Oduvijek su na svim stranama svijeta političari na najvišim državnim dužnostima dolazili u iskušenje u kojem se minulog ljeta našao Andrija Mandić – da „iz viših ciljeva“ odaju poštu nekome ko je bio s pogrešne strane istorije i civilizacijskih vrijednosti.
U „mirnodopskim“ situacijama, obično bi se mudro uzdržavali od toga. A kad bi se ipak odlučili na taj kontroverzni korak, računali su da je od izvjesne bure u domaćoj javnosti i još izvjesnijih međunarodnih diplomatskih skandala, važniji onaj strateški cilj koji u koji su vjerovali i, naravno, zbijanje redova unutar sopstvene grupe, među istomišljenicima.
Takvi događaji su, međutim, uvijek bili potvrda aktuelnog ili nepogrešiv znak nadolazećeg burnog vremena i političkih previranja. Akteri su, u konačnom bilansu, uprkos visokim strateškim ciljevima, tim potezima nanosili najveću štetu sami sebi.
Macronov propali pokušaj revizionizma
Predsjednik Francuske Emmanuel Macron izazvao je početkom novembra 2018. politički zemljotres kada je u okviru obilježavanja stote godišnjice završetka I sv. rata najavio odavanje počasti Philippeu Pétainu.
Riječ je o oficiru odlikovanom u Prvom svjetskom ratu, ali i šefu kolaboracionističkog višijevskog režima u Drugom, a zatim i o osuđenom ratnom zločincu.
Predsjednik Macron ga je opisao kao „velikog vojnika“, bez obzira na njegov kasniji „fatalan izbor“.
Digle su se prvo jevrejske organizacije, a onda i brojni istoričari oštro osuđujući Predsjednika uz navode da Pétainova veleizdaja i saučesništvo u holokaustu ne mogu biti izbrisani iz istorije, te da predsjednik zapravo pokušava da rehabilituje saradnika nacista.
Iako su i Macronovi prethodnici na predsjedničkoj dužnosti, od Charlesa De Gaullea do Jacquesa Chiraca ponekad koketirali s tretmanom šefa kolaboracionističke višijevsike države, Macron je otišao najdalje u providnom pokušaju da odavanjem počasti osigura sebi glasove i na desnijoj poziciji od one na kojoj je inače. Izazvao je toliko jak pritisak javnosti da je morao da reterira i naloži promjenu protokola. Jelisejska palata je povukla Pétainovo ime sa zvanične liste vojnih komandanata kojima se odaje počast.
Ali to nije ukupna cijena koju je Macron platio. Samo nekoliko dana nakon ovog skandala eksplodirali su širom Francuske masovni protesti pokreta „Žuti prsluci“. Gnjev javnosti zbog enormnog povećanja troškova života i pogotovo cijena goriva inicirala je u masovne proteste upravo politička situacija u vezi s pokušajem odavanja pošte Philippeu Pétainu. Politički bilans po Emmanuela Macrona ispao je porazan: rejting popularnosti mu je pao na istorijski najniži nivo – ispod 25%.
Škotski viski za latinoameričkog diktatora
Kada je sredinom oktobra 1998. u Londonu uhapšen bivši čileanski diktator Augusto Pinochet, po optužnici Tužilaštva Španije za mučenje, kršenje ljudskih prava i ubistva španskih državljana tokom njegove diktature (1973-1990), bivša britanska premijerka Margaret Thatcher se najprije javno suprotstavila hapšenju, a zatim je optuženog diktatora posjetila u kućnom pritvoru.
Njena izjava da je Pinochet „saveznik koji je u Folkandskom ratu spasio mnoge britanske živote“ te da on taj ko je u Čile „donio demokratiju“ udaljila je od nje i neke nekadašnje bliske saradnike.
Ali najgore nije doživjela. Odijum dijela javnosti dostigao je vrhunac šest godina nakon njene smrti. Dva događaja su koincidirala 2019: deklasifikovani su obavještajni podaci, među ostalim i oni koji su pokazali da su američke i britanske službe znale za Pinocheovu sklonost velikim količinama viskija i objavljena je autorizovana biografija bivše premijerke u kojoj je potvrđeno da je ona poslala Pinochetu u kućni pritvor bocu vrhunskog škotskog malt viskija s porukom tipičnog engleskog sarkazma: „Viski je jedna britanska institucija koja vas nikada neće iznevjeriti“.
