Ovo je uobičajena fraza za paradoks prisutan kod mnogih bolesnika: žuti žutuju, nastavljaju dalje živjeti, a crveni naizgled zdravi i rumeni, odlaze neočekivano.
Moglo bi se govoriti i povodom nove bujice političkog žutila na domaćim scenama.
Diletantske politike
U Hrvatskoj uoči izbora većina se stranaka predstavlja kao desni centar. Čak i ljevica, SDP, kako ističu neki analitičari, sve je sličnija s HDZ-om. To je blisko liberalnoj poziciji, deklarativno. No u stvarnosti su one mrke, da ne velim crne.
U Crnoj Gori je slično: PES bi se mogao - makar po proklamiranim ciljevima - smatrati proevropskom strankom, no on se ponaša lokalistički, posve okrenut domaćim desnim partijama.
Tu su Demokrate, Nova srpska demokratija, DNP, SNP. Sve su te stranke bez vizije za svoju zemlju: ne vide ju kao samostalnu i nezavisnu, već kao dobrano ovisnu o Srbiji i Rusiji. Oni se ne zalažu za razvoj demokratskih institucija koje bi dokinule kržljavi razvoj državnog sistema. Njima kao da odgovara partitokracija i odsustvo ozbiljnih programa. O ekonomiji nijedna od njih ni riječi.
No pitanje je zašto se i žuti i crveni pokreti brzo promeću u crne? Gdje se ta konverzija svjetlosti, ostataka ideologije događa? I u kojem smislu se uopće neke od stranaka mogu smatrati crvenima? Jesu li to hrvatski SDP, Socijaldemokrati, Radnička fronta ili donedavno vladajući crnogorski DPS?
Na što će izaći ovakve nekonzistentne i u osnovi diletantske politike svuda u zemljama bivše Jugoslavije, to možemo samo naslućivati. Dva u osnovi svjetska ratna sukoba su nam blizu, pa nećemo moći dugo ostajati po strani.
Politička gluhoća
U samo par sati nakon iranskog uzvrata izraelskom bombardmanu njihova konzulata u Damasku prije par sedmica, članice G7 u video sjednici tražile su momentalni prekid iranskih napada dronovima na Izrael. Zanimljiva je politička gluhoća sveg ostatka svijeta za šestomjesečno nereagiranje iste ove skupine najrazvijenijih zemalja, kad su u nemilosrdnim napadima izraelske vojske smrtno stradavali civili i djeca u Palestini, dosad preko 36 hiljada žrtava.
0Zanimljiva je i gluhoća UN i njihove krunske institucije Vijeća sigurnosti koje se donedavno ustručavalo donijeti rezoluciju o ovom ratu, posljedici 70-godišnje napetosti na Bliskom Istoku, u kojem 10 miliona Izraelaca drži u šaci 115 miliona Arapa.
Uostalom, zašto međunarodna zajednica nije uvela neku vrstu protektorata - kao u BIH ili na Kosovu - i u ovim područjima? Zar su manje opasni po svjetski mir, manje genocidni, manje brutalni? Zašto nije u institucijama UN djelotvorna činjenica da je 138 država priznalo Paletsinu?
Genocidno lice
I kako tako dugo Izrael može opstajati kao samostalna država ako stalno izaziva i podržava sukobe? I kako to nakaradno svjetski lideri gledaju na ovaj rat, vojni i političkisukob, gotovo od osnutka Izraela, već 75 godina, da podržavaju samo jednu, izraelsku stranu, barem oni s tzv. Zapada?
Nisu li nedavno Izraelci pobili desetak humanitaraca, navodnom strateškom greškom. Poslije su uvjeravali svijet da su mislili kako su u humanitarnim kolima palestinski vojnici. Ma tko to razuman danas može vjerovati u ovakve evidentne laži?
Izrael je osnovan u pustinji, bez plodne zemlje, bez vode i nafte. Kome je stalo da se bori za jednu ovakvu zemlju koja pokazuje genocidno političko lice? Je li zato što većinu zapadnog svjetskog kapitala drže Židovi, posebno u SAD?
Ili, da se vratimo naslovu: znači li to da su „žuti“, Izraelci, politički neuništivi, za razliku od „crvenih“ Arapa, koji sve više stradavaju od Izraelaca? I čime je Izrael uvjeri gotovo sav ostatak svijeta u pravednost svoje svake pa i vojne politike? Time što vrši odmazdu za svoje žrtve od 7. oktobra, već više od šest mjeseci rata?
Pa ne da ih je udesetostručio, dvadeset puta više je pobio Palestinaca! Zna li itko u svijetu sabrati ove cifre i reći Izraelu već jednom: Dosta!
Ili će to i dalje činiti samo građani uličnim prosvjedima?
Ubiranje lovorika
Neki dan je u Crnoj Gori uhapšen Milivoje Katnić, bivši glavni specijalni državni tužitelj. Pored njega je lišen slobode i bivši visoki policijski dužnosnik Zoran Lazović. To se zbiva sve nakon godinu i po otkako je priveden i uhapšen Saša Čađenović tadašnji specijalni tužilac Crne Gore. Pa u ovoj se zemlji ne događa ništa ni logično, ni redom.
