Đumbir, na latinskom Zingiber officinale, je tropska biljka, cvjetnica, porijeklom iz Indije. Pripada botaničkoj porodici Zingiberaceae, koja ima 53 roda i oko 1.200 vrsta višegodišnjih tropskih biljaka. Engleski botaničar William Roscoe 1807. godine, nazvao je đumbir izvedenicom iz grčkog jezika zingiberis, što znači „oblikovan poput jelenjeg roga“, dok riječ officinale ukazuje na ljekovita svojstva biljke.
Đumbir se obično uzgaja kao jednogodišnja kultura. Ima zadebljali, mesnati podzemni rizom sa jednom ili više zrakastih lisnatih stabljika, visokih do 1,25 metara. Rizom, koji se koristi u medicinske i kulinarske svrhe, raste vodoravno, pod zemljom, na malim dubinama, razgranato i nepravilno. Obično je dug od 7 cm do 15 cm, čvornat, prekriven tankim ljuskama koje stvaraju prstenaste ožiljke, blijedo žute do crvene unutrašnjosti. Stabljika je uspravna, nerazgranata, formirana od omotača listova blijedo zelene boje.. Neke sorte cvjetaju rijetko, a druge redovno. Plod je u obliku crvene kapsule, a sjemenke su male i crne.
Većina uzgajanih sorti su sterilne. Đumbir zahtijeva toplu i vlažnu klimu i redovnu kišu ili navodnjavanje. Vjeruje se da đumbir potiče iz jugoistočne Azije, gdje se uzgaja od antičkih vremena. Arapski trgovci donijeli su ga u Europu i istočnu Afriku u 13. i 14. vijeku, Portugalci u zapadnu Afriku u 16. vijeku, a Španci na Karibe i u Srednju Ameriku u 16. vijeku. Danas se uzgaja po cijelom svijetu.
Najveći proizvođači su Indija, Kina, Nigerija, Nepal, Indonezija i Tajland. Đumbir od davnina predstavlja važan lijek i začin u Aziji. Farmakološku aktivnost pokazuje kroz modulaciju različitih bioloških procesa mehanizmima koji još nisu u potpunosti razjašnjeni. Ipak, najčešće mu se pripisuju antioksidativna i protivupalna svojstva.
Ljudsko poznavanje ljekovitih svojstava biljaka potiče iz daleke prošlosti. Đumbir je bio važna izvozna trgovinska sirovina iz Indije u Rimsko carstvo, gdje je posebno cijenjen zbog ljekovitih svojstava. Nakon pada Rimskog carstva, đumbir je i dalje veoma tražena roba. U 13. i 14. vijeku, vrijednost kilograma đumbira bila je jednaka cijeni ovce.
U srednjem vijeku uvožen je za upotrebu u proizvodnji slatkiša. Engleska kraljica Elizabeta zaslužna je za izmišljanje medenjaka koji je postao popularna božićna poslastica. Svježi đumbir se od davnina koristio za bolesti izazvane prehladom, protiv mučnine, astme, kašlja, kolika, airtmije, oteklina, gubitka apetita i reumatizma.
Starenjem đumbira dolazi do povećanja koncentracije esencijalnih ulja, stoga namjena rizoma određuje vrijeme kada se bere. Ako je ekstrakcija ulja glavna svrha, onda se bere nakon 9 mjeseci ili kasnije. Ubran nakon 8-9 mjeseci ima žilavu kožu koja se uklanja prije jela, a korijen oštar okus. Ukoliko se ubere nakon 5 mjeseci, još nije zreo, ima tanku koru i nježni, blagi ukus.
Korijen đumbira koristi se kao dodatak jelima, kolačima, čaju, pivu i likerima. Koristi se u različitim oblicima, od svježeg, sušenog, konzerviranog, kristaliziranog, kandiranog, do mljevenog. Ima jak, pikantan, pomalo sladak okus. Kao začin, đumbir se koristi u azijskoj, posebno indijskoj kuhinji za izradu umaka, preliva, jela od povrća, riže, mesa i raznih slastica.
Đumbir se može gajiti u Crnoj Gori, ali usljed zahtjeva prema klimatskim parametrima, najbolje uspijeva u zatvorenom prostoru (staklenici, plastenici, leje) ili na zaštićenim parcelama. Potrebno je obezbijediti toplu sredinu, visoku relativnu vlažnost vazduha i dobro drenirano zemljište. Rizomi se sade u proljeće, na dubinu od oko 5 cm, kada prođe opasnost od mraza.
Vjerovatno ste već pokušali oštrim nožem oljuštiti korijen đumbira, ali bez mnogo uspjeha. Naime, kora đumbira je izuzetno teška za ljušćenje, a njegova tekstura dodatno otežava posao. Ipak, postoji jedno lako rješenje. Čišćenje đumbira kašičicom za kafu je najefikasniji način, jer se tom prilikom ne gubi ni najmanji dio korijena, već se samo skida kora.
U susret hladnim zimskim danima, napravite sebi čaj od đumbira. Vjerovatno ste već pokušali klasičnom ljuštilicom ili oštrim nožem ali, bez mnogo uspjeha. U šolju vrele vode dodajte kašičicu sitno narendanog đumbira i ostavite da odstoji 10-ak minuta. Procijedite, dodajte med i limun i uživajte u pravom vitaminskom vatrometu.
Ukoliko želite da napravite melem od meda, đumbira i limuna, kombinujete sastojke na sljedeći način:
Operite dva organska limuna, zajedno sa korom i dva komada svježeg đumbira i isjeckajte ih na kriške. Poređajete ih u staklenu teglu – red kriški limuna, red đumbira. Prelijte medom do vrha, i uzimajte svaki dan po jednu kašiku ovog čudesnog spoja, najbolje ujutru, “našte srca”.
