Kad se producent Džek Volc prenuo iz nemirnih snova, u podnožju kreveta, ispod lencuna, zatekaoje krvavu konjsku glavu. S nešto manje teatralnosti u mnogo lošijoj verziji kriminalističkog filma koji živimo, predśednik Opštine Berane Đole Lutovac je umjesto konjske glave dobio javnu poruku Metodija Ostojića, naslovnoga mitropolita Beogradske patrijaršije u Crnoj Gori.
Kad se uoči prošlogodišnjih lokalnih izbora u Beranama u Đurđevim stupovima premijer Spajić uslikao sa svojim izvanjim ujakom, vragolastim episkopom Metodijem, mnogi su to shvatili kao suptilni mig podrške lokalnoj listi PES-a. Ispostavilo se da je Metodije, ipak, igrao na više kolona pa je uskoro, bez imalo zadrške, javno pozvao birače da glasaju listu bivšega Demokratskog fronta.
84Najnoviji Metodijev javni istup, u kojem je za sve probleme nastale u Gornjem Zaostru optužio prvoga čovjeka Berana, e to vam je, dragi moji, ona konjska glava u krevetu Džeka Volca. Ili, za one kojima je draži drugi dio legendarne filmske trilogije, poruka – „Pozdravlja te Majkl Korleone“.
Analizirati red po red osvrt Metodija Ostojića na događaj iz Gornjega Zaostra bilo bi zamorno jer je u tome tekstu sve pervertirano i naglavačke postavljeno. Pavle Đurišić je heroj, on je beśedio bogougodno a ne huškački, a u Gonjem Zaostru nije bilo nikakvoga incidenta. To vam je u najkraćem izvod iz ove papazjanije. No vrijedna su komentara makar dva stava mitropolita Beogradske patrijaršije, plasirana s očiglednom namjerom izazivanja mržnje i podsticanja nemira.
Prvi je stav da je u Gornjem Zaostru na djelu viđen progon srpskog naroda. To Metodije više puta varira u svom tekstu. Da rezimiram: to što je nekome palo na pamet da, mimo zakona, postavi spomenik pa još i ratnome zločincu - uz ikonografiju koja reafirmiše zločinački četnički pokret i vrlo jasno formulisane poruke koje spadaju u definiciju govora mržnje, a koje su potom dovele i do napada na novinare - pa je takvo protivzakonito ponašanje, ipak naćeralo neke državne organe na kakvu-takvu - pritom neadekvatno blagu - reakciju, naslovni mitropolit Beogradske patrijaršije naziva „progonom srpskog naroda“. Takva njegova pisanija nosi najmanje dvije poruke.
Ona je s jedne strane javni poziv da za pripadnike srpskog naroda ne smiju važiti Ustav i zakoni ove zemlje – da slobodno, dakle, mogu promovisati zločince, dizati im spomenike, a potom i linčovati novinare ako im se prohtije, pa, u duhu govora mitropolita Metodija, i slijediti put zločinca, što će reći da bi trebali po uzoru na Đurišića svirepo ubijati svoje komšije, a da zato ne smiju biti sankcionisani. Jer onaj ko to spriječi, po tolkovanju veseloga mitropolita, biće označen sramnim žigom progonitelja srpskog naroda.
S druge strane, Metodije poručuje i sljedeće – srpski je narod samo onaj koji slavi zločince, a njegovi su izdajnici – kako se moglo zaključiti i iz njegova pozdrava prilikom susreta s izvjesnim Dajkovićem – svi koji nijesu spremni kleknuti pred spomenikom četničkoga komandanta odgovornog za smrt na desetine hiljada mahom civila. Ovaj opasni redukcionizam dovodi do paradoksa da narod koji je u Drugome svjetskome ratu pretrpio veliko stradanje danas treba da slavi naci-fašističke kolaborante umjesto jedinu antifašističku snagu okupljenu oko pobjedničkoga partizanskog pokreta.
Zbog ovoga užasavajućeg pokušaja Metodija Ostojića da srpski narod izjednači s koljačima i zločincima, mislim da je došlo vrijeme da se uzvrati afirmacijom najboljih stranica srpske istorije – pa, evo, javno predlažem da se u Gornjem Zaostru podigne spomenik legendarnom komandantu iz Španskoga građanskoga rata i Drugoga svjetskog rata – generalu Koči Popoviću. Jer upravo je Koča simbol snažnoga otpora srpskoga naroda naci-fašizmu. Samo me zanima što bi o tome imao reći Metodije i da li bi poručio, ne daj Bože, da srpski narod slijedi put generala Koče.
