Ništa vam više nije sveto (čak ni Marović). Do juče ste se kleli u nasljeđe Amfilohija Radovića, padali ničice, sve se udarajući po prsima junačkim kako ćete njegov amanet sprovesti do kraja i kako će mu duša biti mirna (đe god da se nalazi).
„Razmicali“ ste se oko njegovih testamenata, kojih je u jednom trenutku bilo više desetina, pa je svaki advokat koji je držao do sebe tvrdio da baš on ima taj jedan pravi... Svega je tu bilo, mučno je bilo gledati i slušati, i izgledalo je kao da se nikada sa toga njegovog puta skrenuti neće. No, krivine su na tom putu bile brojne, auto Crkve Srbije novo, brzo i poletno, pa se eto nažalost malo i proklizalo.
28Amfilohije je tokom svog zemaljskog života, vrlo često (tokom blagdana posebno jer su ga oni nakako neobjašnjivo inspirisali) znao da prizemno počasti i prokune sve one koji mu nisu vjerovali i ne šćahu da se priklone „đedovskoj“ vjeri. Znam da se kaže i koristi termin „prađedovskoj“, ali u ovom slučaju bi to bilo dosta sporno jer tokom života naših prađedova ta Amfilohijeva organizacija nije postojala.
Nego, da se prisjetimo kako je morački „nebeski kovač“ zborio tokom jednog obilježavanja Nove godine po netačnom, odavno zamijenjenom (1582), starom, pagansko-rimskom i Julijanskom kalendaru. On je tada kleo ovako: "Neka bi Bog podario da bude što manje onih koji se klanjaju paganskom caru prokletom Dukljaninu i neka paganskog cara Dukljanina svaki Crnogorac prikuje čekićem za Vezirov most".
Iako crnogorskoj tradiciji nije imanentno da muškarci kunu, već se zna ko to čini, ovo nije zasmetalo njegovom stadu da povjeruju u ove riječi i da od tada sve što je u vezi sa Dukljom i njenim nasljeđem – proglasi prokletim. Nije im ođe nimalo zasmetalo što o samoj Duklji i njenoj istoriji nisu znali ništa, uostalom neznavenost i jeste osnovni preduslov da bi se bilo stado.
Da smo bistri mi bismo se pitali zašto bi prvi srpski kralj na čelu prve srpske države Raške ginuo za nešto što je takođe prva srpska država?
No, kako god da je bilo, od toga datuma svi Crnogorci koji nisu “problejali” nazivaju se – Dukljanima. Ovaj se pridjev koristi isključivo u pogrdnoj i posprdnoj konotaciji. U ovome prednjače mediji i pojedinci koji su pod direktnom upravom beogradske vlasti, nebitno koje, kada i koga, jer je ova politika konstantna koja se ne mijenja na izborima i koja je podjednako forsirana i od Miloševića, i od Đinđića, Koštunice, Tadića, pa sve do ovoga danas.
Koliko je svima nama koji znamo istorijsko trajanje crnogorskog naroda, i koji poznajemo svoju istoriju, sve ovo bilo nebitno i od manjeg značaja govori i formiranje DANU i drugih organizacija sa prefiksom “dukljanski” kao potvrda nečega što je istorijski fakat. Ono što nismo nikada uradili jeste i konkretna i stvarna revitalizacija tog lokaliteta i njegovo uključivanje u edukativno-prosvjetne svrhe.
Pa umjesto da tamo budu organizovani časovi istorije za osnovce i srednjoškolce i da ona, kako to rade svi narodi, bude ponosna turistička atrakcija Podgorice, mi smo je prepuštili nemaru i propadanju i dali na korištenje pravim stadima ovaca.
A, onda se desilo ovo šta je bilo za očekivati. Crkva Srbije je, zanemarujući Amfilohijeve amanete i svoje čvrsto date riječi, odlučila da “prokletu” Duklju i sve u vezi sa njom pa i onoga zakovanoga cara sa Vezirova mosta, prisvoji i proglasi srpskim. Po sistemu – šta ne možeš pobijediti prisvoji. I, tako su nedavno na Duklji održali nešto pod nazivom “sabor” na, kako kažu, temeljima prve srpske države.
Ako dobro brojim, a do tri mi nije matematika bila teška, ovo ima je treća “prva” srpska država u potonjih par decenija. Prvo je to bila Raška, pa onda Zeta, da bi sada to postala i Duklja. Treća sreća rekao bi neko, a kako je oteto uvijek i prokleto sve ovo ima nekog smisla, jer prokleto je bilo do sada pa je valjda logično da sada bude i oteto.
I, pitao bi se neko sa makar malo logičkog rasuđivanja, kako će sada objasniti fakat da je Dukljanska država stekla nezavisnost nakon bitke kod Tuđemila 1042. godine u kojoj je pobijedila vizantijsku vojsku, a da se osnivač srpske države – Stefan Namanja, pojavljuje tek 150 godina kasnije i to, gle čuda i koincidencije, na način što je za zbacivanje rođenog brata župana Tihomira pomoć dobio upravo od dukljanskog neprijatelja Vizantije i da mu je jedan od zadatka i obaveza za ukazanu pomoć protiv brata, bilo upravo osvajanje Duklje.
E sada, da smo bistri mi bismo se pitali zašto bi prvi srpski kralj na čelu prve srpske države Raške osvajao i ginuo za nešto što je takođe prva srpska država?
Odogovor na ove nonsense od strane SPC nećemo dobiti jer bismo morali ili slagati ili reći istinu. Istinu koja im ne ide u prilog, pa kako je lagati grijeh a istina štetna oni će kao i do sada ostati nijemi i nemušti, računjaući da će za sljedbenike to biti dovoljno i da će im vjerovati u prvobitnu laž da je i ovo prva Srpska država kao i sve ostale do sada.
A, mjesta na ruševinama Duklje ima dovoljno - i za jedno i za drugo stado.
