Beograd, 27. jun 2025. godine. Danilo Marunović boravio je u glavnom gradu Srbije povodom gostovanja predstave “Gospoda Glembajevi“, koju je režirao u Crnogorskom narodnom pozorištu. Tog dana priveden je na razgovor u BIA-u, a potom protjeran iz Srbije, uz jednogodišnju zabranu ulaska. Iste večeri predstava je izvedena u Narodnom pozorištu u Beogradu i ispraćena ovacijama. Reditelj nije bio u sali, ali njegovo djelo jeste.
U toj slici ima nečega što prevazilazi sudbinu jednog čovjeka. Vlast mu je uskratila boravak, publika njegovom radu pružila priznanje. Zato taj događaj za mene nije razlog da se jedna zemlja poistovjeti sa postupcima njene vlasti. Naprotiv, podsjetnik je da između političke odluke i ljudskog odnosa često postoji velika, dragocjena razlika.
Marunović je prije svega umjetnik, pozorišni režiser, filmski stvaralac, pisac, kolumnista i poznata javna ličnost u Crnoj Gori i izvan njenih granica. Za svoje stvaralaštvo višestruko je nagrađivan, a predstave u njegovoj režiji osvajale su priznanja širom regiona. Uprkos uspjesima i javnoj prepoznatljivosti, ljudska skromnost ostala je jedno od njegovih najupečatljivijih obilježja.
Ipak, ovo neće biti pregled njegove biografije. O predstavama i filmovima mogu potpunije govoriti oni koji prate njegov umjetnički rad. Ja želim da govorim o čovjeku kojeg poznajem nekoliko godina, kojeg izuzetno cijenim i kojeg nazivam prijateljem.
On mene zove drugom.
Poznanstvo koje je počelo neslaganjem
U prethodnoj kolumni pisao sam o prijateljstvu. O povjerenju, o očekivanjima i o sposobnosti da sačuvamo bliskost i onda kada se naši pogledi razilaze. Ovaj tekst se prirodno nastavlja na tu misao, jer moje poznanstvo sa Danilom nije počelo saglasnošću. Počelo je neslaganjem sa jednom njegovom kolumnom.
Napisao sam mu šta mislim. Nijesam pokušavao da mu se dopadnem, niti sam smatrao da njegovo javno ime obavezuje mene da prećutim drugačije mišljenje. Uslijedio je razgovor u kojem sam, iza rečenica sa kojima se nijesam slagao, počeo da prepoznajem čovjeka čije su namjere bile iskrene.
To mi je bilo važnije od toga ko će na kraju biti u pravu.
U našim razgovorima prepoznao sam spremnost da sasluša argument, preispita sopstveni sud i prihvati mogućnost da je pogriješio. Ne tvrdim da se to uvijek događa lako. Niko od nas nije oslobođen sujete, naročito kada govori o onome do čega mu je duboko stalo. Ali postoji velika razlika između čovjeka koji se sa argumentom bori i čovjeka koji odbija da ga uopšte čuje.
Danilo, prema mom iskustvu, razgovoru ostavlja otvorena vrata.
Zbog toga ga cijenim. Naše poznanstvo ne traži da povlađujemo jedan drugome. Mogu mu reći da smatram kako žuri, da mu je neka procjena previše optimistična ili da se sa njegovim pristupom ne slažem. To pravo zadržavam i danas, dok o njemu pišem sa naklonošću.
Uostalom, kakva bi vrijednost bila ovog teksta kada bih, da bih pohvalio njegov karakter, morao prećutati sopstveno mišljenje?
Crna Gora u cjelini
Jednu osobinu, međutim, ne mogu i ne želim da prećutim: duboko sam uvjeren da Danilo iskreno, bezrezervno i cijelim svojim bićem voli Crnu Goru. Ta ljubav se osjeća u njegovim riječima, u zabrinutosti za njenu budućnost i u spremnosti da joj posveti svoje vrijeme, znanje i stvaralačku snagu.
Pod tom ljubavlju ne podrazumijevam samo privrženost njenom imenu, državnosti, zastavi ili istorijskom nasljeđu. Sve to jeste važno, ali zemlja je mnogo više od svojih simbola. Čine je ljudi, njihove brige i nade, njihova različita imena, uvjerenja i načini života.
