Nijesam čovjek koji prebrzo sklapa prijateljstva, ali ni čovjek koji od prijatelja očekuje premnogo. Život me je naučio da razlikujem prijatan susret od bliskosti, poznanstvo od povjerenja i druženje od odnosa u kojem možemo reći što mislimo, bez naknadnog preispitivanja svake riječi. Mnogo ljudi prođe kroz naš život, sa nekima dijelimo posao, društvo ili putovanja, ali malo je onih pred kojima možemo biti sasvim svoji, bez potrebe da ostavljamo bolji utisak nego što ga toga dana zaslužujemo.
Sa godinama manje očekujem velike dokaze prijateljstva, a više cijenim postojanost, mogućnost da odnos traje kroz životne promjene, bez straha da će ga svako neslaganje prekinuti
Za mene je prijateljstvo oduvijek podrazumijevalo iskrenost i vjerovanje da će trajati. Nijesam očekivao da prijatelj rješava moje probleme, podržava svaku odluku ili svoje vrijeme prilagođava mojim potrebama.
Svako ima porodicu, obaveze i trenutke kada mu nije ni do vlastitih briga, a kamoli do tuđih. Nikada nijesam smatrao da se bliskost dokazuje stalnom dostupnošću. Očekivao sam samo da iskrenost bude obostrana i da ono što povjerim ostane tamo gdje sam ga ostavio.
Kada nekome govorimo o onome što nas muči, dopuštamo mu da vidi dio nas koji drugima ne pokazujemo: nesigurnost, strah ili razočarenje koje ni sami nijesmo sasvim razumjeli. Ponekad nam nije potreban odgovor, već neko ko će nas saslušati bez preuranjenih zaključaka i sačuvati naše riječi od prepričavanja za nekim drugim stolom.
Zato mi je čuvanje povjerenog uvijek bilo jedno od najjednostavnijih i najvažnijih mjerila prijateljstva. Za njega nijesu potrebni novac, uticaj ni velika žrtva, već razumijevanje da nam nešto nije rečeno da bismo prenosili dalje. U tom ćutanju ima više poštovanja nego u mnogim glasnim izjavama odanosti. Prijatelj ponekad najviše učini upravo onda kada ništa ne kaže.
Kada počnemo da prećutkujemo
Prijateljstva se ne završavaju uvijek svađom. Često nema teške riječi ni jasnog trenutka poslije kojeg više ništa nije isto. Ljudi nastave da se sreću, pitaju za zdravlje i porodicu, sjede za istim stolom, ali iz razgovora polako nestane ono lično. Govori se o poslu, vijestima i drugima, dok ono što zaista tišti ostaje neizgovoreno. Spolja odnos izgleda sačuvan, a iznutra je izgubio dobar dio smisla.
Čovjek to najprije primijeti kod sebe. Krene da nešto kaže, pa zastane, sjeti se kako je prošla prethodna iskrenost i zadrži misao za sebe. Nema uvijek ljutnje ni zamjeranja, samo više nema ranije sigurnosti. Kada počnemo pažljivo da biramo šta smijemo povjeriti prijatelju, već smo, makar to sebi ne priznali, promijenili prirodu prijateljstva.
Čini mi se da se danas sve češće tako povlačimo jedni od drugih. Lako uspostavljamo veze, razmjenjujemo poruke i saznajemo gdje je neko i šta radi, ali sve opreznije govorimo kako smo zaista. Možda su nas godine učinile uzdržanijim ili smo previše puta vidjeli kako se povjerenje olako shvata. Možda očekujemo manje da bismo izbjegli nova razočarenja. Ipak, nešto gubimo kada nam prećutkivanje postane uobičajen način čuvanja sebe.
Ne vjerujem da je rješenje u zatvaranju i dočekivanju svake nove bliskosti sa sumnjom. Takav oprez može spriječiti neprijatnost, ali nas udaljiti i od ljudi koji nijesu zaslužili nepovjerenje. Nije pravedno da neko ko ulazi u naš život odgovara za postupke onih koji su izašli. To je lakše razumjeti nego primijeniti, jer iskustvo nosimo sa sobom i kada bismo ga rado ostavili po strani.
Treba imati mjere i u procjenjivanju tuđih grešaka. Prijatelj može biti umoran, nepažljiv, zaokupljen brigama ili nešto pogrešno razumjeti i nespretno izgovoriti. Ne mogu tražiti savršenstvo koje ni sam nemam. Ali postoji razlika između razumljive slabosti i postupka poslije kojeg više ne znamo na čemu smo. Iskren razgovor može mnogo popraviti, ako smo obostrano spremni da čujemo i ono što nije prijatno.
Četrdeset godina razgovora
Ipak, kada razmišljam o prijateljstvu, ne želim da se najduže zadržavam na onima koji su me razočarali. Bilo bi nepravedno da oni odrede moj pogled na sve druge ljude, posebno na one koji su godinama ostali prisutni, pouzdani i bliski. Imam mnogo iskrenih prijatelja koje cijenim i uvažavam, sa kojima dijelim interesovanja, razmjenjujem misli i njegujem uzajamno povjerenje. Ovom prilikom izdvojiću jedno takvo prijateljstvo, koje traje četrdesetak godina i koje mi, kako vrijeme prolazi, sve više znači. Ne zato što je trajanje samo po sebi vrijednost, već zato što se za sve to vrijeme među nama nije izgubila potreba da razgovaramo i da jedan drugoga razumijemo.
