Uskoro će godina od dodjele najvećeg državnog priznanja. Godina od trenutka kada su ismijani danas već čuveni laureati. Godina od trenutka kada je ismijan žiri. Godina od trenutka kada je ismijan sistem koji je takvu odluku proizveo.
Jedni su se smijali zbog knjige koja nije postojala, drugi zbog sadržaja te „ikonične“ knjige, treći zbog svega što je pratilo proces odlučivanja. Sve dok više nije bilo smiješno.
133Na kraju nijesu kompromitovani samo pojedinci. Kompromitovana je nagrada. Najveće državno priznanje! A kada u jednoj zemlji njena najveća nagrada postane predmet podsmijeha, onda je to znak da su nejasne vrijednosti na kojima ta država počiva. Te julske noći ispod Vile Gorica odvijale su se dvije paralelne priče o Crnoj Gori.
U jednoj su se dijelile nagrade, novac i doživotne privilegije. U drugoj su građani koji su se pobunili protiv takve odluke završavali na policijskom kordonu, pod dejstvom hemijskih sredstava, a kasnije i po sudovima.
Dok se u sali slavilo u ime 13. jula, datuma koji simbolizuje antifašistički ustanak, ispred Vile Gorica stajali su ljudi uvjereni da upravo oni brane njegove vrijednosti. Mnogi su, na kraju te noći, povlačeći se od kordona, crvenih očiju od biber-spreja i u pocijepanim košuljama, mislili da je ta bitka izgubljena.
A onda se dogodilo nešto što niko nije očekivao. Dogodila se javnost. Nikad snažniji konsenzus crnogorske javnosti pod zastavom normalnosti. Reakcija koja je uslijedila potpuno je promijenila teren.
Od 8. jula prošle godine Trinaestojulska nagrada više nije samo najveće državno priznanje. Nad njom se nadvio strogi etički sud progresivne javnosti.
I teško je danas zamisliti da će neko ko ima ozbiljan profesionalni ugled i zrno ličnog dostojanstva uopšte prihvatiti nagradu koju je odbio Miloš Karadaglić, prihvatio Bećir Vuković, a dodijelio Andrija Mandić.
Šta onda možemo očekivati ove godine?
Hoće li vladajuća elita, poučena iskustvom iz prošle godine, instruisanoj većini u žiriju sugerisati da zaobiđe sporne kandidate? Da se makar privremeno odustane od nagrađivanja ljudi koji imaju problem sa antifašističkim vrijednostima, priznavanjem sopstvene države ili čije kandidature prate ozbiljne kontroverze i neregularnosti?
Hoće li odluka ASK-a, prema kojoj su partijski drugovi iz Nove srpske demokratije jedni drugima namještali nagradu, procesi pred tužilaštvom i sudovima i sve ono što je otvoreno nakon prošlogodišnje dodjele natjerati političku elitu da se makar malo primiri i, barem privremeno, “smanji doživljaj”?
Ako bude tako, dobićemo laureate iz C kategorije „zaslužnih“. One kojima će bastati da prime nagradu koju najbolji među nama više neće htjeti ni da prime ni da budu kandidovani za nju.
Trinaestojulska nagrada tada bi postala ono što je u velikoj mjeri postala i savremena politička elita – utočište mediokriteta.
Drugi scenario je da se nastavi po starom. Da oni koji suštinski kontrolišu proces dodjele nagrade, a to je Andrija Mandić, odluče da ih nije briga za prošlogodišnju blamažu. Da se nagrada i dalje kroji po političkim i ideološkim mjerama. Da se nastavi praksa po kojoj su podobnost i pripadnost važniji od ugleda i stvarnog doprinosa. Da Trinaestojulska nagrada bude rezervisana za „zaslužne vitezove srpstva“.
To svakako mogu, s obzirom na to kakvim polugama moći raspolažu. Ali moraju računati na jednu stvar. Da će im se u tom slučaju dići cijela Crna Gora. Jer pitanje Trinaestojulske nagrade je od prošle godine prestalo da bude samo pitanje ko će je dobiti, a ko neće.
Ova nagrada postala je jedan od najvažnijih društvenih frontova borbe današnje Crne Gore. Front na kojem se direktno sudaraju normalna, kulturna i proevropska Crna Gora i ona druga. Ona koja bi da prekraja istoriju, prisvaja simbole i relativizuje vrijednosti na kojima je ova država nastala.
Najnoviji pokušaj je prisvajanje samog 13. jula. Teza je da taj datum podjednako pripada svima zato što su i ideološki preci današnjih samoproklamovanih četnika učestvovali u ustanku. Jesu. Ali istorijska je činjenica da su kasnije napustili i brutalno izdali ideale tog ustanka i završili na drugoj strani istorije.
Zato se danas ne vodi borba samo oko nagrade. Vodi se borba oko značenja 13. jula. Oko pristojnosti. Oko kulture. Oko dostojanstva. Riječ je o tome kakva će Crna Gora biti i ko će imati pravo da govori u ime njenog najslavnijeg datuma. U svakom slučaju, bliži se i ovogodišnja dodjela nagrade i 13. jul.
Procesi protiv demonstranata i dalje traju. Procesi koji se odnose na prošlogodišnju dodjelu i dalje nijesu dobili epilog. Institucije očigledno računaju na zamor, zaborav, protok vremena i sudske zastare. Ali vrijeme nije riješilo ništa. Naprotiv.
Godinu kasnije, spor je veći nego što je bio tada, zato na jednu stvar mogu sigurno da računaju: Nećemo sjedjeti skrštenih ruku!