Očito je da je vladajuća garnitura željela ubrati lovorike ovim činom. Jer da je drugačije, pustila bi da istražitelji i sudije odrade profesionalno svoj posao, pa ne bi uplijetali svoj politikantski govor, kao da su oni zaslužni za ova ovo djelovanje pravosudnih institucija. Nema nijednog partijskog prvaka koji se nije slavodobitno oglasio ovim povodom, predstavljajući to kao svoju zaslugu i partijski uspjeh.
Odlazak velikana
Izgubili smo nedavno dva velikana umjetnosti s ovih prostora. Najprije je otplovio Abdulah Sidran, pjesnik, romanopisac, dramatičar, scenarist. Neki ga kolege smatraju vječnim dječakom. Dječaštvo je bio termin u kojem se najbolje osjećao. Otklanjao je podjele, naglašavao da govorimo istim jezikom kojeg različito imenujemo.
Doživio je da ga izda jedan od najvećih drugova, Emir Kusturica, od kojega je svojim scenarijima napravio svjetskog sineastu. Na kraju se Sidran morao okrenuti svojoj vjeri i svojem narodu, iako je bio protiv svih isključivosti. Nikad nije želio loše govoriti o Kusturici. Izbjegavao je tu, za njega bolnu temu.
Veljko Bulajić, još je šezdesetih prošloga vijeka prepoznat kao sjajan filmski redatelj. Njegovi filmovi Vlak bez voznog reda , Rat, Uzavreli grad, zarana su postali antologijski. Njegove filmske sage o Kozari iNeretvi u kojima je okupio vrh svjetskog glumišta doživjeli su gledanje koje ne broji nijedan drugi jugoslavenski film, preko pola miliona gledatelja.
No ne zaboravimo, bilo je i zavisti u gledanju na njegov uspjeh: smatran je državnim režiserom jer je bila riječ o skupim projektima. No ovaj epik filma, ja bih rekla lirsko-epski kroničar ratnih vremena, nije se dao smesti i nije se obazirao na žaoke kritičara.
Svjestan svoje vrijednosti, nagrada koje je dobio, nominacija njegovih filmova, članstva u najuglednijim filmskim festivalskim žirijima, svojeg prestižnog rimskog filmskog studiranja uz velikane talijanske kinematografije, sve ga je to nosilo naprijed, baš kao u vrijeme rata, kad je sa svom svojom porodicom bio u partizanima.
Odmah iza rata, već 1946. je u Zagrebu, u kojem ostaje sav svoj dugi radni i životni vijek. Bio je aktivni član Crnogorske zajednice u Zagrebu. Još krajem decembra smo ga vidjeli na promociji filma Oreol mikrokozma koji je snimiosvestrani Dimitrije Popović. Iako u visokim godinama, Veljko je djelovao čilo, vedro, raspoložen za dijalog i spoznaje. Zaista primjer kako dostojanstvenozavršiti svoju misiju.
Ispraćen je i sahranjen u Zagrebu. Hrvatska televizija odužila mu se iste večeri emitiranjem nedavnog dužeg intervjua s njim, te par dana kasnije prikazivanjem epopeje Bitka na Neretvi.
Predizborna vrijeđanja
Kao vodvilj ili farsa, odvijaju seu Hrvatskoj predizborni skupovi i razmjenjuju govori kandidata. Neukus i manjak elementarne pristojnosti, rječnik koji ne rabe više ni prodavačice ribe, osnovna je „odlika“ ovih obraćanja javnosti.
Premijer je odustao od sučeljavanja s predsjednikom na televiziji možda baš u strahu da ne bude javno, live izvrijeđan i blaćen od onoga kojemu ništa nije sveto.
Sve do nedavno, Milanovića se moglo smatrati za političara s karizmom. No sada, nakon tolikih manevara i neumjesnih poteza, on ostaje u najbolju ruku, zločesti dečko, l'enfant terrible hrvatske politike. Plenković nije uspio sačuvati svoj imidž uglađenog Evropejca: i njemu su popuštali nervi, i on je sada, na kraju kampanje, izgovarao svaštarije, javno vrijeđajući Milanovića podsjećajući da je kao premijer bio nula, a kao predsjednik ništica.
Možete li zamisliti da je ovakav rječnik na sceni u trećem desetljeću trećeg milenija, u Zagrebu, srcu Srednje Evrope? Hoće li to zaboraviti birači kad budu glasali? I koji će od njih slavodobitno piti šampanjac pred kamerama?
Dotle sjedim s Veselinom na trijemu samoborske kavane. Uživamo u toplom proljeću i pijuckamo Nikšićko pivo koje se proizvodi u Zagrebačkoj pivovari. Kakav primjer pivske interkulturalnosti! Zapažamo Plenkovića sa svitom kako prolazi pored nas. Održao je predizborni miting na glavnom gradskom trgu. Djeluje relaksirano, jasno, u ovom gradu Ilirizma siguran je…
