Nije potrebna magična kugla ili sofisticirana politička analitika da bismo pretpostavili kako će parlamentarni izbori biti održani prije redovnog termina, odnosno vjerovatno već početkom godine. Hazarderska najava predsjednika Vlade o programu „Euromodel“ otvara prostor da PES povrati dio izgubljenog biračkog tijela i pridobije nove birače, kapitalizujući na talasu euforije izazvane novim ekonomskim programom.
Potrebna su dva kolosijeka: dogovor sa predstavnicima manjinskih partija i neposredno obraćanje biračima koji pripadaju manje brojnim narodima
Međutim, za razliku od prethodna dva programa, politička korist ovoga puta biće disperzovana među većinom konstituenata parlamentarne većine, prije svega u korist Andrije Mandića, koji se pojavljuje kao politički pokrovitelj programa. Nastup vlasti i parlamentarne većine, dakle, ne može i ne treba nikoga da iznenadi.
Na opozicionoj strani potreba za novim modelom političkog djelovanja, novim ljudima i inicijativama postala je opšte mjesto. Njihova vrijednost, međutim, zavisiće od sposobnosti da prošire opozicionu biračku bazu. Osnivanje novih organizacija koje računaju na slično ili isto biračko tijelo, bez uklapanja u već postojeći opozicioni okvir, vodi prosipanju glasova. To je najveća opasnost koju nose sljedeći izbori.
Neophodno je da crnogorska opozicija, parlamentarna i vanparlamentarna, definiše i potpiše sporazum o minimumu političkog djelovanja i koordinacije. To ne smije i ne treba da podrazumijeva nastup na jednoj listi. Insistiranje na takvom nastupu duboko je pogrešno. Različite strukture mogu doprijeti do različitih birača, ali moraju usaglasiti zajedničke principe, koordinirati pripreme za izbore i, posebno, dogovoriti što će raditi nakon njih.
Taj sporazum mora definisati najmanje tri jasne politike: prema međunarodnoj zajednici, uključujući SAD, prema manjinskim partijama i prema apstinentima.
Međunarodnim partnerima opozicija mora predstaviti, hirurški precizno, što namjerava da uradi nakon smjene vlasti. Potrebno je definisati principe spoljne politike, čija je dosljednost uzdrmana, i odnos prema bezbjednosnom aranžmanu u kojem se Crna Gora nalazi. Evropska integracija, članstvo u NATO-u i oslobađanje institucija moraju biti pretočeni u konkretne obaveze buduće vlasti.
Ako svaki opozicioni činilac predstavlja sopstvenu verziju te politike, teško je očekivati povjerenje međunarodnih sagovornika.
Razgovor sa predstavnicima manjinskih partija i ponuda za njih moraju biti pažljivo iznijansirani kako bi se izbjegla dalja etnofederalizacija Crne Gore. Zaštita prava, regionalni razvoj i ravnopravno učešće u odlučivanju moraju se ostvarivati kroz zajedničke institucije građanske države.
Neophodno je da crnogorska opozicija, parlamentarna i vanparlamentarna, definiše i potpiše sporazum o minimumu političkog djelovanja i koordinacije
Potrebna su dva kolosijeka: dogovor sa predstavnicima manjinskih partija i neposredno obraćanje biračima koji pripadaju manje brojnim narodima. Njihovi interesi ne mogu se svesti na položaj partijskih rukovodstava u vlasti. Opozicija im mora ponuditi konkretne odgovore o zapošljavanju, obrazovanju, infrastrukturi i dostupnosti javnih usluga.
Najteži dio odnosi se na apstinente. Politički zainteresovan građanin koji je odustao zbog razočaranja očekuje dokaz da promjena vlasti može donijeti drugačije upravljanje. Onome ko politiku doživljava kao nešto udaljeno treba pokazati kako političke odluke utiču na njegov svakodnevni život.
Istraživanja izborne mobilizacije ukazuju na značaj direktne komunikacije. Opozicija zato treba da organizuje otvorene razgovore sa građanima, takozvane town halls, širom Crne Gore. Na tim skupovima građani moraju dobiti priliku da postave pitanja, iznesu primjedbe i dobiju konkretne odgovore od onih koji traže njihov glas.
Opozicija ne smije da bude reaktivna. Sada kada je počela da diktira tempo političke igre, mora zadržati inicijativu. Pripreme za izbore i uspostavljanje koordinacionog mehanizma morali su početi juče. Sve ostalo je prepuštanje pobjede vlasti.