To nije prijateljstvo iz djetinjstva, iz školske klupe ili iste ulice. Nijesmo zajedno odrastali, nemamo zajedničke dječačke nestašluke kojima bismo se vraćali kada ponestane drugih tema. Povezali smo se kasnije, kao ljudi koji su već imali svoja iskustva, navike i poglede na život. Zato mi se čini da je naše prijateljstvo raslo prije svega kroz ono što smo jedan u drugome prepoznavali tokom razgovora, kroz pažnju koju smo poklanjali izgovorenom i kroz slobodu da budemo različiti.
A razlika među nama ima. On je desetak godina stariji od mene, živimo daleko jedan od drugog, a razlikujemo se i u odnosu prema vjeri: on je posvećen vjernik, a ja, od praznika do praznika. U mnogim političkim stavovima smo saglasni, dok se u pojedinim filozofskim pogledima na život razlikujemo. Kada bi neko pravio spisak svega u čemu se ne podudaramo, možda bi se zapitao na čemu ta bliskost uopšte počiva. Meni je odgovor jednostavan: razumijemo se i onda kada se ne slažemo. Znamo da mišljenje izgovoreno u razgovoru nije izazov našem prijateljstvu, već dio čovjeka kojeg smo odavno prihvatili.
Gotovo svake nedjelje moramo se čuti telefonom. To “moramo” nije obaveza koju nam je neko nametnuo niti dogovor čije ispunjavanje kontrolišemo. Više je potreba, ona prirodna želja da čujemo poznat glas i podijelimo ono što nam se tokom sedmice nakupilo u mislima. Razgovaramo o svakodnevnim stvarima, domaćim prilikama, svjetskim događajima, knjigama i ljudima, a često nas jedna usputna napomena odvede daleko od teme kojom smo započeli.
Nema tu unaprijed utvrđenog reda. Neka vijest nas vrati nekoliko decenija unazad, istorijski događaj otvori pitanje današnjih odnosa, a jedna rečenica iz knjige podstakne razgovor o nečemu sasvim ličnom. Ponekad se poslije i ne mogu sjetiti svega o čemu smo govorili, ali dobro znam da mi je razgovor prijao. Ostane poneka misao koju nastavljam da razmatram, nešto što bih želio da provjerim ili jednostavno zadovoljstvo što smo se čuli.
U tome nema nikakvog interesa koji bi trebalo posebno objašnjavati. Ne očekujemo jedan od drugoga ni uslugu ni protivuslugu. Vrijednost tog odnosa je u njemu samom, u razgovoru koji nam je potreban i razumijevanju koje nas ne zamara. Poslije toliko godina ne postoji potreba da dokazujemo koliko smo bliski. Dovoljno je da se javimo i nastavimo tamo gdje nas je prethodni razgovor zaustavio.
Razlike koje možemo da izgovorimo
Posebno cijenim što u tom prijateljstvu ne moram da prikrivam neslaganje. Mogu da kažem kako vidim neku odluku ili događaj, bez bojazni da će to biti shvaćeno kao lična uvreda. Isto pravo ima i on. Iza nas su godine razgovora i povjerenja, pa ne sudimo jedan o drugome na osnovu svake rečenice. Poznajemo i namjere koje ponekad nijesu najspretnije izgovorene.
To ne znači da su nam uvjerenja nevažna ili da iz pristojnosti prelazimo preko svega. O nekim temama govorimo upravo zato što nam je stalo. Ali potreba da objasnimo stav nije jača od poštovanja prema sagovorniku. Slušamo da bismo razumjeli kako je drugi došao do zaključka, šta je doživio ili pročitao, pa stvari vidi drugačije.
Zbog tog prijateljstva ne mogu reći da ljudima više ne treba vjerovati. Razočarenja nijesu cijelo moje iskustvo. Postoji čovjek sa kojim se mogu čuti bez pripreme, govoriti bez zazora i ne slagati se bez straha od udaljavanja
Oslobađajuće je kada ne morate uvijek biti u pravu. Možete priznati da nešto nijeste znali, da ste prenaglili ili da vas je tuđe objašnjenje podstaklo da razmislite, bez straha da će to biti upamćeno kao poraz i upotrijebljeno protiv vas. Možete i ostati pri svom mišljenju, bez potrebe da razgovor dobije pobjednika.
Često pomislim koliko bi odnosi bili jednostavniji kada bismo tu sposobnost sačuvali i van prijateljstva. Prebrzo svodimo ljude na pripadnost, izjavu ili politički stav, zanemarujući sve ostalo što o njima znamo. Ne treba odustajati od načela radi dobrih odnosa sa svakim, ali čovjeku kojeg poznajemo decenijama dugujemo više pažnje nego usputnom komentaru nepoznate osobe.
