Bronzani Pavle Đurišić krenuo je na turneju. Zvuči kao najava za pjevača, a ne koljača, odnosno četničkog komandanta iza čijeg imena stoje masovni zločini nad civilima.
U ozbiljnim društvima ratni zločinci ne idu na turneje i ne crtaju se po fasadama. Uglavnom se ne čuvaju ni u sakralnim objektima. Njihova su mjesta u arhivima, presudama i udžbenicima istorije, u kojima se jasno imenuje što je fašizam, a što antifašizam.
61Svako veličanje ratnih zločinaca u ozbiljnim državama podliježe i kazni. Kod nas, međutim, vidimo da se njihovi kipovi šetaju od hrama do hrama, kao totemi ideologije koja je poražena, ali se uporno pokušava oživjeti. Pod tom se ideologijom uništavalo sve drukčijeg predznaka ili vjerskog simbola. A viđeli smo nedavno u odnosu i prijetnjama novinarima tokom ceremonije luftiranja Pavla, da im nekadašnje metode ni danas nijesu strane.
Da je riječ o političkoj borbi, a ne o seoskoj inicijativi, pokazuje i interesovanje Radio-televizije Srbije. Umjesto da se bave sopstvenim društvenim krizama, kojih im ne fali, dotrčali su da naprave emisiju o spomenicima u Crnoj Gori. U samom naslovu stavili su u isti rang Josipa Broza Tita i Pavla Đurišića, prikazujući antifašizam i kolaboraciju kao dvije strane iste medalje, što je u državi iz koje dolaze u potpunosti izjednačeno u posljednjih 20 godina.
Crna Gora ipak se može podičiti većinskim partizanskim nasljeđem i idejom antifašizma koja je utkana u samu državnost. Zbog toga se konteksti ne mogu preslikati i, bez obzira na sve pokušaje, u Crnoj Gori neće doći do izjednačavanja partizana i kolaboracionista. To posljednjih dana priznaju i najtvrđi nacionalisti na društvenim mrežama. Čak je i njih sramota da, suočeni s člancima o majorovim zlodjelima i fašističkim odlikovanjima, Đurišića slave otvoreno. Ostala im je samo relativizacija kao posljednja linija sićušne odbrane.
Relativizacija dolazi i od strane “ekonomskih eksperata” i uglavnom teži da objasni publici da je to pitanje prevaziđeno te da se ne trebamo njime baviti, dok se u pozadini pokušavaju promijeniti društvene vrijednosti.
(Foto: mreža X)
Nije, dakle, slučajno da spomenici četničkim komandantima niču baš u trenutku kada Crna Gora pokušava da odluči da li će ostati na evropskom putu ili se vratiti u orbitu velikosrpske politike. Iz svega što smo viđeli prethodnih dana, ostaje nam da zaključimo da institucije ne rade svoj posao i time obezbjeđuju logistiku turneje. Policija se pravi da ne vidi, tužilaštvo se pravi da nema osnova, vlast da je nemoćna, a ministarka kulture se pretvara da igra žmurke pa poneki nelegalni spomenik vidi poneki ne vidi.
Istina je da oni ne upravljaju kamionom s crkvenim tablicama kojim vozaju Đurišića, ali je postalo jasno svima da su mu svojim ćutanjem sipali gorivo bez kojega turneje ne bi bilo. Trebalo bi da znaju da ko kontroliše narativ o prošlosti, taj oblikuje granice mogućeg u sadašnjosti.
Spomenik Pavlu Đurišiću nema, dakle, mnogo veze s odnosima u prošlosti. Ko ga podiže i šeta, ko mu ljubi bronzane skute, ko ga skriva i pokriva, ne bavi se śećanjem već sadašnjom politikom. S kojim ciljem, već je potpuno jasno: da se promijene pravila igre, da se oslabi antifašistički temelj Crne Gore i otvori prostor za nove podjele, nova tutorstva i nova ugnjetavanja.
Zato borba oko Pavlovog kipa ne predstavlja borbu za prošlost, već za ono što dolazi. To je turneja ideologije. Ideologije koja je jednom već odvela region u klanicu i koja se danas, zamaskirana u spomenike i rituale, pokušava ponovo predstaviti kao tradicija i identitet. A u toj turneji smo, šćeli to ili ne, svi publika. Hoćemo li klimati glavom ili progovoriti, do nas je.
