Često ćete tokom prenosa sportskih događaja čuti onu dobro poznatu floskulu - ispisali su istoriju. I, ma koliko ona bila stara i „izlizana“ često ubode baš u centar. Te neke momente koji se dese, baš tada i u tom trenutku - znate da ćete pamtiti cio život.
Postaće oni dio vas, neizbježna priča u kafani, dosadna poduka ovim mlađim generacijama „što ništa ne znaju“, i ono zbog čega si srećan jer si bio tu i tada – sjećanje koje uvijek navuče osmijeh na lice i prekrije ga onom sjenom sjete koja grije i dušu i srce.
Samo jednu sezonu ranije, klub iz Galicije, one iste o kojoj je Balašević pjevao, živio je svoje sportske zenite. Real Club Deportivo de La Coruña je, godinu ranije nego će doći da odmjeri snage protiv nas, redom nizao velikane evropskog i svjetskog fudbala. Pred Munitisom, Akunjom, Skalonijem, Molinom, Kapdeviljom... pali su i Juventus i aktuelni evropski šampion Milan.
I, onda su, sljedeće godine, došli kod nas. Pod našu Goricu. Da se probamo, pa ko šta ponese. Treslo se sve tih dana u Podgorici, od treme, isčekivanja, želje da se „sagori“ na terenu i stadionu i straha da se ne obrukamo pred velikanom. Ulog se činio ogroman jer ta šansa se pružila sada i pitanje kada će ponovo – a nakon utakmice se činilo da će se dešavati redovno, no došla su neka druga vremena o kojima ću kasnije.
Treslo se sve osim igrača i našeg ser Brana. Ponosan i prkosan po prirodi i životnom stavu da se ne ustukne ni pred kim ma kolika sila bila. Usađeno je to u njegov gen, onaj gen koji se klesao kroz generacije prkosa i nesloma, onih koje su na Fundini zaustavili strašnoga Mahmuta i njegovu višestruko brojniju vojsku - đe pogibe careva vojska, a osta ime Crne Gore!
Brano je uspio da to usadi i prenese na svoje momke. Ostaće, kao jedna od mnogih, legendarna izjava u kojoj je sublimirao sve šta je bilo potrebno reći, a sve uz onu dozu neuništivog podgoričkog humora, pa je na pitanje koliko su jači od nas, odgovorio – Ada, ne lete!
2I, časti mi - nisu lećeli nimalo. Dobro smo ih tu noć prizemljili. Toliko dobro da je čuveni Deportivov kapiten Pedro Álvarez Munitis morao da „krije” loptu po nekim ćoškovima podgoričkog hrama fudbala.
„Ajde, jadan, igraj fudbal“ – slušao je Munitis dobacivanja sa tribina dok je svim silama „gradio“ loptu pored korner zastavice ne bi li „ukrao“ koji sekund vremena. Nije sigurno znao da prevede te riječi, ali je odlično znao šta one znače i koliko strasti, želje i prezira nose u sebi. Strasti i želje da se nadigravamo i pokažemo šta znamo i prezira zbog straha koji smo kod njih osjetili.
Velika La Corunja je tu noć tresla, a mi smo do neba srećni bili jer smo znali da imamo klub. Onaj koji može da postane velik. Onoliko velik koliko je bio u očima nas koji ga volimo.
Uh, kako je bilo lijepo narednih dana srijetati spuštene poglede onih „sitnih duša“ kojima je naša Budućnost bila nekako mala i nebitna pa su navijačku žeđ natapali po tuđim oborima i koritima. Bili smo ubijeđeni tih dana da se ti neki, za nas, nebitni likovi više nikada neće pojavljivati na našim navijačkim horizontima. Vjerovali smo da ih je sramota i da će se zavući u neke samo njima znane rupe u kojima se više voli tuđe od svojeg i đe se navija za tuđina protiv svojeg brata.
Ti i takvi nam dođoše u klub.
U naš klub, koji mi volimo a oni ne. U klub za koji bi mi dali sve što imamo, a oni mu uzeli i ono šta nema. Klub na čijim tribinama smo odrastali i čeličili se, dok su oni sanjali kako da ga ugase.
