Ovo je posljednja kolumna koju ću napisati za Portal Analitika. Nakon pet i po godina jedne nevjerovatne avanture, vrijeme je pred mene stavilo nove izazove i nove zadatke.
Sve naše bitke sa sobom nose i neku žrtvu. A oni pravi Crnogorci su tu žrtvu uvijek bili spremni da podnesu. Koliko god da košta i u kojem god trenutku bila zatražena, za ono što je u ovim gorama vazda bilo najsvetije - slobodu.
Mudri Sula Radov govorio je da čovjeku treba kora hljeba da nije gladan, knjiga da nije slijep i sloboda da može zborit. Čini mi se da vrijednost ove posljednje čovjek najbolje razumije tek onda kada dođe trenutak da zbog nje nešto izgubi.
60Jer, sloboda da zborimo nije naročita hrabrost dok nas ništa ne košta. Lako je govoriti dok izgovorena riječ ne stoji na putu interesu, kapitalu, strahu, očekivanju ili bilo čemu drugom što bi nas radije vidjelo malo tiše. Tek tada pred čovjekom ostaju dva puta. Oportunizam ili borba.
Ta borba od nas ne traži uvijek velike riječi i fenomenalne kolumne. Ponekad samo traži da ostavite iza sebe nešto što vam je postalo blisko. Nešto što je vremenom postalo dio vašeg identiteta. Za mene je to pet i po godina neprekinute saradnje sa Portalom Analitika i ova kolumna. Ona se danas završava.
I zato želim da se, prije nego što stavim posljednju tačku, obratim svima vama koji ste se svih ovih godina oko mojih tekstova okupljali kao oko neke male vatre.
Pet i po godina smo zborili. Vrijeme je za sljedeću stranicu
Vama koji ste mi u prolazu, osmijehom, pogledom ili jednom rečenicom tiho stavljali do znanja da ste tu. Vama koji ste ostavljali komentare, slali poruke, slagali se i još češće se nijeste slagali. Vama koji ste u mojim riječima ponekad pronalazili nešto svoje. Misao koju nijeste umjeli da izgovorite, nadu koja vam je bila potrebna ili samo osjećaj da još neko vidi stvari koje vidite i vi.
Većinu vas nikada nijesam upoznao. A opet, imao sam osjećaj da se poznajemo. I upravo zbog vas osjećam da moram napraviti korak dalje. Okolnosti su se promijenile. Sa njima se, prirodno, mijenjaju i putevi.
Poslije pet i po godina ostaje zahvalnost. Analitici za prostor koji mi je pružila, a vama što ste tom prostoru svih tih godina davali smisao.
Postoje, međutim, trenuci kada čovjek mora da bira između onoga na šta je navikao i onoga za šta osjeća da tek treba da uradi. I takvi izbori nijesu prijatni. Valjda zato nešto i znače.
Milan Mladenović je pjevao da je u svakom porazu vidio dio slobode. Ta mi se misao ovih dana često vraća.
Možda zato što poraz, gubitak i kraj nijesu isto. Neke stvari moramo ostaviti iza sebe ne zato što su izgubile vrijednost, već upravo zato što su nas dovele dovoljno daleko da moramo nastaviti bez njih.
Zato ovu posljednju kolumnu ne doživljavam kao oproštaj. Samo je došlo vrijeme da ustanemo od ove vatre. Da ponesemo sa sobom ono zbog čega smo se oko nje svih ovih godina okupljali i da krenemo dalje.
A đe? O tome ćemo uskoro. Za sada je dovoljno da znate da ne odlazim da bih ćutao.
Naprotiv. Pet i po godina smo zborili. Vrijeme je za sljedeću stranicu. Vrijeme je za novo vrijeme.