Epizoda podrške bivšem diktatoru najozbiljnija je mrlja u uspješnoj karijeri nekadašnje Čelične Lady. Prema anketama koje su objavljene kada je slanje boce viskija isplivalo u javnost, čak i tvrdi podržavaoci bivše premijerke, ocijenili su njen odnos prema čileanskom diktatoru najgorim potezom u događajima bogatoj karijeri Margaret Thatcher.
Strateško partnerstvo bez brisanja zločina
Početkom maja 1985. dogodila se jedna od najvećih političkih bura u osam godina predsjednikovanja Ronalda Reagana Sjedinjenim Američkim Državama i jedan od najozbiljnijih diplomatskih skandala u vrijeme Hladnog rata.
Predsjednik Reagan je prihvatio poziv njemačkog kancelara Helmuta Kohla da u sklopu obilježavanja 40 godina završetka II Sv. rata zajedno posjete njemačko vojničko groblje u Bitburgu kod Trira. Problem je nastao kad su, čim je plan posjete postao javan, mediji objavili da je na tom groblju, pored oko 2.000 običnih vojnika, sahranjeno i 49 pripadnika ozloglašenih nacističkih stranačkih Waffen-SS jedinica koje su širom Evrope počinile masovne ratne zločine.
1985 - Reagan i Kohl - Bitburg
Digli su se najprije američki ratni veterani i preživjeli iz holokausta predvođeni Eliejem Wieselom koji je predsjedniku očitao lekciju usred Bijele kuće. Senat je jednoglasno tražio otkazivanje posjete. Čak je i prva dama Nancy Reagan ubjeđivala supruga da posjetu otkaže.
Ronald Reagan, međutim, nije odustao. Kasnije je objašnjavao da je bio svjestan kontroverzi, ali da je bila u pitanju strateška politika od najveće važnosti.
To je vrijeme u kojem su odnosi SAD i SSSR bili najnapetiji od Kubanske krize. Sovjeti su naveliko raspoređivali u Bjelorusiji, Čehoslovačkoj i Istočnoj Njemačkoj nuklearne projektile SS-20, a Amerikanci u Zapadnoj Njemačkoj atomske rakete Pershing II. Njemci su masovno protestovali protiv raspoređivanja američkih projektila, ali se vlada kancelara Kohla s tim čvrsto nosila.
I Reagan i Kohl su držali strateški važnim reprezentovati nove američko-njemačke odnose, simbolično pokazati da je Njemačka odavno raskrstila s nacizmom i učvrstiti ulogu SR Njemačke kao pouzdanog saveznika unutar NATO-a. Ni groblje nije odabrano slučajno – u Bitburgu je bila velika američka vazduhoplovna baza.
1985 - Tel Aviv - protesti
Obojica državnika su u kasnijim izjavama i memoarima ocijenila da je događaj očeličio njemačko-američko savezništvo, te da je povjerenje koje je tada izgrađeno među njima dvojicom bilo preduslov za pad Berlinskog zida i ujedinjenje Njemačke.
Međutim, ni jedan ni drugi državnik nijesu sporili kontroverznost događaja. Ključno da ne odustanu od Bitberga, po ocjeni obojice, bilo je to što je Njemačka 1985. bila već naveliko denacifikovana, jer u suprotnom od svega ne bi bilo ništa.
I Ronald Reagan i Helmut Kohl su ključnim u govoru američkog predsjednika na groblju smatrali njegovo decidno pravljenje razlike: Jedno je sudbina običnih njemačkih regrutovanih vojnika, a sasvim drugo su zločinački sistem i istorijska krivica nacista i SS-a, koja, kako je rekao, ne može biti izbrisana, niti njihovi zločini mogu biti zaboravljeni.
Osuđeni ratni zločinac je Mladićev najviši čin
Kako sve ovo izgleda u balkanskoj izvedbi imali smo prilike da svih ovih godina gledamo u više okolnih država. Sada se u takvoj situaciji našao i predsjednik Skupštine Crne Gore.
