki snažniji protest crnogorskih građana, njihova država je protiv njih nemilosrdno i brutalno upotrebljavala silu. Upotrebljavala je i onda kada su građani pokušali da slave drugi važan državni praznik – 13. jul, u gradu koji je postao utvrda Vučićeve konkvistadorske "tihe" politike. Slavlje je prekinuto tako što su djeca od suzavca evakuisana kroz prozore kafana u "ruka ruci" građanskoj intervenciji.
Ne moram, vjerujem, čitaoce podsjećati na količinu otrova i gumenih metaka, spaljenih i uništenih automobila, prema građanima na Cetinju u okviru belvederskih dešavanja.
Određenim kolumnistima su ovih dana sa jednog portala obrisane sve kolumne napisane prije uspostavljanja kontrole nad polugama moći u zemlji. Oni hrabriji aktivisti koji su i dalje aktivni, bivaju masovno stavljeni pod mjere tajnog nadzora. Spektakularna hapšenja i skandali koji ih prate - znate već...
Pitanje koje logično ostaje kao zlokobna dilema – zašto slaviti dalje 21. maj, ako su već sve suštinske tekovine tog praznika uništene. Danas ova država više podsjeća na post-dejtonsku Bosnu u kojoj se politička artikulacija odvija po nacionalnim aršinima.
Prazni floskula narativ o navodnom "pomirenju" u realnosti prati istorijski maksimum podjela u narodu. Živimo u svojim nacionalnim geto prostorima.
Ne postoji moralno-kritička vertikala u javnom prostoru u kojoj će se opšta relativizacija svakog zla osuditi. Ne postoji, prije svega, zato što takva građanska hrabrost “skupo košta”: blokada karijera, masovno zatvorena vrata, odmazde od strane države…
Međunarodne institucije su potpuno nezainteresovane za ove fenomene u "tamo nekoj banana državi" dok jača antiruski front, sa kompletnim fokusom u tom pravcu.
21. maj ostaje kao emotivna elegija, topla uspomena na jedan bljesak, jednu Supernova eksploziju naše istorije. Ovih dana, naš najveći državni praznik ličio je na lirsku odu boljim vremenima, umjesto da bude nešto sasvim suprotno. Šta!?
Podsjetnik na to koliko možemo! Na golu istinu da istorija ne daje dva puta takve šanse u okviru jedne epohe! 21. maj je test crnogorskim građanima, čiji rezultat pokazuje zaslužujemo li ili ne tako krupne pobjede naspram tuđih mega interesa.
Zato se nadam da će ovaj praznik snagom svoje lucidne istorijske trijumfalne kreativnosti, umjesto narodnih veselja na ponekom gradskom trgu, inspirisati neke nove lidere koji će pružiti građanima nadahnuće i podsjetiti ih da vrijede više nego što ih sopstvena država cijeni. Da vrijede više od toga koliko sami sebe cijene.
Jer, samo čovjek lišen dostojanstva i poštovanja sebe može progutati priču o "državi jačoj od svakog kriminalca", a nije u stanju obezbijediti ni proslavu najvećeg državnog praznika na TREĆINI SVOJE TERITORIJE. Nikšić, Budva, Pljevlja, Zeta…odbili su poslušnost svojoj državi, a njen predsjednik i premijer to neće ni pomenuti. Od sramote, razumije se. Njihove, prije svega.
Tako izgleda Dan nezavisnosti u državi koju ne poštuju, niti joj služe, cijeli njeni okupirani gradovi. Nekada slavni gradovi sad sa slugama beogradskih voždova kao svojim šefovima, sa Crnom Gorom u svom džepu, umjesto u srcu... Kome basta da pristane na ovakvu zemlju - neka digne ruku? Znam ko neće. Nikad!
