Ne prođe gotovo nijedna sedmica, da nam neki opskurni zaludnjak iz galerije likova srpskog sveta na medijski meni ne posluži još jednu priču o „srpskoj Sparti“ Crnoj Gori. Sada već predugo živimo u tom mitomanskom matriksu, u kom se kao na traci smjenjuju teme poput - kapela na Lovćenu, crkva na Rumiji, namještena državna priznanja mrziteljima iste te države, spomenici naci zločincima... Ovih dana na red je opet došao pljevaljski ćaci šerif, sa anticrnogorskim bahanalijama u čast nestanka Crne Gore i svih onih koju su položili živote i prošli nezampaćenu patnju, samo zato što se ne htjedošte u lance vezat!
63Kome ove teme najviše uspijevaju nauditi? Aktuelnom kvazicentrističkom režimu u Karađorđevovoj ulici, zato što demaskira njihovu ideološku matricu kojoj istinski pripadaju, u koaliranju sa antievropskim mitomanima? Srbima u Crnoj Gori, jer ih njihovi politički predstavnici svode na inerciju genocidne, imperijalističke, folklorne ideologije iz haških sudnica? Ili, nama – građanima proevropske provinijencije?
Nama, razumije se! Ali, ne zato što ne radimo ništa kada ove njihove taster teme-provokacije osvanu u medijima. Nijedan skandal ove vrste nije se desio, a da gotovo kompletna progresivna ili građanska aktivistička scena nije energično reagovala. Naš problem je u tome što smo pristali na ovaj hipnotički tango, za koji je uvijek potrebno dvoje!
Mi smo vremenom sve energičnije pristajali na tu hipnozu u kome će Mandić, Metodije, Joanikije, Vraneš & co, biti glavni generatori, inspiratori i pokretači naše borbe za slobodnije i pravednije društvo! Mi smo danas postali kratkovidi za ovaj fenomen i sebi smo dozvolili da pripadamo političkoj borbi koja je u biti uvijek, ili gotovo uvijek - samo reakcinonarna!
Najveću odgovornost za plitkost i površnost ove vrste u rukopisu otpora, vidim dominantno u bezidejnosti i deficitu modernosti crnogorske opozicije, koja ni na nakon pet godina agonije nije uradila ništa da „up date-uje“ stil borbe i učini ga i atraktivnim i nužnim za široko građansko interesovanje i participaciju. I danas, naša odbrambena svijest ostala je i formatirana i inspirisana – kleronacionalistima.
Došlo je vrijeme da mi MORAMO početi da diktiramo dinamiku društvenih procesa!
Isti metodi, uvijek daju isti rezultat. I zato je došlo vrijeme da promijenimo pravila igre!
Došlo je vrijeme da mi moramo preuzeti inicijativu! Došlo je vrijeme da mi MORAMO početi da diktiramo dinamiku društvenih procesa! Vrijeme u kojem ćemo mi stvarati novu vijednost u okviru naše ideje, umjesto što ćemo se u kolektivnoj frustraciji „paliti“ na petparačke provokacije prevaziđenih politika i političara, čija se izvorišta moći polako ruše.
Kada smo god tako postupali – pobijedili smo! I kada su izvorni Liberali svoje progresivne vrijednosti nametnuli kao državnu politiku, i kada smo kao prozapadna lokomotiva u regionu došli do referenduma na kom smo pobijedili. Iskre takvog mindseta pokazali smo i pod Goricom, kada smo obesmislili namještenu i nelegitimnu Trinaestojulsku nagradu, a oni odgovor na tu blamažu nisu imali. U društvu je kreiran koncenzus normalnosti, a taj je teren borbe za njih poguban!
Vakat je da se krene u petu brzinu! U stil borbe koji podrazumijeva da smo u svakom smislu superiorniji od njih. Kulturniji, pametniji, moderniji... Jer ako to nismo, naspram šake plaćenih turbo folk nacoša, ni ne zaslužujemo bolje.
Umjesto lamenta, odaberimo akciju! Umjesto reakcionističkog, romantičarskog getoiziranja, odaberimo prometejski plamen! Odaberimo emancipatorsku borbu, jer je to recept koji je uvijek uspijevao! Uspjeće ponovo. No passaran!