U telegramu saučešća su problematična tri aspekta: Prvo – što je telegram uopšte poslat; drugo – što je osuđeni ratni zločinac nazvan generalom; i treće – što u potpisu pošiljaoca stoji „predsjednik Skupštine Crne Gore“.
Slanje telegrama: U demokratskim državama, u čije bi društvo Crna Gora željela ući, odnos prema osobama osuđenim za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i pogotovo za genocid zasniva se na principu potpune institucionalne i društvene delegitimizacije osuđenog zločinca i na sprečavanju njegove glorifikacije. Pijetet prema žrtvama i solidarnost s njihovim porodicama jača je i važnija od bilo kakvog bontona i „tradicije“.
Zato u tim društvima nema ni sahrane osuđenih zločinaca, kako se od tog čina ne bi pravio cirkus poput onog u Beogradu, i kako njihovi grobovi ne bi bili mjesta hodočašća ekstremista.
Nema grobova osuđenih u Nirnberškim procesima (1946) ni u Tokijskom procesu (1948). Njihova tijela su kremirana, a pepeo rasut nad rijekama, morima ili okeanima. Isto je i s posmrtnim ostacima jednog od organizatora holokausta Adolfa Eichmanna koji je 1962. osuđen i pogubljen u Izraelu.
Poučan je i slučaj Hitlerovog zamjenika Rudolfa Hessa koji se 1987. ubio u zatvoru Spandau. Porodična grobnica u Bavarskoj gdje je pokopan postala je mjesto okupljanja neonacista. Sama porodica je zatražila da problem nekako bude riješen, pa su uz njenu saglasnost posmrtni ostaci ekshumirani i spaljeni, a pepeo rasut nad morem.
Konačno, stupanj retrogradnosti pokapanja onih koji su počinili ratne zločine u ratovima na području nekadašnje Jugoslavije i izražavanja saučešća njihovim porodicama u svim postjugoslovenskim državama pokazuje i činjenica da se zločinci osuđeni pred Međunarodnim kaznenim sudom za Ruandu u Aruši koji preminu tokom služenja kazne, pokapaju u neobilježenim grobovima unutar zatvorskih kompleksa ili se njihova tijela predaju porodicama uz strogi uslov pokopa u potpunoj privatnosti i groba bez ikakvih javnih obilježja. Hoću da kažem da smo gori od centralne Afrike – regiona na dnu svih lestvica kojima se mjere dosezi demokratičnosti društva i dostignutog stupnja ljudskih prava i sloboda.
Čin i oslovljavanje: Ratko Mladić nije nikakav general! To je bio od 4. oktobra 1991, kada je Ukazom Predsjedništva SFRJ, koji je potpisao potpredsjednik Branko Kostić, jer predsjednik Stjepan Mesić to nije želio da učini, unaprijeđen na prijedlog Veljka Kadijevića iz čina pukovnika u čin general-majora.
General je prestao da bude 8. juna 2021. kada mu je Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju izrekao pravosnažnu presudu, odnosno kada je Apelaciono vijeće potvrdilo prvostepenu presudu kojom je osuđen na doživotni zatvor za genocid u Srebrenici, zločine protiv čovječnosti te kršenje zakona i običaja ratovanja u Bosni i Hercegovini.
Najviše zvanje koje je Ratko Mladić stekao je osuđeni ratni zločinac. Kao što generala ne nazivate pukovnikom ili kapetanom, jer je generalski čin viši, tako ni osuđenog ratnog zločinca ne nazivate generalom jer je stekao više zvanje od generalskog. I ovo je evropski uzus. Osuđenim ratnim zločincima se u normalnim društvima i formalno odnosno po automatizmu oduzimaju činovi, zvanja i odlikovanja. Ili prođeš kao Emmanuel Macron.
Lični i službeni stavovi: U uređenim zemljama protokol striktno precizira da visoki državni funkcioner, poput predsjednika parlamenta, može slati zvanične telegrame isključivo u ime institucije koju predstavlja i to samo stranim državnicima, kolegama po funkciji ili u slučajevima masovnih pogibija, elementarnih nepogoda i sl. Korišćenje državnih resursa ili zvanične titule za upućivanje saučešća porodicama osuđenih lica ili kontroverznih osoba nije moguće.
