Približavajući se uvijek aktivnom vulkanu Etni, smještenom na jugoistočnoj obali Sicilije, pažnju mi je privukao žuti cvijet na crnoj zemlji, koji me neodoljivo podsjetio na biljku koja krajem proljeća pozlati crnogorski primorski krš.
Žuka na Etni
Međutim, da li se na skoro tri hiljade metara nadmorske visine može naći žuka, poznata još pod domaćim nazivima žukva i brinistra, odnosno „španska metla“ kako joj ime prevodimo sa engleskog jezika? Tada saznajem da je zaista riječ o endemskoj žuki, koja je sa Vezuva donijeta na Etnu 1906. godine, kako bi kultivisala suncem okupana, a lavom ogoljena područja Italije.
Mirisni i medonosni cvjetovi ove celulozno-vlaknaste mahunarke na crnogorskom primorju inspirisali su pjesnika Đakoma Leopardija, najznačajnijeg predstavnika italijanskog romantizma, koji je opisuje kao „gutljaj eliksira, ukras neba i zemlje u pustoši kamenitog krša“. Spominjana je u Bibliji, Homerovoj „Ilijadi“, Aristotelovim i Vergilijevim spisima, u djelima mnogih istraživača, botaničara, putopisaca i umjetnika.
Gen centar žuke je upravo Mediteran, i to južna Evropa, jugozapadna Azija i sjeverozapadna Afrika, gdje se može naći u spontanoj vegetaciji, uglavnom na skeletnim, suvim i pjeskovitim zemljištima. Međutim, da li ste znali da je riječ o invazivnoj korovskoj vrsti na području Kalifornije, Oregona, Havaja, Čilea, Kanarskih ostrva i jugoistočnog dijela Australije, gdje stvara značajne probleme?
Žuka je oduvijek bila korisno sredstvo za siromašno stanovništvo primorskih krajeva, jer se upotrebljavala za vezenje, pletenje i dobijanje vlakana za predenje i tkanje. Uspješno je konkurisala lanu i bila višestruko eksploatisana, naročito za proizvodnju brodskih užadi i jedara.
Nadživjela je i lan i konoplju, ali zaslužuje značajno veću pažnju, jer je žuka ujedno vrijedna pčelinja paša, biljka medonosnica i nezamjenjiva u pošumljavanju i pozelenjavanju golih kamenjara turističkih krajeva.
Latinski naziv žuke je Spartium junceum, i pripada porodici Fabaceae, poznatoj u narodu kao mahunarke ili leptirnjače. Jedina je poznata vrsta u okviru botaničkog roda Spartium. Naziv roda potiče od grčke riječi „spartion“, koja je označavala uže i trsku za pletenje.
Žuka je simbol začetništva ženskog preduzetništva u Crnoj Gori. Na području crnogorskog primorja, žuka se trlila, odnosno iz njenih stabljika je vađena sniježno bijela nit, od kojeg je pravljeno platno (žukatac), a zatim brodski konopi, jedra, ribarske mreže, odjeća i obuća, torbe, posteljine.
Mlade grančice su korišćene i za pravljenje metli, košara, otirača, ali i za vezivanje vinove loze. Žuka je bila efikasno sredstvo u borbi protiv morske bolesti, međutim, u slučaju predoziranja, može dovesti do povraćanja, pojačanog čišćenja crijeva i bubrežne iritacije.
Koliko je od davnina bila važna za mediteransko područje regiona, govori i činjenica da je grad Split najvjerovatnije dobio naziv od latinskog imena žuke, kao i mnoga druga hrvatska mjesta u okolini Umaga, Cresa, Brača, Hvara i Korčule; dok naziv dobro poznatog lokaliteta u opštini Bar – Žukotrlica, živopisno svjedoči o prostranstvu žutih, leptirastih cvjetova, koji su oduvijek oplemenjivali specifičnu konfiguraciju ovog primorskog terena.
