„Još jedna jesen i stoti Persen za lobanju
Moju tvrdoglavu
Bar da umjesto suze Dunav poteče, da mi ne znaju
Dušmani ne znaju
Lažu, lažu me, da vrijeme liječi sve
Možda sidu i tumore, al' nju nikad ne
Lažu, lažu me, da vrijeme liječi sve
Možda sidu i tumore, al' nju nikad ne“ – Dino Merlin
No, ima nešto moj dragi Dino Merline, što Dunav i vrijeme takođe liječe. Nije ni sida, nisu ni tumori, a nije ni ljubav, ljubav ponajmanje, a liječi potpuno, liječi zavazda i liječi bez prava žalbe.
Vrijeme na Dunavu liječi pravosnažne zatvorske kazne.
15
Upravo danas, tačno u dvanaestu noćnu uru, bivši bjegunac od pravde i zatvorske kazne Svetozar Marović, biće slobodan čo'ek. Pu-pike više ne važi. Bilo pa prošlo. Odležao, ili bolje reći odbjegao, čo'ek svoje i sada je ponovo spreman da krene od nule. Ne finansijske nule - to nikako, od političke nule.
Sada nam ponovo može držati lekcije o tome kako je najbolji način za očuvanje mira – rat. Kako su mrtvi u tom ratu, spaljeni domovi i uništene budućnosti samo korisne nejasnoće, i kako smo svi mi prijatelji nečijih prijatelja a uz to i njegovi prijatelji.
Kada je 2001. uhapšen, njegov dugogodišnji politički otac i mentor Slobodan Milošević, rekao je: „Niko ne može pobjeći od odgovornosti pred zakonom, a naročito ne političari“.
Ovo nije važilo i za njega, u stvari važilo je za sve samo za njega nije.
Jer Svetozar očigledno nije pobjegao od odgovornosti pred zakonom. Samo je otišao dovoljno daleko da zakon mora da mu piše. A kad ti zakon piše, najvažnije je da ne odgovaraš. U jednom trenutku prestane. Ili mu istekne rok. Ili se umori poštar.
Prema riječima ministra pravde Bojana Božovića, crnogorske vlasti su se od 2019. godine osam puta obraćale Srbiji zbog njegovog izručenja. Tri zamolnice i pet urgencija. Bez odgovora. Osam puta smo pitali đe nam je osuđenik, a sa druge strane dobili tišinu. Za dvije države koje se toliko razumiju, koje govore toliko bliskim jezicima i čiji političari toliko često objašnjavaju da smo braća, iznenađujuće mnogo problema sa prijemom pošte.
Da smo tražili pjevača za doček, vjerovatno bi stigao i pjevač i ozvučenje. Kada je Milan tražio Karleušu da pomogne pri dizanju zetskih priganica, stigla je prije nego je kvasac počeo da djeluje.
Ali tražili smo Svetozara. Tu već nastaju tehničke poteškoće. Može biti i da su nam adrese pogrešne.
Crnogorci, naivni jugonostalgičari, još uvijek šalju pisma na adrese poput Bulevar Revolucije, Maršala Tita, Iva Lole Ribara..., ne znajući da su te ulice i bulevari odavno postali Svetogorski, Gospodara Vučića, Ravnogorska i slično.
A zvanični Beograd, inače veoma zainteresovan za sve što se događa u Crnoj Gori, u ovom slučaju pokazao je gotovo dirljivo odsustvo radoznalosti. Zanimaju ih naši izbori, naši popisi, naši jezici, naše crkve, naši preci i naši potomci. Za naša groblja su pokazali čak vanredno interesovanje. Samo ih naš pravosnažno osuđeni bivši predsjednik državne zajednice nekako nije zainteresovao za povratnu pošiljku.
Svetozar očigledno nije pobjegao od odgovornosti pred zakonom. Samo je otišao dovoljno daleko da zakon mora da mu piše. A kad ti zakon piše, najvažnije je da ne odgovaraš. U jednom trenutku prestane. Ili mu istekne rok
Čo'ek je, izgleda, bio izuzet od bratske razmjene.
Zašto?
E, tu dolazimo do pitanja na koje nema javno potvrđenog odgovora. I baš zato ga treba ponavljati. Ko je odlučio da ga ne izruči? Ko je odlučio da se ne odgovori? Je li u pitanju pravna prepreka, politička odluka ili višegodišnja administrativna meditacija nad jednom fasciklom?
Ako postoji pravni razlog, đe je obrazloženje? Ako postoji politički razlog, ko će ga izgovoriti? Ako ne postoji nijedan, kako se onda zove deset godina u kojima osuđenik ne odlazi na izdržavanje kazne, a kalendar uredno radi svoj posao?
Možda je to ona čuvena regionalna saradnja. Mi pošaljemo urgenciju, oni sačekaju zastaru. Svako doprinese koliko može.
