Danas se navršava 78 godina od zločina kada su četnici pod komandom Pavla Đurišića i Jakova Jovovića, u osvit slobode, strijeljali 52 đevojaka i mladića na Lazinama. Umjesto vječne opomene i bola zbog zvjerski ubijene mladosti, u Crnoj Gori danas se povampirila ideologija zločina koja ponovo puca na njih i remeti im vječni mir. Zagovornici revizionizma, kreatori laži i prevara pokušavaju, bez srama, da od dželata naprave žrtve (komunizma) i rehabilituju ih za sva zlodjela. Kuhinja iz koje izlazi ovo zlo je dobro poznata, a “kuvari” u mantijama nadmeću se među sobom u glorifikaciji zločina.
Ovo je priča o dvojici Crnogoraca, jednom koji nije umio bolje i nije znao za bolje i drugom koji zna i može, ali mu se ne isplati.
Priča prva
Priča o prvom počinje 1944. godine. Tada mu je bilo nepunih 15 godina. Rat je prekinuo njegovo školovanje, koje mu baš i nije nešto išlo od ruke, kada je bio u 4. razredu seoske škole.
Kasnije će često znati da kaže da je naučio da čita ali da baš nije pretjerano koristio to znanje. Početkom rata je bio suviše mlad da bi išta shvatio, nekoliko godina kasnije će biti suviše zbunjen i uplašen da bi razumio šta se dešava u njegom selu i srezu. Dalje od sreza nije ni znao da postoji.
Smjenjivale su se razne vojske u tim prvim godinama rata. One koje su prolazile pored njihove kuće je dijelio na one koje su bile sačinjene od vojnika koji nijesu govorili njegovim jezikom i smatrao ih je neprijateljima.
Ovi drugi su bili njegovi, naši, ali su mu pravili ozbiljnu pometnju u glavi. Te šačice vojnika koji su povremeno prolazile, a koji nijesu pripadale istoj vojsci, su mu bile nedokučive. Pitao se zašto se ne bi svi zajedno borili protiv neprijatelja, protiv onih nerazumljivih stranaca koje nije volio.
Nije mu bilo jasno zbog čega je ovaj rat drugačiji od ranijih o kojima su mu otac i đed pričali, od onih ratova đe se lijepo znalo ko je okupator a ko smo mi - Crnogorci.
Te nesrećne, ratne, 1944. godine u kuću im je došao rođak u uniformi, kako će mu objasniti, četničke vojske u Crnoj Gori. On je ovog rođaka smatrao pametnim, školovanim (bio je prije rata student prava u Beogradu) i za njega je predstavljao svekoliki izvor svog mogućeg znanja.
Rođak će te noći pričati dugo i lijepo o četnicima, a on će upijati i učiti. Do ujutru će biti spreman da krene sa njim. Pridružiće se četnicima.
Polet i oduševljenje koji ga je ispratio iz roditeljske kuće će ga vrlo brzo napustiti. Naići će na vojsku koja je bila razbijena, bezvoljna i u veoma lošem stanju. Nije stigao ni pušku da zaduži a već je morao da se sprema za neko odstupanje o kojem se sve više govorilo.
Rođak mu je objasnio da moraju bježati pred partizanima koji dolaze i da će pokušati da nađu spas u Sloveniji iz koje bi prebjegli u Italiju. Nije znao zbog čega mora bježati, želio je da se bori protiv okupatora, ali okupatore neće nikada vidjeti. Ono šta mu rođak nije ispričao je bila uloga crnogorskih četnika u ratu, nije mu ispričao ni prave razloge zbog kojih moraju bježati iz Crne Gore.
Put do Slovenije, preko Sandžaka, Bosne i Hrvatske, bio je težak, tugoban. Bio je to put neizvjesnosti i straha. Nije znao šta ga očekuje. Do Zidanog mosta su stigli početkom maja 1945. godine. U narednim danima vidjeće svo zlo koje rat može donijeti.
Nakon što očekivani spas nijesu našli pod okriljem britanskih snaga koje će ih predati partizanima, nastupila su masovna strijeljanja. Nikada nije saznao ko je taj partizanski vojnik koji ga je prepoznao i izdvojio iz vrste i spasio od sigurne smrti. Sa grupom, mahom mladih i golobradih mladića, vraćen je u Crnu Goru. Tokom puta će mu reći da ga je spasilo to što nije stigao “okrvariti ruke”.
Vratio se u selo srećan što je ostao živ ali i ponižen zbog svega što je doživio u tih nepunih pola godine“vojevanja”. I dalje je kao i na početku rata bio zbunjen. Nije još uvijek znao ko su partizani, četnici, nacionalisti...
Znao je samo da je želio da se bori protiv okupatora, kojeg nikada nije vidio. Tek godinama kasnije će shvatiti da je njegov najveći zločin bio taj što nije znao ništa. Mogao je onaj rođak biti partizan. Mogao je, ali na njegovu žalost, nije.
Svoju đecu je uporno usmjeravao da se školuju i čitaju. Učio ih je i da vole svoje selo, srez i zemlju. Stalno im je ponavljao da on nije ni znao ni umio bolje, a da jeste - bi sigurno.
Priča druga
Kao što već rekoh ovo su priče o dvojici Crnogoraca, jednom koji nije umio i nije ni znao za bolje i drugog koji zna i može - ali mu se ne isplati.
Ovaj drugi je Cuca, Katunjanjin, plaćeni revizionista i pobrkani, ili kako sam kaže geografski Crnogorac, Gojko Perović.
