Kaže jedna poslovica: “Ne ruši mostove za sobom, možda ćeš se jednom morati vratiti”.
Dario Vraneš izgleda nikada nije čuo za tu misao. Kao što nije ništa naučio ni iz primjera svojih prethodnika koji su tuda prolazili prije njega. Svi su oni bili dobri dok su služili — dok su imali za šta da posluže. Onog trenutka kad više nijesu bili potrebni, odbačeni su kao stare, islužene krpe.
Kažu da izdajnici žive kratko u tuđoj milosti, a dugo u sopstvenoj sramoti. I nije ono što Vraneš danas govori i radi ništa novo: već smo to slušali od desetina drugih koji su posljednjih godina izmiljeli i pokušali da lažima zamijene istinu. Novo je samo jedno — da je čovjek takvog profila predsjednik opštine iz koje se ne odlazi nego bježi.
Pljevlja su opština koju je u proteklim decenijama napustio ogroman broj ljudi. To više nije vijest — to je trend. Novost je da država prvi put ima premijera - Pljevaljaka. Čovjeka sa, kako vole reći, “japanskim mindsetom”, ali ipak Pljevljaka. Njih dvojica — premijer i predsjednik opštine — djeluju kao potpune suprotnosti. Prvoga, formiranog dugim životom u inostranstvu, „velike” teme uopšte ne zanimaju. Na ozbiljne incidente, čak i na pokušaje ubistava i linča na nacionalnoj osnovi, reaguje podsmijehom, kao da ga se ništa ne tiče. Kao da mu niko nije javio da je nadležan upravo za to.
Vraneša, s druge strane, isključivo zanimaju te “velike teme”, do te mjere da ih sam proizvodi — ofarbane nacional-šovinističkom bojom i obilato natopljene lažima, jer jedino tako može da objasni ono čemu teži. Ili, bolje rečeno, ono za šta je plaćen (ne mislim na platu iz budžeta, makar ne ovog našeg).
A ipak, imaju oni jednu zajedničku osobinu: oba su potpuno nezainteresovana za razvoj Pljevalja i život Pljevljaka. Toliko da ne pokušavaju da urade ama baš ništa. Vraneš, ljekar, nije reagovao ni kada je u pljevaljskoj bolnici nestalo osnovnih sredstava za rad i normalno funkcionisanje. Umjesto da brine o zdravlju svojih sugrađana, on u kabinet kači fotografije ratnih zločinaca, preimenuje ulice po drugim koljačima i organizuje posijela u slavu trećih. A sve u sreći i veselju što takvih “junaka” ima dovoljno za još dva mandata. Jedino je sporno — hoće li nakon ta dva mandata uopšte biti naroda da mu prisustvuje, ili će svi otići onim istim mostom sa početka priče, tražeći zdrav vazduh, pun frižider i bolnicu u kojoj se skalpeli ne prokuvavaju kao u srednjem vijeku.
Mostovi kojima daju imena — narod prelazi u jednom smjeru
Možete nazvati most kako god hoćete — narod će prelaziti svojim poslom i naumom, a on je svim isti – samo otići šta dalje.
Ali narod ide u jednom smjeru: ka boljem životu. Ka gradovima koji nude budućnost, a ne mitove, pozajmljene zastave i izmišljenu istoriju.
55Kad sljedeći put neko stane pred mikrofone da objavi novo “veliko” ime, sjetite se: naziv samo sakriva prazninu. A kada je praznina ogromna — nijedno ime joj ne pomaže. Samo što će ta sljedeća najava odzvanjati praznim ulicama, poput aveti, poput ničega.
Valjda Vraneš misli da njegovim sugrađanim fali zastava a ne radnih mjesta, misli i govori da je pripadnik ugroženog naroda, ne shvatajući da je pripadnik političke elite koja je ugrozila perspektivu mladima.
I, dok on bezuspješno traga za nekim fantomskim „istorijskim pravdama”, njegov grad tone u zaborav. Onaj koji plaši da preraste u vječan i nepovratno sjećanje.
I dok Pljevlja ostaju bez ljudi, politika im nudi samo predstave: zakletve, kamere, parole, starinske mantre o “braći” i “slavnoj prošlosti”. Ali život ima svoj tempo: rudnici se gase, preduzeća propadaju, mladi pakuju kofere, putevi sve više zaobilaze, a oni koji ostaju preživljavaju na ivici nade.
Most nad vodom koji vodi van
Možeš most nazvati Svetosavskim, Aleksandrovim, Ujediniteljskim… možeš ga oblijepiti simbolima i parastosima. Ali kada padne mrak i kada oni isti “čuvari tradicije” zasjednu u fotelje, narod se rasporedi na dvije strane, ali ne na zelenaše i bjelaše, ne ni na partizane i četnike, ne više ni na depesovce i on druge, već na: one koji ostaju iz nužde jer nemaju đe, i one koji odlaze.
I tada svaka “velika priča”, svaki nacionalni projekat i svaka parola ostaju samo to - dekor za prazne džepove i prazne duše.
A most? Most služi da se pređe. I kad je jedina prava destinacija preko njega - odlazak, onda je jasno čemu taj most služi.
U politici je lako graditi mostove od riječi, laži i simbola.
Teže je izgraditi most koji zadržava ljude.
A Pljevlja, sa ljudima koji odlaze i vlastima koje se bave svime osim Pljevljima, stoje upravo na tom raskršću.
I zato: ne ruše se mostovi samo iza onih koji izdaju i koji neće imati čemu da se vrate — ruše se i pred onima koji ne znaju šta znači biti odgovoran za svoj grad i svoj narod.