U razgovorima sa njim prepoznajem ljubav prema takvoj, cjelovitoj Crnoj Gori. Prema zemlji u kojoj pripadnost ne bi smjela da zavisi od toga kako se neko nacionalno izjašnjava, kojem se Bogu moli ili za koga glasa. Zemlji u kojoj dostojanstven život mora biti pravo i onoga ko nas podržava i onoga ko nam se suprotstavlja.
Lako je voljeti zamišljenu otadžbinu, sastavljenu od ljudi koji misle kao mi. Mnogo je zahtjevnije prihvatiti stvarnu zemlju, sa svim njenim razlikama, slabostima i protivrječnostima, i istrajavati u uvjerenju da svaki njen građanin zavređuje bolje sjutra.
Upravo tu ja vidim vrijednost Danilovog odnosa prema Crnoj Gori.
Za mene ljubav prema državi dobija puni smisao tek kada postane briga za čovjeka koji u njoj živi. Kada uz pitanje njenog opstanka postavimo i pitanje kako u njoj odrastaju djeca, kako se liječe bolesni, od čega žive porodice i zbog čega mladi odlaze. Država koju volimo mora biti mjesto u kojem ljudi mogu da grade život.
Vjerujem da Danilo tu vezu duboko osjeća. I da ga upravo ona vodi izvan prostora umjetnosti i kolumnističkog pisanja.
Iz sigurnosti profesije u neizvjesnost politike
Čovjek koji je izgradio profesiju ima šta da izgubi ulaskom u politiku. Svoje vrijeme, mir, dio publike, profesionalne prilike, pa i odnose sa ljudima koji će svaku njegovu narednu riječ posmatrati kroz stranačke naočare.
Zato mi je važna njegova spremnost da preuzme taj rizik.
Mogao bi da ostane u prostoru u kojem zna pravila, poznaje posao i ima mogućnost da se potvrđuje onim što stvara. Mogao bi da govori o Crnoj Gori kroz predstave, filmove i tekstove, i da time već daje vrijedan doprinos. Niko nema pravo da od umjetnika zahtijeva da postane političar kako bi dokazao privrženost svojoj zemlji.
Ali on je, koliko razumijem njegovu namjeru, osjetio potrebu da uradi i nešto više: da svoja uvjerenja izloži neposrednoj javnoj provjeri i prihvati odgovornost koju političko djelovanje nosi.
Ne mora se svako složiti sa tom odlukom. Nijesam ni ja bez nedoumica. Znam koliko politika može da iscrpi čovjeka, da njegovu otvorenost pretvori u ranjivost, a iskrenu rečenicu u sredstvo napada. Znam i da dobra namjera sama po sebi ne daje dobar rezultat.
Ipak, ne bih mogao pošteno da mu zamjerim što pokušava, dok istovremeno godinama govorimo da nam nedostaju ljudi spremni da nešto promijene.
Ne možemo stalno tražiti da odgovorni ljudi izađu iz svoje profesionalne sigurnosti, a onda ih, čim to učine, dočekamo riječima što nijesu ostali tamo gdje im je bilo udobnije.
Od kakvog se materijala pravi političar?
Vjerujem da će mnogi, i među onima koji ga sputavaju i među onima koji ga javno ohrabruju, u sebi pomisliti: Danilo nije materijal za politiku.
Možda će reći da je previše emotivan. Da previše vjeruje ljudima. Da ne razumije dovoljno dobro kako funkcionišu dogovori, interesi i odnosi moći. Možda će poneka od tih primjedbi biti opravdana i korisna.
Ali kada čujem da neko “nije materijal za politiku”, želim da znam šta se pod tim podrazumijeva.
Prije nego što pokušam da odgovorim, moram istaći da, na sreću, imamo mnogo iskrenih političara koji zaslužuju naše povjerenje. Imao sam priliku da mnoge od njih upoznam i da sa njima razmijenim mišljenja. Zato ovim pitanjem ne želim da sve političare svrstam u istu grupu, već da preispitam šta smo počeli da smatramo političkom sposobnošću.
Pitam zato i sebe i vas: zar treba biti prevarant da bi čovjek ispunio uslov? Zar sposobnost da se prikrije namjera vrijedi više od spremnosti da se ona jasno izgovori? Jesmo li toliko navikli na raskorak između obećanja i postupaka da nam iskrenost djeluje kao profesionalni nedostatak?
