Crkva koja danas vlada ogromnim dijelom teritorije ove države, koja među resursima posjeduje ogromna finansijska sredstva, a po sopstvenom priznanju njenog „ritera“ Džomića ima više sveštenih lica nego Crna Gora aktivnih vojnika, nije se pojavila kao kodonator u katastrofi koja nas je zadesila. Umjesto nje, reagovali su građani.
Nije se potrudila ni da bilo kog od „vojske“ sveštenika aktivira u gašenju požara. Umjesto toga, crkva je u najdubljem dnevno političkom propagandističkom maniru, prevazilazeći jeftini politički marketing Demokrata, „doprinijela“ - molebanom za kišu!
73Indijanski vračevi koji zaista jesu imali taj ritual su, za razliku od srpske crkve, odavno napustili ovu „praksu“. Savremeni vračevi u Crnoj Gori su već imali priliku da pogledaju vremensku prognozu i vide da je „moleban“ čist fijasko, ali uzalud. Šamanizam, slivanje strava, egzorcizam, nivo je duhovnosti ove vjerske organizacije.
Vjerujućem narodu, ali i onima sklonim sujevjerju, ovakav performans se prodaje kao religija. Zamislite o kakvoj regresiji kulture i svijesti se ovdje radi?! Ne govorimo o povratku u „srednji vijek“, već u paganizam!
Iako su se desile dvije velike tragedije na Cetinju, prema dostupnim podacima, ova crkva nikad nije održala molitvu ili na bilo koji način odala počast stradalima! Zar duše stradalih i njihovih porodica, u izvornom hrišćanskom duhu nisu morale biti predmet postupanja svake pomjesne crkve?
Da li je razlog tome opsjednutost aktivnostima na podiznju spomenika Pavlu Đurišiću, svakodnevne afirmacije faštističkog ili kolaboracionalističkog pokreta? Vjerovatno, ali suštinski razlog je višedecenijski antagonizam prema Cetinju, kao gradu-simbolu otpora, asimilatorskoj i nadasve nacionalističkoj politici crkve. Ili treći razlog o kome se ćuti, a to je činjenica da su obojica zlikovaca i mas-ubica „vjernici“ te i takve crkve.
Dakle, ova crkva ne samo da je revizionistička, nacionalistička i da duboko dijeli crnogorsko društvo, već je vrlo selektivna u izboru žrtvi. Tako su žrtve pop Maca i Šiljak i zadobili oreol svetaca. Tako je ratni zločinac Đurišić „vitez“. I svi su oni žrtve po njihovom poimanju hrišćanstva! Po njima to nisu tragično nastradali dječaci, njihovi roditelji i ostali monstruozno pogubljeni i ranjeni na Cetinju.
U interpretaciji ove crkve, žrtva i svetac može biti koljač, a stradalo dijete, ako je drugog (po njima nepostojećeg) identiteta, nije vrijedno ni da se pomene u molitivi.
To je ona ista crkva, koja je ljubila Titu ruku! Ista ona crkva koja se klanjala Slobodanu Miloševiću i bila prethodnica svih njegovih zločinačkih ratova! Znate već Balaševićevu analogiju - „Popovi, topovi, lopovi“. Danas, ta ekipa kukavički, iz svojih megalomanskih stanova i skupih mercedesa održava balkanskog diktatora koji se bjesomučno iživljava nad srpskim studentima i omladinom. Istu srpsku mladost koja u rukama nosi ikone.
Kukavička, podmukla, podmitljiva, bila i ostala! Samo je mijenjala tiranine kojima je služila. Vječito odana novcu i glamuru. Za nju je sujevjerje oduvijek bila istinska vjera.
Trideseti avgust stiže brzo i biće to prilika da se podvuče linija - pet godina vladanja „oslobodilaca“. Mnogi su zaboravljeni, poput premijera koji je „pomjerao planine“, neki su odbačeni poput Abazovića koji se prodao za Temeljni ugovor, a danas su ostali samo populisti i nacionalisti čija se vladavina svela na golo držanje vlasti. Jedino su popovi napredovali u situacijama moći, enormnim budžetskim parama, stanovima i od države dobijenima parcelama i privilegijama.
Samo su zaboravili na jednu činjenicu - da sa druge strane čeka ona druga, bolja, pravednija, čojskija Crna Gora, koja se smije šamanizmu, a slavi inovancije, vizionarstvo i progres. Sa jasnim poklikom - No passaran!
