Godinama jedna od gorućih tema je pitanje vlasništva nad Školskim brodom Jadran. Što se više približavamo planiranom momentu ulaska u Evropsku uniju, tako i ovo pitanje postaje sve aktuelnije, zbog potencijalne blokade crnogorskog pridruživanja sa hrvatske strane koja tvrdi da taj brod pripada njima. Međutim, mislim da je pitanje vlasništva nad ovim predivnim jedrenjakom dosta kompleksnije i da izvire iz okvira potonjeg rata.
Naime, Školski brod Jadran sagrađen je 1931. u Njemačkoj za Jugoslovensku ratnu mornaricu, primarno od novca koji je došao iz ratnih reparacija koje su poražene sile imale da isplate Kraljevini Jugoslaviji na osnovu Pariskog mirovnog ugovora. Dio je došao i od privatnih donacija, između ostalih i od one kralja Aleksandra Karađorđevića.
U suštini, radi se o obnovi koja je pokrivena parama od odšteta na koje je pretendovala nova država i koje uopšte nisu bile male. Poznato je, naravno, kako su te reparacije pljačkane i kako su pare završavale u držepovima starih/novih srpskih/jugoslovenskih funkcionera i njihovih familija.
Sa druge strane, Pariskim ugovorom Crnoj Gori pripalo je više od pola milijarde franaka u zlatu ratne odštete, od čega u nju nije stiglo ni pet posto! Sve su ponijeli oni koji su u novu državu Crnu Goru ugurali silom i nastojali da je silom u njoj zadrže, u isto vrijeme žareći i paleći, ubijajući i proganjajući crnogorske patriote, i ostavljajući iza sebe pustoš od koje se još nismo oporavili.
Dodatno, sve pare koje je Crna Gora kao dobila od vlasti u kompletnom periodu okupacije 1918-1941, manja je od prvobitno dodijeljenih joj para na osnovu ratne štete koju je pretrpjela u četiri ratne godine od 1914. do 1918. Đe su pare nestale, procijenite sami.
Iako smatram da je vlasništvo nad brodom neosporno crnogorsko, radi opšte koristi i partnerstva treba ga koristiti za zajedničku obuku budućih mornara
Vratimo se na Jadran. I Austrougarska i Kraljevina Srbija i Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca tj. Jugoslavija u Crnoj Gori su bili okupatori. Stavimo jednom i zavazda tačku na tu temu. Crna Gora je bila pod konstantnom okupacijom od 1916. do 1945. godine. Za vrijeme toga perioda, okupator je sprovodio masovne zločine i razaranja, pa tako i ukrao sljedovanja reparacija koja su bila namijenjena Crnoj Gori. Dijelom, od tih para sagrađen je i Školski brod Jadran.
Razlog zašto tvrdim da je Jadran crnogorski proističe upravo iz ove priče. On je naš na konto odštete koja Crnoj Gori nikad nije isplaćena za razaranja i prije i poslije Prvog svjetskog rata.
Budući da od crnogorskih vlasti niko nikad nije imao hrabrosti da potegne to pitanje, niti da traži zvanično izvinjenje od strane Srbije, onda pitanje vlasništva nad brodom Jadran ne treba potezati budući da su stvari tu kristalno jasne. Sa njim je djelimično plaćena pustoš i eksploatacija koju je iza sebe ostavila Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, iako u realnosti, za te pare je moglo da se kupi vjerujem i mnogo više brodova. Crna Gora je u periodu od 1918. do 1941. ubijena i fizički i materijalno i identitetski i na svaki drugi način bez da je iko ikad odgovarao.
43Vratimo se sad na hrvatsku stranu i njena traženja. Čini mi se da Hrvati kucaju na pogrešna vrata. Hrvati su zajedno sa Srbima i Slovencima dobrovoljno stupili u novu državu. Crnogorci nisu, već su stavljeni pod vojnu okupaciju i kao okupirana teritorija dočekali i kraj te države. Zbog toga, pitanja imovine i međusobnih nadoknada, Hrvati treba da traže od Srbije, kao države nasljednice po međunarodnom pravu, a ne od Crne Gore.
Neki bi sad postavili i pitanje ratne reparacije koje je Crna Gora kao dužna Hrvatskoj. Hrvatskoj je štetu nanijela krnja Jugoslavija tj. u tom trenutku neformalna tzv. Savezna republika Jugoslavija, pa se njenoj nasljednici treba i ispostaviti račun, ako kakva traženja postoje.
Ovo ne znači da u ratu nisu učestvovali crnogorski građani, pa kako gođ se oni izjašnjavali. Međutim, njima je komandovala druga država, kojoj Crna Gora nije nasljednik, pa tako ni njenih obaveza.
Naravno, dobrosusjednski odnosi sa Hrvatskom ostaju od najvećeg mogućeg interesa i za Crnu Goru i za Hrvatsku. Trenutno, na Balkanu ne bi trebalo biti bližih saveznika od ove dvije države, što zbog situacije u regionu, a što i zbog činjenice da su obje članice NATO. Zbog toga i pitanje Jadrana treba rješavati na pametan način.
Iako smatram da je vlasništvo nad brodom neosporno crnogorsko, radi opšte koristi i partnerstva treba ga koristiti za zajedničku obuku budućih mornara. Na ovaj način bi se pokazala dobra namjera i želja za saradnjom i savezništšvom. Međutim, ne smije se zaboraviti činjenica da se na njemu vijori crnogorski barjak i da je cijena toga plaćena hiljadama crnogorskih zapaljenih kuća i prolivenom krvlju onih koji nisu dali da se izbriše ime crnogorske kraljevine.
