U teškom i gotovo nemogućem procesu izgradnje građanske države na Balkanu, Crna Gora se odvažila na taj put. On ne bi bio težak ili nemoguć kad bi recimo Crna Gora mogla sebe da preseli neđe između Njemačke i Francuske.
Međutim, budući da smo okruženi komšijama koje neumorno ''brinu'' za svoje sunarodnike u „rasejanju“, onda je situacija onakva kakva jeste. Kad bi prestali da ''brinu'' vjerujem da bi nam svima bilo lakše i bolje. Nikad nikome u Crnoj Gori nije bilo tijesno, a neće biti ni u budućnosti.
To ne zavisi ni od Beograda, ni od Sarajeva ni od Zagreba, nego od nas, koji u njoj živimo. Te brige za sunarodnike uglavnom proizilaze iz želje da se oni o kojima se kao brine iskoriste za političke svrhe, a u ovom slučaju je to etnofederalizacija Crne Gore i njeno rasparčavanje između različitih etničkih skupina.
Sa druge strane, o Crnogorcima, etničkim Crnogorcima, nema ko da brine. Ostavljeni su na milost i nemilost političkim strujama koje odlučuju da se zbijaju u uske nacionalne redove i na taj način uživaju u procentima pozicija koje su dobili po tom ključu. U isto vrijeme, Crnogorci koji su bili najveći zagovornici građanske države, dovedeni su u situaciju da bivaju izopštenici iz vlastite države po kojoj nose ime.
Naravno, zbog ovoga nisu krivi pripadnici drugih naroda. Krivi su Crnogorci, tj. crnogorska elita. Na stranu činjenica da je koncept građanske države u velikoj mjeri građen nauštrb Crnogoraca, problem leži i u načinu na koji je cijela ta ideja koncipirana. Mi nikada nismo dobili definiciju građanskoga i građanske države i što se sve pod tim podrazumijeva.
Danas se borba više ne vodi na relaciji crnogorsko–srpsko, već se preselila unutar samog crnogorskog bića oko pitanja kojim će putem ono krenuti
U praksi je to predstavljeno kroz zakidanje crnogorskoga radi namirivanja političkih partija manje brojnih naroda, koje su nacionalno koristili radi dobijanja pozicija. U suštini, meni takva država ne odgovara. Radna mjesta i pozicije treba davati prema zaslugama, a ne prema tome ko je koje nacije. Nažalost, trenutna vlast je taj koncept prihvatila i dodatno unaprijedila, te se etničko rasparčavanje nastavlja.
U suštini, od početka gradnje građanskog ono je rađeno na totalno kontradiktornim osnovama. Građansko bi trebalo da znači upravo ovo što sam gore naveo. Etnička ili vjerska pripadnost nisu bitne. U crnogorskom građanskom svijetu one su itekako bitne i odlučuju među političkim vezama.
Među Crnogorcima je građansko doživjelo idealizaciju i status gotovo etničkog, te se u mnogo situacija zapitam jesu li neki ljudi po nacionalnom opredjeljenju građani ili Crnogorci. Sa druge strane, zakidanje od crnogorskog nauštrb građanskog, dovelo je do toga da se priča o crnogorskom etnicitetu gotovo proglasi za zabranjenu temu.
Nije rijetko čuti od brojnih Crnogoraca da se protive tome da postoji crnogorska nacionalna stranka, iako su Crnogorci vjerovatno jedini narod na svijetu koji nema nacionalnu partiju. Mnogi će sa rezervom komentarisati i Crnogorsku crkvu, iako je ona najvažnija kulturna institucija među Crnogorcima i jedini mogući odgovor na rast uticaja Srpske crkve. Protiv jake SPC može se jedino boriti jakom CPC. Ne partijskim kongresima i odlukama.
Zbog toga dolazimo u jako komplesku situaciju đe nacionalni Crnogorci optužuju druge Crnogorce koji su svjesni ovih tema za ekstremizam?! Divnog li primjera autošovinizma i samodestrukcije.
Zakidanje od crnogorskog nauštrb građanskog dovelo je do toga da se priča o crnogorskom etnicitetu gotovo proglasi za zabranjenu temu
Borba za elementarni biološki opstanak jedne etničke zajednice ne može biti ekstremizam. Pogotovo kada ta borba ne ide nauštrb nikoga, već predstavlja prirodnu ljudsku reakciju na njegova pogažena prava i negiranje postojanja. Naravno, ja krivca u svemu vidim nezavršeni proces identitetskog sazrijevanja, koji još uvijek prati marksističke i duboko lijeve teorije nacije, davno prevaziđene i u crnogorskom slučaju neprimjenjive.
Dodatno, zaboravlja se jedna bitna činjenica. Danas se borba više ne vodi na relaciji crnogorsko–srpsko, već se preselila unutar samog crnogorskog bića oko pitanja kojim će putem ono krenuti. Kada pogledate političare vlasti, svi oni na reveru imaju crnogorsku značku. Svi se ogrću crnogorskom zastavom i prikazuju kao predstavnici crnogorskog. Kakvog takvog, ali crnogorskog. Naravno, po mjeri Crkve Srbije.
U ovome im nesvjesno pomažu oni koji nisu svjesni bitnosti isticanja crnogorskog identiteta u svojoj originalnoj i prirodnoj formi. Jer, dok gođ smo mi koji se žestoko i beskompromisno zalažemo za crnogorski jezik, crkvu, kulturu, identitet, običaje, izbrisanu istoriju i sve ostalo shvaćeni kao ekstremisti, crnogorska strana će kopniti i blijeđeti. Biće dovedena na nivo puke identifikacije sa državnim imenom i to je to.
Dovešće do toga da, kada nekoga pitate šta za njega znači biti Crnogorac, on ne umije da odgovori ili jednostavno kaže: „Ništa“. Takvo prazno crnogorstvo nam onda i ne treba jer biće drugih koji, za razliku od nas, neumorno rade.