Šuplja monodrama
U pokušaju opravdavanja slanja telegrama porodici osuđenog ratnog zločinca, čelnik Nove srpske demokratije, je govorio 29. septembra u monodrami sastavljenoj od tri monologa koje je upriličio mimo Poslovnika i svih demokratskih uzusa iz fotelje predsjednika Skupštine Crne Gore.
U ukupno 22 minuta tih monologa, duplo duže nego što su u zbiru od 11 minuta govorili Andrija Nikolić (DPS), Zoran Mikić (URA) i Boris Mugoša (ES) kojima je replicirao. Andrija Mandić je pomenuo više puta navodni strateški cilj. Cilj nije njegova smjena, nego „ovdje je u pitanju da se zaustavi ulazak Crne Gore u Evropsku uniju, i to ne smijemo da dozvolimo“.
Tvrdnja je, naravno, šuplja. Jer upravo opozicija sarađuje s vlašću u svim relevantnim procesima evropske integracije za razliku od vremena kad je Mandić bio opozicija.
Jednako su šuplje i ostale teze iz monodrame u kojima je slanje telegrama nazvao činom pomirenja i uporedio ga s današnjim odnosom Francuske prema pogubljenjem ličnostima iz njene istorije kao i da je saučešće izrazio jer je „slijedio (crnogorsku) tradiciju“.
Sa francuskom istorijom ovo nema nikakvih dodirnih tačaka, a što se tiče „tradicije“ još je knjaz Danilo I Petrović zakonskom zabranom tradicionalnih običaja poput tužbalica, kidanja kose i grebanja lica na sahranama i uvođenjem državnih taksi i pravila za ukope radikalno razgraničio državni protokol i tradiciju.
Kada je već ovako probušena providna deklarativna strategija koja navodno stoji iza slanja telegrama porodici osuđenog ratnog zločinca, ostaje pitanje koji je strateški cilj onaj pravi. Nije ga teško dokučiti. Dovoljno je pogledati istraživanja javnog mnijenja.
Ono što je novo, i što je slanje telegrama saučešća pokazalo je da je i politički rejting toliko promijenjen na gore da je percipiran kao strateško pitanje. Jer, nije Andrija Mandić naivan. Znao je on da će s jedne strane izazvati ono što je izazvao. Ali je uprkos tome poslao telegram. Znači da ga je muka velika naćerala.
Još valja pomenuti jedan problematični aspekat telegrama – onaj moralni.
Iako je, kada je o političarima riječ, moral poprilično rastegljiva kategorija, ipak treba konstatovati da u lepezi nepodopština i nepočinstava kojih smo se proteklih decenija na ovom prostoru nagledali, korišćenje smrti, bilo čije, s ciljem političkog pozicioniranja predstavlja samo dno, posljednji krug neljudskosti i nemorala.
Tu Andrija Mandić nije usamljen, ali je trenutno o njemu riječ. Oglašavati se s pozicije predsjednika Skupštine povodom smrti Bore Đorđevića i čak pisati panagirik povodom ubistva Charlija Kirka, a preskočiti, evo da pomenem samo crnogorske vrhunske umjetnike, Veljka Bulajića i Ivanu Mrvaljević, politička je poruka par ekselens.
Prema tome – sve ovo je politika, a ne nikakvo „pomirenje“, „tradicija“ i sl. Uprkos manipulaciji s kvorumom i bombastičnoj dvadesetominutnoj monodrami Andrije Mandića iz fotelje predsjednika Skupštine, ključan je poslije svega odgovor na jedno pitanje – ono koje su mu iz skupštinskih klupa postavila sva tri poslanika opozicije koji su govorili 29. septembra. Je li za njega Ratko Mladić heroj ili zločinac?
Mandićev stav je poznat. I tu nema ništa novo. Nepoznato je samo ne da li će nego kada će on biti pritisnut da u Crnoj Gori izgovori javno ono suprotno što naveliko govori strancima – od Beča na dalje.
Ovdje nije uopšte bilo riječi o PES-u? Nije, jer nije red. O pokojnicima treba samo najljepše.
