U jednom od svojih posljednjih intervjua, Edward Said je kazao: „Intelektualac mora biti uznemirujuće prisustvo, neko ko izaziva, ne pristaje, ko govori istinu moćnima.“
A ipak, živimo u vremenu u kojem je inteligencija, ne samo u Crnoj Gori, već i globalno, abdicirala iz politike. Umjesto da bude glas savjesti, postala je saučesnik. Umjesto otpora, tišina. Intelektualac više ne uznemirava sistem: on ga oblikuje iz prikrajka, ili mu, u najmanju ruku, služi.
Globalna slika: Pakt ćutanja
U modernim demokratijama, intelektualci su nekada bili moralna kičma društva, čuvari razuma u doba masovne histerije. Jean-Paul Sartre je išao u rat mišlju, Václav Havel riječju, Susan Sontag pronicljivošću. Danas su univerzitetske katedre, kulturne institucije i mediji, više nego ikad, u službi održavanja statusa quo.
U svijetu u kojem su algoritmi zamijenili ideologije, a virali vrijednosti, intelektualna elita sve češće bira samocenzuru. Akademska udobnost postaje važnija od javne istine. Umjesto žive polemike, predavanja o „neutemeljenim stavovima“. A kada i progovore, intelektualci to čine s visine, iz pozicije samoproklamovane moralne superiornosti, posmatrajući narod ne kao subjekat, već kao predmet teorijske refleksije.
Granica između angažovanog intelektualca i političkog komentatora briše se. Umjesto stvaralaca ideja koje mijenjaju svijet, imamo goste talk-show formata. Umjesto vizionara, savjetnike za imidž. Abdikacija uma iz politike ne znači da su pametni ljudi nestali, već da su izabrali da ćute, kalkulišu i trguju vrijednostima umjesto da ih brane.
Crnogorski kontekst: Elita koja šapuće
U Crnoj Gori, ova pojava ima još tragičniji oblik. Ovdje nije riječ samo o povlačenju iz javnog prostora, već o potpunom gubitku osjećaja odgovornosti. Akademska zajednica, književni krugovi, univerziteti, svi djeluju kao da ih se politika ne tiče. A tiče se. Jer kada ćute obrazovani, govore obmanuti.
Od referenduma 2006, preko borbe za evropske vrijednosti, do udara na građanski karakter države, rijetki su bili oni koji su govorili jasno i beskompromisno. Umjesto kolektivnog odgovora na prijetnje fašizacije, kleptokratije i klerikalizma, dobili smo, tišinu. Fragmentarnost. Intelektualne zagonetke umjesto građanskog stava.
Zašto?
Zato što je crnogorska inteligencija, čast izuzecima, među kojima su i pojedinci na ovom portalu, internalizovala logiku preživljavanja. „Ne zamjeraj se“, „pazi na projekat“, „ne talasaj“, postali su aksiomi akademskog oportunizma. Strah od gubitka granta, pozicije, pozivnice, pretvorio je javnu riječ u tiho, sterilno gunđanje iza zatvorenih vrata.
Mnogi su, ulaskom u partijske komisije, savjetničke funkcije i bordove, postali dio političkog aparata. Ne da bi ga mijenjali, već da bi od njega profitirali. Tako su postali funkcionalna dekoracija, ni opozicija, ni vlast, ni javnost.
Praznina ispunjena bukom
Kada se inteligencija povuče, nastaje prostor, ali ne i tišina. Taj prostor popunjavaju najglasniji. U Crnoj Gori, kao i drugdje, to su političari bez integriteta, influenseri bez znanja, duhovnici bez milosti. Jer narod traži autoritet. A kada ga ne dobije od onih koji znaju, potražiće ga kod onih koji viču.
Često se kaže: „Narod ne zna bolje.“
Ali kako da zna, ako su oni koji znaju zaćutali? Ako su školovani pobjegli, ko će obrazovati javno mnjenje? Ako se najumniji zatvore u simpozijume, a zlo zakuca na vrata, ko će mu otvoreno reći ime?
Zato Crna Gora danas ne zna šta jeste. Građanski karakter države biva osporavan bez odgovora. Istorija se prepisuje, jezik relativizuje, laž se normalizuje. Jer um nije tamo gdje bi trebalo da bude, u službi istine.
Mit o neutralnosti
Jedan od najopasnijih izgovora današnjih intelektualaca jeste mit o neutralnosti. Kao da neutralnost znači objektivnost. Kao da se pred nacionalizmom, mizoginijom, korupcijom i laži može stajati po strani. Neutralnost u vremenu moralne krize nije vrlina, već saučesništvo.
Nijedan istinski intelektualac: od Sokrata, preko Njegoša, do današnjih dana, nije bio neutralan kada je istina bila ugrožena. Nisu bili iznad politike. Bili su u njenom središtu, kao korektiv, ne kao pion.
Neutralnost je luksuz privilegovanih. Onih koji nemaju šta da izgube. Prava inteligencija mora rizikovati. Suprotstaviti se većini, ako je većina u krivu. Napustiti kule od karata i preuzeti odgovornost za javnu riječ.
Ima li izlaza?
Ovaj tekst nije elegija za izgubljenom klasom. Ovo je poziv na buđenje. Crnoj Gori danas, više nego ikada, treba inteligencija koja se neće stidjeti politike, niti tražiti alibi u akademskoj sterilnosti.
Treba nam pravna struka koja će izaći na ulicu kada se ponižava Ustav. Umjetnici koji će dići glas kad se nagrađuju umjetnički prevaranti. Novinari koji neće kalkulisati s istinom. Ljekari kada zdravstvo trune. Nastavnici kad se obrazovanje urušava.
Treba nam novo: forumi, građanske platforme, slobodni univerziteti, mediji znanja. Trebaju nam mladi intelektualci koji neće čekati poziv, već ga sami ispisati. Koji neće tražiti lidera,već će to postati.
Crna Gora je preživjela vjekove nepravde. Ali možda neće preživjeti ravnodušnost onih koji su znali, a ćutali.
Povratak savjesti
Kada inteligencija abdicira, dolazi sila. Kada razum zaćuti, govori mržnja. A kada se um povuče iz politike, politika postaje pozornica za neznanje.
Zato je ključno: da se um vrati. Ne da vlada, nego da vodi. Ne da izdaje dekrete, nego da postavlja pitanja. Ne da bude moć, već savjest.
Vrijeme je da intelektualac ponovo bude ono što je oduvijek bio:
Ne samo svjedok, već i učesnik.
Ne samo kritičar, već i stvaralac stvarnosti.
Jer ako to ne bude, neće ostati mnogo toga da se brani.
A kada sve utihne, jedini preostali glas biće pitanje: Gdje su bili oni koji su znali?
