Politička situacija na relaciji Beograd – Podgorica još jednom je ušla u turbulentnu fazu. Ovog puta, ’okidač’ je bilo izglasavanje Rezolucije o genocidu u Srebrenici u crnogorskom parlamentu, koji je – nakon duže vremena – ujedinio u stavu poslanike opozicije i dijela vlasti.
Uslijedile su oštre reakcije zvanične Srbije, njima bliskih medija, ali i najvećeg dijela poslanika Demokratskog fronta. Neupućenom bi posmatraču teško bilo objasniti šta se sve u međuvremenu izdešavalo – kako se u Crnoj Gori partija iz vlasti okrenula protiv premijera koji je bio nosilac njene izborne liste, kako je vlast u Srbiji prepoznala ’kolektivnu’ krivicu u dokumentu koji jasno govori da nje ne smije biti, ali i kako se još jednom u političku igranku uključila i Srpska pravoslavna crkva. Osim poljuljanih odnosa zvaničnih centara u dvije susjedne države, ništa bolje, čini se, nije ni u međusobnim relacijama unutar crnogorske vlasti.
Nakon svega što se izdešavalo od četvrtka do danas, posebno je interesantno bilo čuti kako cjelokupna situacija djeluje iz beogradske perspektive. Zato je sagovornik Portala Analitika bio profesor na Univerzitetu u Beogradu i nekadašnji državni sekretar u Vladi Srbije Ivan Videnović.
Neoslobizam i submisivnost
Na početku analize aktuelnih međudržavnih odnosa, profesor Videnović ističe kako najprije treba imati u vidu da je Srbija ušla u fazu „neoslobizma“.
„U Srbiji je u potpunosti restaurirana Miloševićeva epoha, sa nekim novim elementima koje bismo mogli označiti kao - neoslobizam. Suočena i, čini se, pomirena sa izvjesnom nezavisnošću Kosova, vlast u Srbiji pokušava da Miloševićeve poraze iz devedesetih pretvori u neke kompenzacione uspjehe. Oni bi bili oličeni u konceptu „srpskog sveta“, koji podrazumijeva pripajanje Crne Gore i Republike Srpske sferi ključnog uticaja Beograda i, posredno, Moskve. Miloševićeva epoha podrazumijevala je potpunu submisivnost Crne Gore Srbiji na način na koji je Momir Bulatović bio podređen Slobodanu Miloševiću i na koji je danas Milorad Dodik podređen Aleksandru Vučiću“, smatra Videnović.
Dugo se u srpskoj politici provlači očekivanje da će u Crnoj Gori sve ’jednom doći na svoje mjesto’, a u ekstremnijim krugovima i da će doći i do konačnog obračuna ’bijele ’ i ’zelene ’ Crne Gore
Upravo ta potčinjenost, ističe naš sagovornik, očekivala se od vlasti u Crnoj Gori nakon 30. avgusta prošle godine.
„To se danas otvoreno spočitava Crnoj Gori u rečenici ’niste nas ništa pitali’. Novi elementi neoslobizma obuhvataju povoljniju međunarodnu klimu oličenu u nekoherentnosti Evropske unije, ophrvane unutrašnjim problemima, populističkim vladama i uplivom ruskih interesa u vrhove EU. Uz još prisutan eho Trampove epohe u SAD, za sada nema potrebe za snažnim antizapadnjaštvom Miloševićevog tipa. Takođe, nov i važan element neoslobizma je i mnogo jača uloga klera SPC i suštinsko odsustvo opozicije u Srbiji u strateškim ciljevima „srpskog sveta“, ističe Videnović.
Očekivali kraj otpora u Crnoj Gori
Upravo Srpska pravoslavna crkva faktor je koji se još jednom u potpunosti uključio u političku sagu između dvije države.