Prerada žuke u Hrvatskoj započela je inicijativom Crnogoraca u Peroju. Prije više od 100 godina, tačnije 1923, održana je velika poljoprivredna izložba u Baru, gdje su bile izložene grančice od žuke, vlakno i gotove taknine. Žuka je oduvijek bila i neizostavni dio lokalne gastronomije i možda više nego ijedna druga biljka posušnih mediteranskih zemalja zaslužuje da bude otrgnuta od zaborava.
Vrijeme cvjetanja žuke zavisi od geografskog lokaliteta, ali je najčešće u junu i julu mjesecu. Žuka lako podnosi sušu i buru, a osjetljiva je jedino na vrlo niske temperature. Vlakno žuke je žilavo, otporno na slatku i morsku vodu, dugotrajno i gipko, a pogodno za industrijsku obradu, jer se može uspješno miješati sa vunom, pamukom, ali i sintetičkim vlaknima.
Morfološki posmatrano, žuka je vrlo razgranat grm, koji može dostići visinu od jednog do dva metra, dok su zabilježena i grmolika stabla visine do pet metara. Ogranci su uspravni, gusti i metličasti, tamno zelene boje i karakteristično valjkasti.
Ovi izboji ili mladari imaju nekoliko slojeva – unutrašnji, kruti i drvenasti, središnji porozni sloj i vanjski koji obavijaju međusobno slijepljena vlakna. Upravo se iz ovih izdanaka dobijaju vlakna, biološkom maceracijom u morskoj vodi, ili u hemijski kontrolisanim uslovima.
U pitanju je jednodoma, dvopolna i kserofitna biljka. Cvjetovi nedoljivo podsjećaju na leptire, što je i očekivano, s obzirom da je pravi predstavnik mahunarki – leptirnjača. Listovi žuke su lancetasti i malobrojni.
Plod je mahuna, sivo-crne boje, sjajna, koja se uzdužno otvara, odnosno „eksplodira“ krajem ljeta i sadrži od šest do osamnaest okruglih sjemenki, kestenjasto-žute boje. U njima se vješto krije čak do 10% ulja.
Korijenov sistem žuke je veoma dobro razvijen, idealan za zaštitu zemljišta od erozije, a istovremeno obogaćuje zemljište azotom, zbog simbiotske povezanosti sa bakterijama. Korijen joj služi kao rezervoar za asimilaciju vode. Žuka se može uspješno razmnožiti iz sjemena, i to prateći priznatu toskansku metodologiju potapanja sjemena u toplu vodu (oko 15 do 20 minuta, na 90 ⁰C), kako bi se povećao stepen klijavosti.
Naučna istraživanja stabljika, listova i cvjetova žuke utvrdila su prisustvo visokog sadržaja flavonoida, fenolnih kiselina i aminokiselina. Takođe, cvjetovi su bogati eteričnim uljima i koristili su se za dobijanje parfema i ostalih kozmetičkih preparata. Medicinska vata od žuke se cijene više i od pamučnih.
Plinije Stariji je dao doprinos u proučavanju i ove mediteranske biljne kulture, te je zabilježio recepturu lijeka od žuke za liječenje reume u koljenima, a danas se efikasno koristi i u liječenju čireva, prema turskoj metodologiji.
Industrijska proizvodnja tkanina od žuke je odbačena i gotovo zaboravljenam usljed jeftinije i jednostavnije proizvodnje sintetičkih vlakana. Ipak, ovaj materijal je za 22% lakši od svile, za 23% od vune i za 33% od lana, konoplje i pamuka, pa je manje sirovine potrebno u procesu proizvodnje, a osjećaj nošenja žukaca lagan i prijatan za sparne ljetnje dane.
Za kraj, gratis projektna ideja – mapiranje svih postojećih „brnistrišta“ na crnogorskom primorju, kao i identifikacija pogodnih lokaliteta za njeno širenje; čišćenje grmova od korova i drugih neželjenih biljnih kultura; rasađivanje žuke i zamjena ostarjelih grmova, uz popunjavanje praznih površina; organizacija berbe, sušenja i sakupljanja žuke uz izradu tradicionalnih i autentičnih suvenira, koji mogu ostvariti visoku cijenu na tržištu; proizvodnja i zaštita nekom od šema kvaliteta proizvod „Med od žuke“.
