Poklon obično dođe upakovan u ukrasni papir i (ili barem) omotan vrpcom. Ima nešto lijepo u iščekivanju da se poklon otvori. Pa se prvo ukloni vrpca. Neko onda papir razdere što prije – iz nestrpljenja ili sujevjerja jer navodno cijepanje papira znači nove poklone. Neko ga pak pažljivo čuva – iz kakvoga ličnoga rituala ili kao posljedica nemaštine 90-ih. No od omota i vrpce vazda je bitnija sadržina. Mislim, vazda je bila bitnija sadržina.
U politici darivanje funkcioniše malo drugačije. Diplomatsko darivanje zasnovano je na simbolici i identitetu. Državnici u diplomatskim pośetama poklanjaju simbolične darove, a čovjek je, prema jednoj od definicija, životinja koja koristi simbole.
Državnici te simbole pa i simbolične darove koriste da pokažu svoj doživljaj stvarnosti i/ili da prenesu poruku. Mandić recimo s visoke državne pozicije poklanja uglavnom ikone, slike okupatorske Karađorđevića kapele, a Marti Kos je nedavno poklonio i repliku zgrade Zetske banovine, kao simbola nestanka crnogorske državnosti, kojim se ponosi i kojemu teži. Jasno je da je njemu bitnije da prikaže sopstveno srpstvo kao tobožnji dokaz srpskoga karaktera Crne Gore i sopstveni odnos prema crkvi kao da je Crna Gora klerikalna država.
Milatovićev protokol na drugačiji način pristupa diplomatskom darivanju, istinski promišlja o poklonima i zaista se trudi da pokloni odražavaju veze Crne Gore i zemlje čijem se državniku daruju.
Može biti nepopularno mišljenje, ali mislim da to protokol radi stvarno dobro. Tako je velikome imamu egipatskoga univerziteta Al Azhar ljetos poklonio bihorski ćilim za molitvu, belgijskome kralju Filipu faksimil pisma u kojem belgijski kralj Albert I 1910. godine crnogorskome kralju Nikoli čestita 50. godišnjicu vladavine, a Marti Kos, koja planira uskoro osvojiti krov Crne Gore, crnogorsku kapu. Što nam govori da problem nije u protokolu, no u onome koji darove nosi. Ali Jakov nije Danajac kojega se treba bojati.
51Sva je pažnja ovih dana posvećene reketu. To je trebao biti lični znak pažnje, dokaz da se Jakov nije bavio samo Vatikanom, no da se potrudio upoznati i lična interesovanja Pape. Mogao ga je obrazložiti istorijom toga sporta u Crnoj Gori, npr. pričom da teniski tereni na Cetinju postoje od 1894. godine, a da je prvi teniski klub ustanovljen 1906. u okviru Talijanskoga poslanstva.
Dakle, opcija je bila dovesti u vezu sport koji Papa voli, savremenu državu koju Jakov predstavlja i kralja koji je potpisao Konkordat sa Svetom Stolicom. A do ovih informacija vodi jednostavna i kratka gugl pretraga. Evo recimo jednoga vrlo informativnoga teksta Branislava Borilovića. Što samo pokazuje da sam reket sa crnogorskim državnim simbolima, ma koliko neobičan ili neočekivan poklon bio, ipak nije promašen ili ne mora to nužno biti.
On je samo plastično pokazao da su rupe u dometima naših zvaničnika pregrađene žicama potkapacitiranosti i inferiornosti. Đokovića s Crnom Gorom može povezivati samo on sam. Inače je Jakov mogao npr. Trampu kao znak veza Crne Gore i SAD-a dati i DVD prvoga filma Breda Pita, mada je veliko pitanje poslije njegove potonje pośete Crnoj Gori i proganjanja koje mu je priređeno pod krinkom novinarstva je li Pit i dalje „keen on Montenegro“.
A Đoković veli da jeste. I ne sumnjam da jeste. Ali ta veličina u teniskome svijetu može biti „junak našeg doba“ samo u očima Miodraga Lekića i inih što na Crnu Goru gledaju kao na mlađu sestru velike śeverne države. Jer dogod Đoković u jednoj ruci drži reket, a u drugoj Dražu, jednako je neprihvatljiv za junaka Crne Gore kao i onaj što ga je Jakov početkom svojega predśedničkoga mandata zaljubljeno upitao: „A kako ti tako mnogo znaš o vinima?“
Milojko svuda nosi vrpcu, koju sam presiječe. A ispod nje zgusnuta i neuvijena – šarena laža
Nakon pośete objavljeno je, kao i pri svakoj pośeti Vatikanu dosad, da je Papi upućen poziv da pośeti Crnu Goru, uz komentar da bi to bila prva pośeta pape našoj zemlji. Isti komentar prati svaku dosadašnju zvaničnu objavu crnogorskih državnika, pa i prošlogodišnju Spajićevu, kao da se potencijalom „bi bila prva“ ne označava mogućnost, nego čista izvjesnost.
Jasna je to strategija, jer primaoci poruka ne razmišljaju o gramatici. Uostalom, budućnost je neizvjesna, pa između „bi bila“ i „će biti“ u pogledu izvjesnosti i ne mora biti velike razlike. U glavi primalaca poruke ostaje samo informacija „prva papina pośeta Crnoj Gori“. I to je srž cjelokupne strategije – povezati taj prvi, inicijalni, a veliki korak za Crnu Goru s imenom konkretnoga državnika kao inicijatora. Tako se grabe nepostojeći poeni.
Na isti način je koji dan ranije formulisana i poruka o Milatovićevom pozivu Trampu, što bi, bude li se desilo, bila prva pośeta američkoga predśednika Crnoj Gori. Kad se tako stvari postave, predśednik sa svojih putovanja šalje poruke pionira crnogorske diplomatske mreže, on je onaj koji pokreće. Iako nije ničim ukazano da bi bilo koji od tih poziva mogao biti prihvaćen.
Milojko je, rekoh, lani na inauguraciji pape Lava XIV imao iste teze kao Jakov, ali darove – koliko se može ispratiti – nije nosio. On darove čuva za naaarod.
Milojko svuda nosi vrpcu, koju sam presiječe. A ispod nje zgusnuta i neuvijena – šarena laža. Tako narodu pred izbore daruje povećane plate i sve više infrastrukturnih projekata koji se započinju protivzakonito – bez građevinskih dozvola, sprovedenih neophodnih analiza i u konačnome urađenih projekata.
Počelo je od Veljega Brda, a nastavlja se preko Budve, đe je otvoren početak pripremnih radova za nešto što će – bude li se prethodno posložilo (što bi Milojko rekao, jako, jako, jako) mnogo stvari – započeti izgradnju u najboljem scenariju za godinu dana.
Umjesto šljemova i zelenih prsluka, koji pristaju gradilištu, za ovu je predstavu odabran svečani korotni mizanscen koji savršeno prati žutilo ukočenih bagera i Milojkove neprijatne osmijehe. I tišinu poslije govora nad projektom o kojemu, kako i priliči, rekoše sve najbolje.
Jednako kao što Jakov upućeni poziv predstavlja kao ostvarenje sna, Milojko otvaranje pripremnih radova predstavlja kao ovaploćeni prosperitet. Ali dok se javnost zabavlja Jakovljevim reketom, Milojko Euro modelom reketira poslodavce, a loptica će se, kao i uvijek, obiti o glavu nepokretne publike. S vrpcom oko vrata.