Drugi detalj vrijedan pažnje je Metodijeva kukumavka kako mu se „dovodi u pitanje ne samo pravo da slobodno misli i govori, nego i da se moli i javno ispovijeda svoju vjeru“ te, s pozivom na Ustav, tvrdi da mu se „ograničava sloboda ispoljavanja uvjerenja“. Opet Metodije poseže za pervertiranjem i inverzijom.
Nije mi poznato da ga je ikad iko javno prozvao ili sankcionisao eventualno zbog toga što vjeruje u jednoga Boga, Svedržitelja, Tvorca neba i zemlje i svega vidljivog i nevidljivog, i u jednoga Gospoda Isusa Hrista, Sina Božijeg, Jedinorodnog, od oca rođenog prije svih vjekova...
Dakle, njegovo javno ispovijedanje vjere – mada suprotno novozavjetnoj „A kad se molite, ne budite kao licemjeri, koji vole da se mole stojeći u sinagogama i na raskršćima, da se pokažu ljudima“ – niko ne dovodi u pitanje. Pitanje može biti samo – da li onako kako pod srpskim narodom podrazumijeva samo slavitelje zločina Metodije pod hrišćanskom vjerom podrazumijeva idolatriju koju je i iskazao u Gornjem Zaostru kad je pozvao da se kumir ratnoga zločinca unese u Crkvu i da mu se klanjaju.
Njegovu, pak, jeremijadu o oduzetim pravima na uvjerenje i slobodu govora, vrijedi posebno razmotriti. Evo kako, na osnovu govora iz Gornjega Zaostra, narečeni naslovni mitropolit promoviše svoja uvjerenja – prvo je ushićeno konstatovao da je „malo onih koji su bili nadahnuti kao Đurišić“, potom dodao da bi spomenik tom zlikovcu trebalo podići i u centru Berana, pa poentirao: „Najbitnije je da budemo slični njemu, da budemo vjerni svome rodu, da znamo ko smo – da smo Srbi, da smo pravoslavni. Jer mnogi danas, koji su nas najviše tih godina klali, potiču iz naših korijena. Spremno čekaju, kao ulizice, bilo koju imperiju da prođe ovim prostorima, da bi joj se stavili na uslugu.“
Tačno je da Ustav Crne Gore jemči ljudska prava i slobode, ali samo do one granice dok to ne ugrozi druge, pa je članom 7 jasno propisano: „Zabranjeno je izazivanje ili podsticanje mržnje ili netrpeljivosti po bilo kom osnovu.“ A članom 370 Krivičnoga zakonika Crne Gore propisano je: „(1) Ko javno podstiče na nasilje ili mržnju prema grupi ili članu grupe koja je određena na osnovu rase, boje kože, religije, porijekla, državne ili nacionalne pripadnosti, kazniće se zatvorom od šest mjeseci do pet godina. (2) Kaznom iz stava 1 ovog člana kazniće se i ko javno odobrava, negira postojanje ili značajno umanjuje težinu krivičnih djela genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina učinjenih protiv grupe ili člana grupe koja je određena na osnovu rase, boje kože, religije, porijekla, državne ili nacionalne pripadnosti, na način koji može dovesti do nasilja ili izazvati mržnju prema grupi lica ili članu takve grupe, ukoliko su ta krivična djela utvrđena pravosnažnom presudom suda u Crnoj Gori ili međunarodnog krivičnog suda.“
U Gornjem Zaostru svjedočili smo nasilju nad novinarima. A to je nasilje direktna posljedica Metodijevih otrovnih riječi u kojima je veličao ratnoga zločinca, nosioca Hitlerovog Gvozdenog krsta – onog istog čiji su zločini detaljno dokumentovani radom Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, ali i presuđeni sudskom presudom njegovu komandantu Draži Mihailoviću.
Jer poziv da se bude sličan Đurišiću je poziv da se ponove njegovi zločini, a dalja eksplikacija o „onima koji su iz naših korijena“ i koji su „nas klali“ pa još i sijanje straha da bi ti to opet mogli da rade, udžbenički je primjer govora mržnje i podsticanja na nasilje, nakon kojega Ostojić može mirno da se povuče – kako je to i učinio u Gornjem Zaostru – i iz śene sačeka ko će prvi baciti kamen ili potegnuti nož.
Ipak, u jednoj je stvari Metodije u pravu. Tužilaštvo i policija očigledno nakaradno rade svoj posao, jer da rade po slovu Ustava i zakonā onom bi veselniku što je pregnuo podići spomenik ratnome zločincu u pritvoru društvo morao praviti i njegov mecena, lažni duhovnik, huškač i mrzitelj Ostojić Milinkov Ljubiša.