Nas dvojica smo tu mjeru pronašli. Razlike su prisutne, ali nijesu razlog za udaljavanje. Zbog njih razgovor ponekad traje duže i bude zanimljiviji. Da jedan drugome samo potvrđujemo ono što već mislimo, možda bismo brže završavali razgovore, ali bismo imali manje razloga da im se iznova radujemo.
Znanje koje ostaje sa čovjekom
Kod svog prijatelja posebno se divim pamćenju. Datumi iz bliže i dalje prošlosti, imena, događaji i okolnosti ostali su mu sačuvani sa preciznošću koja me i poslije toliko godina iznenadi. U razgovoru se prisjeti detalja koji je meni odavno izblijedio ili za koji nikada nijesam ni znao, pa ga poveže sa onim o čemu upravo govorimo. Ne iznosi ih da bi pokazao koliko zna. Oni jednostavno pripadaju njegovom razumijevanju svijeta.
Nije riječ o informaciji koju je nekoliko trenutaka ranije pronašao na Guglu. I sam koristim te mogućnosti i znam koliko mogu biti korisne, ali posebno cijenim znanje koje je neko godinama sticao čitanjem, slušanjem i razmišljanjem, pa ga sačuvao tako da mu je uvijek pri ruci. Moj prijatelj ne pamti samo kada se nešto dogodilo. Pamti i ono što događaju daje smisao: okolnosti, ljude, prethodne odluke i posljedice koje su se pokazale mnogo kasnije.
Dok ga slušam, često pomislim na vrijednost pažljivog čitanja. Danas nam je toliko toga dostupno da lako prelazimo preko sadržaja, uvjereni da ćemo mu se vratiti kada zatreba. Pročitamo naslov, nekoliko redova, pogledamo kratak snimak i krenemo dalje. A onda u razgovoru sa nekim ko je knjigama posvetio vrijeme osjetimo koliko znači kada se pročitano zadrži, preispita i poveže sa vlastitim iskustvom. Takvo znanje ulazi u razgovor prirodno i daje mu dubinu.
Ponekad jedan drugome pošaljemo uvod za naredni nedjeljni razgovor: isječak iz knjige, esej, audio-verziju pripovijetke ili nekog dužeg djela. Nema uz to mnogo objašnjavanja. Znamo da će onaj drugi pronaći vrijeme da pročita ili posluša i da ćemo se na to vratiti. Tako naš razgovor, na neki način, traje i između dva poziva, kroz ono što biramo da podijelimo i misli koje nam se poslije čitanja javljaju.
Lijepo je imati nekoga na koga pomislite kada naiđete na dobru stranicu. Nekoga za koga znate da će razumjeti zašto ste mu je poslali, čak i kada je doživi drugačije. U toj maloj razmjeni ima pažnje koju je lako previdjeti. Među svim dnevnim obavezama zastali ste nad nečim i poželjeli da to pročita baš taj čovjek. A on je odvojio dio svog vremena da vidi šta vas je zaustavilo.
Za sljedeću nedjelju
O prijateljstvu je toliko napisano da je teško reći nešto sasvim novo. Pisci i filozofi ostavili su svoje misli, ljudi svjedočanstva, a život primjere odanosti i izdaje. Ipak, sve provjeravamo kroz vlastito iskustvo. Tek uz određene ljude razumijemo koliko znači biti saslušan, koliko vrijedi sačuvana riječ i koliko nas umiruje što neko poznaje naše slabosti, a ipak nas poštuje.
Sa godinama manje očekujem velike dokaze prijateljstva, a više cijenim postojanost, mogućnost da odnos traje kroz životne promjene, bez straha da će ga svako neslaganje prekinuti. Ljudi mijenjaju poslove, mjesta boravka, navike i uvjerenja, prolaze kroz bolje i teže periode. Prijateljstvo mora imati prostora za te promjene.
Ono malo što očekujem ostaje isto: da govorim iskreno, da povjereno bude sačuvano i da ne glumim saglasnost radi nečije naklonosti. Bezuslovnost tog minimuma ne znači da prijatelju sve odobravamo, već da iskrenost i povjerenje ne zavise od koristi, raspoloženja ili toga koliko nam se dopada ono što je rekao.
Kada se osvrnem na naše četrdesetak godina dugo prijateljstvo, ne tražim veliki događaj koji dokazuje njegovu vrijednost. Preda mnom su razgovori, pitanja, različiti odgovori, knjige i odlomci koje smo razmjenjivali. Obične stvari koje su kroz godine postale važan dio mog života.
Zbog tog prijateljstva ne mogu reći da ljudima više ne treba vjerovati. Razočarenja nijesu cijelo moje iskustvo. Postoji čovjek sa kojim se mogu čuti bez pripreme, govoriti bez zazora i ne slagati se bez straha od udaljavanja.
I naredne nedjelje vjerovatno ćemo početi dnevnom temom, a završiti u prošlosti ili na stranici pročitane knjige. On će se sjetiti datuma koji sam zaboravio, ja postaviti pitanje, a nešto ćemo ostaviti za sljedeći razgovor. Poslije četrdesetak godina, još imamo šta da kažemo jedan drugome. I još nam je važno da se čujemo.