A onda se, sasvim prirodno, otvara i drugo pitanje: šta Svetozar zna?
Ne znamo šta zna. Ne znamo ni postoje li tajni dogovori. Ali znamo da govorimo o čovjeku koji je decenijama bio u samom vrhu vlasti, a ne o pripravniku koji je jednom donio kafu na pogrešan sastanak. Zato je legitimno pitati koliko pamti o načinu na koji je ta vlast funkcionisala. Ko je odlučivao, ko je posredovao, ko je kome vjerovao i kako su se državne odluke slagale sa privatnim prijateljstvima.
I još legitimnije: kome bi njegovo detaljno sjećanje danas bilo neprijatno?
Jer kod nas političari, kad izgube funkciju, ne izgube nužno značaj. Ponekad tek tada postanu zanimljivi. Dok su na vlasti, zna se šta mogu da potpišu. Kad odu, ostaje pitanje šta mogu da ispričaju.
A Svetozar je uvijek umio da priča. Toliko je umio da priča da je čovjek poslije njegovog govora znao manje nego prije njega, ali se osjećao nepristojno ako to prizna. Nijesi razumio? Tvoj problem. Sveto je već kod Platona, a ti još tražiš odgovor na pitanje đe su pare.
Zato je njegovo ćutanje posebno zanimljivo. Kome ono odgovara? Bivšim saradnicima u Podgorici? Nekim sagovornicima u Beogradu? Objema stranama? Ili nikome, pa mi samo bez potrebe tražimo političku logiku u jednom veličanstvenom institucionalnom neradu?
Ne treba izmišljati tajni sporazum da bi se postavilo javno pitanje. Dovoljno je ovo što imamo: presudu, neizručenje i vrijeme koje ističe.
Sve ostalo neka objasne oni koji su deset godina imali priliku da objasne.
Ali nemojmo ni Podgoricu osloboditi odgovornosti samo zato što je Beograd ćutao. Kako je čitav postupak završen tako da je osuđenik godinama bio nedostupan za izvršenje kazne? Ko je pratio predmet? Ko je tražio odgovore na političkim sastancima, a ko se zadovoljio time da još jednom zavede dopis?
Promijenile su se vlasti, ministri i velike riječi. Marović nije promijenio državu boravka.
Jedni su obećavali pravnu državu. Drugi oslobođene institucije. Treći beskompromisnu borbu protiv kriminala. A on je, po svemu sudeći, od svih njihovih programa najviše vjerovao kalendaru.
I kalendar ga nije iznevjerio.
Pravda je možda spora, ali zastara je tačna. Ne moraš je zvati, urgirati, moliti niti joj objašnjavati da si bolestan. Ona dođe sama.
Samo treba dočekati.
I tu je najskuplja poruka cijelog slučaja. Građaninu se poručuje da pravosnažna kazna nije nužno nešto što moraš odslužiti. Može biti i nešto što moraš dovoljno dugo izbjegavati. Naravno, ako ti okolnosti dozvole
Jer nije svakome dostupna ista udaljenost od zakona.
Neko nema novca ni da zakasni sa plaćanjem računa. Neko ima vremena da mu zastari zatvor.
A šta ćemo sada sa Svetozarom? Hoće li ponovo u politiku? Hoće li nam se vratiti kao iskusni državnik, pomiritelj, savjetnik, čovjek koji je mnogo propatio i još više razumio? Hoće li ga neko predložiti za eksperta za regionalnu saradnju? Rezultate već ima. Deset godina je bio predmet saradnje iz koje ništa nije proizašlo.
Mogao bi držati i seminar o strpljenju. Za pravnu državu smo, očigledno, još početnici.
Ili će ostati po strani, u onoj ugodnoj polutami u kojoj nema funkcije, nema odgovornosti, a telefon i dalje postoji? Hoće li nastaviti da ćuti, sada bez potrebe da čeka bilo šta?
Politika ili ilegala?
Možda se više neće ni morati skrivati. Kad izvršenje kazne zastari, čovjek može javno da se pojavi. Samo odgovori ostanu u ilegali.
Ko ga nije izručio? Zašto ga nije izručio? Ko je mogao da učini više? I kome je sve odgovaralo da vrijeme prolazi? Ta pitanja nemaju zakazan datum oslobađanja.
A Dino je, izgleda, ipak pogriješio. Vrijeme ne liječi sve. Ali zatvorskoj kazni, uz dovoljno institucionalnog ćutanja, zna da dođe glave.
Pa dobro došao, Sveto. Pravda te čekala. Ti si sačekao da ona odustane.
A, i neka je kosmička pravda da se bezmalo datum zastare poklopi sa datum napada na Dubrovnik i čuvenog Rata za mir. Sprdam se, naravno. I kosmičku pravdu je uspio prevariti. Ostaje samo ona posljednja instanca - Strašni sud. A, znate da je uvijek bio religiozan.
