Viđeh da se na Cetinju planira izgradnja spomenika Josipu Brozu Titu. O Titovoj ličnosti imam generalno pozitivno mišljenje i imao sam priliku da o njemu govorim na konferenciji na Univerzitetu u Kjotu.
Takođe, smatram da je njegova uloga u emancipaciji i vraćanju državnih osobenosti crnogorskom narodu velika. Cijenio je ogromnu žrtvu koju su Crnogorci dali za slobodu Jugoslavije i borbu protiv naci-fašizma. Međutim, smatram da je podizanje spomenika njemu beskorisna rabota.
28Prvo jer smo se odužili i njemu i drugovima. Crnogorci ako iko drugi. I za života i u godinama revizionizma i povampirenja ideala protiv kojih su se partizanski odredi borili. U Crnoj Gori nije bilo mijenjanja imena ulica i uklanjanja spomen obilježja posvećenih NOB-u. Štaviše, podizani su novi i imenovane nove ulice. Tokom godina čuvali smo i branili tekovine te borbe i žrtve i nastavljamo da to radimo. Što se ono veli, nije krivi dio nikome.
Drugo, poenta gradnje bilo kojeg spomenika je da on utiče na kolektivnu svijest i identitet i, kako mu samo ime kaže, na pamćenje. Gradnja spomenika Titu neće po tom pitanju uraditi ama baš ništa. Jednostavno, ideologija jugoslovenstva ne tangira više nikoga, osim možda jugonostalgičare u pedesetim ili šezdesetim godinama.
Sad dovodim u pitanje da mi mnozina prijatelja zamjeri, ali moraju prihvatiti činjenicu da nas rođene nakon AB revolucije bilo kakva priča o Jugoslaviji i utopiji bratstva i jedinstva uopšte ne zanima. Mi smo željni Crne Gore i crnogorstva i tačka. Ne željni, nego gladni, gladni našeg identiteta i naše slavne istorije koja nam je otimana, brisana, sakrivana i branjena.
Titom i jugoslovenstvom se te stvari neće ispraviti. Crnogorci su željni crnogorstva i Crne Gore!
Jugoslovenstvo i crnogorstvo su isključivi pojmovi. Jugoslovenstvo ne dozvoljava crnogorski individualizam i identitetski preporod. Usudiću se reći i da je jugoslovenstvo neprijateljski nastrojeno prema bilo kakvom nacionalnom osobljenjavanju, pogotovo kada je u pitanju ono što današnjoj Crnoj Gori i Crnogorcima treba. Zbog toga, Titu treba odavati priznanja sa trenutnom memorijalnom infrastrukturom, a pažnju posvetiti onome što zapravo ima konkretan uticaj na buđenje besvjesnih Crnogoraca.
Kada bismo napravili spomenik svakom značajnom Crnogorcu, događaju iz crnogorske istorije i prijateljima Crne Gore, mislim da ne bismo imali mjesta da normalno cirkulišemo ulicama. Neko nekad reče da Crna Gora ima višak istorije.
U suštini, svaka država na svijetu bila bi ponosna da ima ono što ima Crna Gora i da se može dičiti sa takvim primjerima ljudske veličine kao što mi imamo, a ne umijemo da to iskoristimo. I tako evo dvije decenije bezuspješno se pokušava buđenje identiteta, a nije ni čudo da je bezuspješno kad se radi pogrešnim metodama.
Recimo, veliki vojvoda Mirko Petrović-Njegoš jedna je od najistaknutijih ličnosti crnogorske istorije. Sviđalo se to kome ili ne, ali to je činjenica. O njegovoj bitnosti i veličini najbolje govori to da su Osmanlije po sklapanju primirja sa crnogorskim knjazom kao dio sporazuma tražili da njegov brat napušti Crnu Goru. Toliko o tome koliko je Mirko bio opasan!
Obelisk u Podgorici je umnogome doprinio buđenju svijesti po tom pitanju. Da ima sreće, njegov spomenik krasio bi svaki crnogorski grad. Ili njegovog brata, po mom mišljenju najznačajnijeg vladara u crnogorskoj istoriji. Nema nijednog grada u kojem se nalazi spomenik knjazu Danilu, pa čak ni u gradu koji nosi njegovo ime. Da se davno počelo raditi na razobličavanju lažavina, ne bismo danas imali neke probleme koje imamo.