Protojerej SPC u Crnoj Gori, Gojko Perović je diplomirao na Bogoslovskom fakultetu u Beogradu i apsolvirao na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Ubrzo nakon školovanja je rukopoložen za sveštenika a nešto kasnije i za protojereja nakon čega će ga pokojni Amfilohije postaviti na čelo cetinjske Bogoslovije.
Njegovo napredovanje u crkvenoj zajednici nije bilo slučajno, niti neplanirano. Njegov profil modernog sveštenika porijeklom iz jednog od najznačajnijeg crnogorskog plemena, bio je upravo ono što je pokojnom Amfilohiju (Radoviću) bilo potrebno kako bi baš na Cetinju, preko njega, mogao širiti svoju propagandu.
Podesan je bio i zbog toga što je na najbolji način znao istorijske činjenice prepakovati u nove polu-istine i laži. Svoj medijski zamah će doživjeti u predvečerju litijsko-političkog pokreta u Crnoj Gori.
Biće jedan od glavnih “glasnogovornika” novog revizionističkog tumačenja crnogorske istorije, kao i ideolog i savjetnik u pisanju novog kupo-izdajničkog Ugovora između Srpske pravoslavne crkve i države Crne Gore.
Tom modernom imidžu pomogla je podrška angažovanog medija “Vijesti” a naročito bliskost sa stalnom žrtvom i najvećim profiterom crnogorske nerazvijene demokratije - profesorom Miodragom Miškom Perovićem.
I pored zajedničkog truda da otupe zube svetosavlja prema crnogorstvu, Perovićev uzlet neće dugo trajati. Neposlušnost koju je Amfilohije, često i javno, pokazivao prema Sinodu SPC ubrzo će nakon njegove smrti “platiti” njegovi lojalni sljedbenici u Crnoj Gori. Jedan od njih će biti i Gojko Perović.
Za svoju “slijepu” poslušnost počivšem mitropolitu će mu biti “zahvaljeno” otpuštanjem, tjelesnim i duhovnim (mentalnim), sa mjesta rektora cetinjske Bogoslovije.
Protojerej Perović se za kratko primirio, sabrao i shvatio, uživajući i u svom modernom stambenom prostoru u blizini Crkve Svetog Đorđa u Podgorici, da novo vrijeme dovodi i nove gospodare a njima se valja ponovo predstaviti i (po)služiti.
U svom maniru, đe je svaka istina u sukobu sa njim poginula, Perović nas ovih dana “čašćava” svojim sramnim tumačenjem ravnogorskog pokreta u Crnoj Gori. Povod će biti godišnjica smrti četničkog vođe Dragoslava Draže Mihajlovića, ratnog zločinca, kojem je SPC dala služiti parastos u jednoj grbaljskoj bogomolji.
Perović pokušava da vaskrsrne kada vrijeme nije i da se “proda" novim-starim poslodavcima bezočnim, neprimjerenim i sramnim tumačenjem uloge ravnogorskog pokreta.
Revitalizujući zločine i zločince, on nanovo ubija žrtve i vrijeđa njihove potomke, ali zašto i ne bi kada obrazovani Perović odlično zna kako i zbog čega je njegova crkva nagrađivala takve.
Zna Perović odlično zbog čega je sociopata i koljač pop Vukojičić, od krvi nazvan pop Maca, proglašen za sveca, pa u svojoj glavi poremećenih vrijednosti kalkuliše da će on za svoje “djelo” biti nagrađen makar starim namještenjem.
Zna Perović da su Crnogorci pod snažnom propagandom i gotovo bez otpora državnih vlasti i naučnih institucija “progutali” popa Macu pa u “nekoj novoj Crnoj Gori” (čitajte velikosrpskoj Crnoj Gori) sa kojom ipak, suštinski, aktuelni premijer Abazović nije raskrstio niti od nje odustao pa stoga valja nastaviti, još brže i jače.
Poznato je padru Gojku Peroviću i da je vojska koju on veliča i slavi, a pod zaštitom svojih saboraca nacista, na Lazinama mučila i strijeljala pedeset i dvoje mladih, bez razloga, krvnički i kukavički. I nije ga toga sramota. Pripisaće to onima koji se “nijesu” uglavnom borili protiv fašističkih okupatora.
Ne bi ovo on govorio i činio da se ne osjeća zaštićeno u državi u kojoj premijer blasfemi pred majkama Srebrenice i u kojoj ga čuva policija Cetinjanina Adžića koji opravdava paravojne skupine kriminalaca i pred njima, od čistog straha i interesa, ostaje nijem.
Sve ovo, i još mnogo toga, zna Perović sasvim dobro ali mu se ne isplati da d(j)ela drugačije.
Neka makar sljedeći put kada ga “crkvena služba” navede pored nekog stratišta ili masovne grobnice, okrene glavu i udari se po džepu da ga možda stid, ako ga ima, i prođe.
Konačno, nije bez razloga i razumnog opravdanja padre (otaZ) Gojko Perović ponosan na srpsko četništvo iz Drugog svjetskog rata. Pokret Draže Mihajlovića, jednako kao i crkvena zajednica u kojoj je danas sveštenik Gojko Perović, težio je velikosrpstvu i potiranju drugih. Za njih je narodno-oslobodilački partizanski pokret kriminalan i zločinački zato što je istinski bio opštenarodni, građanski, viševjerski i težio je stvaranju državne zajednice u kojoj (konačno) nema asimilacije i neravnopravnosti.
(Autor je član Gradskog savjeta GI „21. maj” za Glavni grad Podgorica)