„Očekivalo se da će snažan politički angažman SPC na ideji svetosavskog nacionalizma, kroz litijaški pokret i promjenu vlasti u Crnoj Gori na izborima 2020, u brzom naletu zbrisati svaki vid ozbiljnijeg otpora klerikalnoj kontrarevoluciji u Crnoj Gori. To je najprije ometeno naglim odlaskom mitropolita Amfilohija i patrijarha Irineja. Sada, nakon izbora novih zvaničnika SPC, poruka je - evo, DALI smo vam mitropolita kog ste željeli, riješite nam to tamo. Međutim, ne ide sve baš po planu ’blickriga’. Premijer Krivokapić se u nekoliko navrata zaustavio na samoj ivici ambisa izdaje i to mu treba upisati u kredite. Najprije je to učinio nepotpisivanjem tajnog Temeljnog ugovora sa SPC, potom zahtjevom za smjenu ministra Leposavića i na kraju učešćem na samitu NATO u Briselu i završnim kominikeom ovog skupa, čime je ipak potvrdio privrženost nezavisnosti Crne Gore. Danas, nakon glasanja o Rezoluciji o genocidu u Srebrenici u Parlamentu, čini se da je front odbrane nezavisnosti i suverenosti građanske Crne Gore jači nego ikada“, ocjenjuje Videnović.
Genocidni narodi ne postoje
Teško je iz Podgorice razumjeti to što zvanična Srbija kao da želi nametnuti narativ da je priznanje genocida za koji su odgovorni pojedinci, zapravo proglašavanje čitavog jednog naroda genocidnim. Iako je u crnogorskoj Rezoluciji naročito naglašeno da nema kolektivizacije krivice za počinjene zločine, stiče se utisak da niko od vlasti u Beogradu to nije želio da pročita.
Profesor Videnović pokušao je da nam pojasni i tu nedoumicu.
„Rezolucija Parlamenta Crne Gore je primjer uravnoteženosti i empatije kojima se osuđuje nesumnjiva tragedija počinjenog genocida u Srebrenici. Ona u isto vrijeme znatno uzima u obzir postojeću frustraciju tim teškim nasljeđem u Srbiji. Neshvatljivo je da Srbija, koja je 2010. i sama priznala presude Međunarodnog suda u Hagu i osudila zločin genocida, opet negdje od 2016. naovamo pokušava da zaustavi Zemlju i okrene je u drugom pravcu. Pokušaj srpskih vlasti da krivicu za genocid prebace na čitav srpski narod i da ga proglase genocidnim ima svoje praktične i ideološke uzroke. Praktično, današnji nosioci vlasti u Srbiji su bili politički aktivni i u vrijeme udruženog zločinačkog poduhvata koji je doveo do genocida u Srebrenici. Ideološki, oni insistiraju na nepostojećoj genocidnosti čitavog naroda, jer oni sami gaje tezu o opštoj genocidnosti nekih drugih naroda. U najkraćem – genocidni narodi ne postoje. Postoje genocidi koje su krivci počinili u ime nekog naroda. Taj narod nema kolektivnu krivicu, ali ima kolektivnu odgovornost, jer je krivcima omogućio uslove da počine genocid u njegovo ime“, kaže sagovornik Portala Analitika.
Normalizacija odnosa zavisi od više faktora
Na pitanje da li vjeruje da u dogledno vrijeme može doći do istinske, a ne prividne i formalne normalizacije odnosa dvije države, profesor Videnović odgovara da to zavisi od više faktora.
Rezolucija Parlamenta Crne Gore je primjer uravnoteženosti i empatije kojima se osuđuje nesumnjiva tragedija počinjenog genocida u Srebrenici. U isto vrijeme znatno uzima u obzir postojeću frustraciju tim teškim nasljeđem u Srbiji
„Potrebna je potpuna promjena srpske velikodržavne i nacionalističke politike na čemu insistira i politička organizacija Glas, čiji sam dio. Nesaglasnost srpske političke čaršije sa nezavisnošću Crne Gore je mnogo duža i dublja od litijaškog pokreta i seže u tu 2006. i godine koje su prethodile referendumu o nezavisnosti.Nevjerovatno je da mi, uprkos toplim riječima premijera Krivokapića (o bratskim narodima), nemamo u sjećanju bilateralne susrete na najvišem nivou između dvije države i dva tako bliska i bratska naroda. Dugo se u srpskoj politici provlači očekivanje da će u Crnoj Gori sve ’jednom doći na svoje mjesto’, a u ekstremnijim krugovima i da će doći i do konačnog obračuna ’bijele ’ i ’zelene ’ Crne Gore“, ocjenjuje Videnović.
Crna Gora i Srbija, kako zaključuje, moraju biti dio ideje novog zajedništva i solidarnosti na jugoslovenskim prostorima, „kao dva broda koji zajedno plove ka Evropi i civilizovanom svijetu, jedan drugom štiteći bokove“.