Ako je tako, onda imamo problem sa mjerilima prema kojima biramo ljude kojima povjeravamo zajedničku budućnost.
Naravno, poštenje nije zamjena za znanje. Ljubav prema zemlji ne može sama sastaviti odgovoran program, organizovati institucije ili riješiti ekonomske probleme. Za to su potrebni stručnost, tim, strpljenje i sposobnost da se sasluša neko ko zna više. Danilo će, kao i svako ko traži povjerenje građana, morati da pokaže šta konkretno predlaže i kako namjerava da to ostvari.
Ali karakter jeste osnova na kojoj se sve to gradi. Bez njega i znanje i iskustvo mogu postati sredstva lične koristi.
U Danilu prepoznajem nešto od onog moralnog nasljeđa Crne Gore koje vezujemo za krš, oskudicu i težak život, ali i za dostojanstvo, čast i odlučnost da se pred silom ne savije glava. Ne zato što vjerujem da je prošlost bila bez mana, nego zato što iz nje vrijedi sačuvati mjerilo po kojem čovjekovu vrijednost određuje i ono na što neće pristati.
Za današnje vrijeme tom nasljeđu potrebna je i širina: da slobodu koju tražimo za sebe priznamo drugome, a dostojanstvo branimo i kada pripada neistomišljeniku. Upravo takvu Crnu Goru želim da vidim u njegovom političkom angažmanu.
Novina koja tek treba da se potvrdi
Danilo je za mene politička novina. U njegovom pristupu prepoznajem iskrenost koja je sve rjeđa u politici: spremnost da kaže ono što misli i da iza svojih riječi stane, čak i kada mu one ne donose prednost. Ta osobina sama po sebi ne garantuje politički uspjeh, ali za mene predstavlja važan razlog za povjerenje.
Možda smo se previše navikli da iza svake javno izgovorene riječi tražimo računicu, pa nam neposrednost postaje neobična, a iskrenost izaziva sumnju. Ipak, vjerujem da u javnom životu mora biti mjesta za ljude koji ne odmjeravaju svaku misao prema tome koliko će im glasova donijeti ili čiju će naklonost izgubiti.
Kada neko vjeruje da razgovor ima smisla, da argument može promijeniti stav i da politika treba da služi građaninu, u tome prepoznajem odnos prema javnom poslu koji zaslužuje poštovanje. Takva uvjerenja vrijedi sačuvati i onda kada politička stvarnost počne da ih iskušava.
U tome vidim mogućnost koju Danilo donosi. Tek treba da se pokaže može li energiju, stvaralačku imaginaciju i osjećaj za zajednicu pretočiti u istrajan politički rad. Umjetnički uspjeh ne garantuje politički, ali iskustvo stvaranja sa drugima, slušanja i okupljanja ljudi oko ideje svakako ima svoju vrijednost.
Volio bih da njegova ideja Crne Gore pronađe odjek među građanima kao što njegov umjetnički rad pronalazi odjek među publikom. Ipak, u politici aplauz ne može biti završna potvrda. Prava provjera dolazi poslije njega, kroz rad, odluke i posljedice koje te odluke imaju po tuđe živote. Iskrenost dobija punu težinu kada se potvrdi djelima, naročito onda kada je lakše prećutati, odustati ili prilagoditi se ličnom interesu.
Zato mu, uz podršku, pripadaju i pitanja. Ona ozbiljna, dobronamjerna i zahtjevna. Prijatelj mu ne pomaže ako ga od njih štiti.
Ove riječi pišem svjestan naklonosti prema njemu, ali i granica našeg poznanstva. Ne znam sve njegove slabosti, ne mogu predvidjeti njegove odluke i ne nudim garanciju za njegovu političku budućnost. Mogu da posvjedočim o onome što sam u našem odnosu prepoznao: iskrenost, spremnost na razgovor i duboku privrženost Crnoj Gori.
To mi daje razlog da ga poštujem i onda kada se sa njim ne slažem.
Ja ću ga i dalje zvati prijateljem. On će mene, vjerovatno, i dalje zvati drugom. A bude li potrebno da mu kažem da griješi, učiniću to jednako otvoreno kao kada smo se upoznali.
Jer želim da uspije u onome zbog čega ga najviše cijenim: da ljubav prema Crnoj Gori pretvori u nešto dobro za sve ljude koji u njoj žive.
