Priprema savršenog sosa za tjesteninu često je izazov. Nekad je prerijedak, nekad suv, previše začinjen ili potpuno bez ukusa, pa se postizanje idealne ravnoteže čini teško dostižnim. Rješenje za bogatiji ukus mogao bi biti sastojak koji većina ima u kuhinji, ali ga rijetko povezuje s italijanskim jelima – soja sos, piše Food Republic.
Kombinacija azijskog začina i italijanskog jela na prvi pogled zvuči nespojivo. Poznato je da se italijanska kulinarska tradicija ne mijenja lako, zbog čega se, na primjer, parmezan nikada ne služi uz tjesteninu s morskim plodovima. Dodavanje soje u sos može djelovati kao kršenje pravila, ali tu praksu već godinama primjenjuju vrhunski šefovi. Trik je pritom dovoljno jednostavan za primjenu u svakoj kuhinji.
Soja sos jelima daje dubinu zahvaljujući umamiju, petom ukusu koji se opisuje kao slan i bogat. Taj ukus potiče od glutaminske kiseline koja nastaje tokom fermentacije. Soja tako na jednostavan način pojačava aromu sosa bez pretjeranog dodavanja soli i bez opasnosti da se klasični sos pretvori u azijsko jelo. Dovoljna je kašičica ili dvije, jer soja sos ne bi trebalo da dominira nad ostalim sastojcima.
Soja sos ne odgovara svim vrstama umaka. Najbolje se slaže s onima na bazi mesa, poput bolonjeza ili ragu sosova, koji ponekad mogu biti masni ili nedovoljno izraženog ukusa. Soja pojačava tamnu boju sosa, obavija meso i daje mu dublju, oštriju notu koja uravnotežuje masnoću.
Odlično funkcioniše i u vegetarijanskim verzijama bolonjeza, jer namirnicama poput tofua ili seitana daje „mesnatiji“ ukus. S druge strane, kod umaka s morskim plodovima treba biti oprezan jer je riba često sama po sebi slana. U takvim jelima bolje je koristiti inćune ili pastu od inćuna, jer bi dodatak soje mogao jelo učiniti preslanim.
Osim ukusa, za dobar sos presudni su gustina i tekstura. Osnova svega je pravilno soljenje vode u kojoj se kuva tjestenina te dodavanje malo te skrobne vode u sos pri kraju kuvanja.