I, evo su dosanjali. Doakali ste mu dobro, još par neđelja ovako i možemo „šibicu u njega“. Ako ne nađete šibice – pozovite one vaše neinformisane piromane da se samo spušte sa Gorice, tu im je to časkom, pa neka zapale i ovo malo što je ostalo.
A, ostalo je zaista malo. Da nas je kuga pogodila manje bi štete donijela od vas. Za ovih par godina od kako osvježiste sve što vam člansku kartu nosi, a uništiste sve što nosi ime crnogorsko, doveli ste nam klub do nivoa na kojem bi samo dušmani željeli da ga vide – ah, da pa to ste vi, ne prepoznah vas u trenutku jer ste navukli šalove i dresove na sebe da bi se maksirali u navijače.
I, sve ovo u godini kada naša Budućnost slavi 100 godina postojanja. Jubilej kojim se mnogo poznatiji klubovi još uvijek ne mogu pohvaliti, pogotovo ne oni za koje navijaju ovi sa navučenim dresovima i šalovima, a koji bjehu stali u prve redove one odvratne i sramne noći.
I zato, baš sada, kada Budućnost obilježava 100. rođendan, umjesto slavlja, umjesto ponosa i vraćanja dugova svima onima koji su život utkali u plavo-bijele boje, nama ostaje gorčina. Umjesto da se pamti po velikim pobjedama i dostojanstvu, ovu godinu jubileja pamtićemo po sveopštoj bruki i zastiđu.
Pamtićemo po ispadanju iz Evrope od najgore ekipa koja je ikada došla na naš stadion, po rasprodaji naše djece, naše krvi i našeg znoja, kao običnu robu a ne igrače koji su srcem stasali pod Goricom i koji sjutra treba da nam budu stubovi oslonca u reprezentaciji (možda je ovo i glavni razlog ovog sistematskog uništavanja kluba).
Pamtićemo je po treneru koji je došao i utekao brže od bilo kojeg do sada, po izbacivanju ekipe iz hotela jer im niko ne vjeruje da će platiti račun, po finansijskoj policiji koja je u našu kuću ušla da čeprka po mutnim transakcijama, po pokušajima linča gradonačelnika od strane navijače kojima je svega dosta i od kojih se više ništa ne može sakriti ma koliko debeo bio onaj dres koji je obukao na onoj skaradi od ceremonije.
Pamtićemo je po onom nesrećnom partijskom poslušniku u obliku predsjednika kluba koji nije znao čak ni jednu navijačku pjesmu Varvara, ali se zato iz prve sjetio one Grobara, koja je njemu i njegovom šefu u srcu i koji takođe uteče, kako reče, zbog ranije preuzetih obaveza.
Pamtićemo i po apsurdu da za njegovog nasljednika, najtrofejnijeg kluba u zemlji, dođe čovjek čije je najveće znanje – poljoprivreda. To je nivo vašeg „poštovanja“.
I sve ovo u godini kada smo trebali da budemo veliki, a vi ste nas sveli na ništa.
Na kraju, kao najveći simbol vašeg odnosa prema Budućnosti, ljudi u prvom redu na proslavi 100 godina kluba. Centralno, jedan sa šalom a drugi u dresu, gradonačelnik koji navija za Partizan i potpredsjednik Vlade koji navija za Crvenu Zvezdu... U prvom redu je trebalo da sjede oni koji su ovaj klub stvarali i koji ga za razliku od vas vole. Eto, samo to je bilo dovoljno. Branislava Milačića i sve one kao njega ste pokušali gurnuti u peti-šesti red, kao da se stidite onih koji su vam pokazali kako se voli klub.
Samo ne zaboravite da se u svim značajnim bitkama kroz istoriju borilo za neko uzvišenje ili brdo od strateškog značaja. Za nas je to Gorica i sve oko nje. Dešavanjima oko Vile, na spomeniku, na stadionu i oko njega, počinje i završava vaš pad – biće to bitka za naš klub i naš grad protiv vas nedostojnih. Aksios, malo śutra!