Crnogorke su isto koliko Crnogorci doprinijele slobodi otadžbine i borbi za njenu nezavisnost kroz vjekove, a čak možda i više nego Crnogorci. Lako je bilo ginuti. Mi nemamo spomenik Crnogorki i zahvalu njenom pregnuću. Ima toliko primjera ženske hrabrosti da bismo mogli da biramo koju želimo da nam bude idol i reprezent crnogorskih žena.
Recimo, što bi svijet dao da ima jednu Ćetnu Jovović iz Markovine, koja je rodila tri epska junaka, popa Luku, popa Mila i Rama, Novakovog oca. Kad je na Cetinje stigao glas o velikoj pobjedi na Grahovcu, nije bilo mjesta slavlju budući da je ona koštala dvije hiljade crnogorskih glava. Nikome nije bilo ni do igre ni do pjesme kad je korota na sve strane. Ćetna Jovović je izgubila sina Luku.
Ova odvažna Crnogorka uhvatila je za ruku knjaza Danila i povela kolo uz riječi: ''Ja sam Luku izgubila, ali je Crna Gora dobila!'' i tako započela slavlje. Đe bi ljepše bilo nego odužiti se konačno ovim heroinama.
Ko se danas uopšte sjeća guvernadura Radonjića i njihove slavne uloge. Ništa je manja nego li crnogorskih vladika u odlučujućim bojevima. Pa kad je cijela Crna Gora bila popaljena zajedno sa Cetinjem, a sav se narod zbježao u planine Katunske nahije, Jovan Radonjić nije mogao gledati da je vascijela Crna Gora pretvorena u zgarište, a da njegova kuća stoji, te je uzeo i sam je sebi zapalio. Kad gori svačija onda mora i glavareva.
Jugoslovenstvo i crnogorstvo su isključivi pojmovi. Jugoslovenstvo ne dozvoljava crnogorski individualizam i identitetski preporod
Đe je nama danas obrazovni sistem da nas uči o svemu ovome? O čojstvu i junaštvu i tome što znači biti Crnogorac? Viđeli smo da đečina na ulici ne zna ni kako im se zove državna himna, a kamoli da znaju o crnogorstvu i Jovanu Radonjiću ''guvernatoru nad svom crnogorskom nacijom'', kako je sebe potpisivao. Ovakvih i sličnih primjera zaslužnih i žrtvovanih za slobodu Crne Gore je na stotine i hiljade u crnogorskom slučaju.
Ne želim sada da nabrajam i našu sramotu o tome koliko nam vitezova leži u rakama bez i najmanje pločice sa imenom i prezimenom. Znaju li Crnogorci đe im leži Janko Brajović, maestralni vajar i crnogorski patriota? Znaju li da mu na grobu nema nikakvog znaka?
Znaju li da im desetina mučenika leži u šahti na nikšićkom groblju? Znaju li za još stotine takvih primjera naše bruke i sramote? Đe su njima spomenici? Đe je vojni muzej slavnom ratničkom narodu koji svu svoju prošlost i sadašnjost bazira na ratu, junaštvu i bojevima?
Titom i jugoslovenstvom se te stvari neće ispraviti. Crnogorci su željni crnogorstva i Crne Gore! Moramo narodu dati ono čega mu treba, a ne ideologije i priče koje su imale svoju šansu i nisu se održale. Naši neprijatelji to kapiraju, i svojim pristalicama i zaluđelom i zabludnjelom narodu plasiraju ono što treba i što se, nažalost, prima među njima.
Tako da se nemojte začuditi što se na Duklji igra kolce ili što trećina Crne Gore od preksinoć misli da je Pavle Đurišić bio heroj i junačina a ne obični koljač koji je završio onako kako je i trebao da završi. Sve te reakcije produkt su naših akcija ili, bolje rečeno, nepostojećih i pogrešnih akcija.
Ne budi se nacija ovako kako mi radimo evo dvije decenije. Dako toga konačno postanemo svjesni.
