Voskresenja ne biva bez smrti.
Tako se zvao prvi crnogorski igrani film prvi put prikazan u Rimu 1922. godine. Od njega je danas ostalo sačuvano svega nekoliko minuta, što je krajem prošlog vijeka, u kombinaciji sa sačuvanim fotografijama i scenarijem, izmontirano u nekih tridesetak minuta, pa danas možemo uživati u fragmentima ovog crnogorskog crno-bijelog nijemog filma.
U njemu su kao statisti našli mjesto oficiri i vojnici vojske Kraljevine Crne Gore, koji su se nalazili u brojnim logorima širom Italije đe su se oporavljali i pripremali za povratak u otadžbinu, kako bi izborili njeno pravo na nezavisnost i nastavili život sa svojim familijama.
Film je imao namjenu da skrene pažnju međunarodne javnosti na Crnu Goru i na veliku žrtvu koju je podnijela tokom Prvog svjetskog rata, kao i u brojnim ratovima prije njega, tokom vjekovne borbe za slobodu i nezavisnost.
Zanimljiv je naziv koji je nadjenuo Vladimir Popović, pisac scenarija i kasniji ministar u crnogorskoj vladi u egzilu pod vođstvom Milutina Vučinića i kraljice Milene - ''Voskresenja ne biva bez smrti''.
Vaskrsnuće je najbitniji momenat hrišćanske vjere.
Tim posljednjim zemaljskim čudom Hrist je pridobio mase jer je savladao najveći ljudski strah. Smrt. I mnogi su to vidjeli!
Vaskrsnuće je bilo obećano svima kad se on ponovo vrati među ljude. ''Ne divite se ovome, jer ide čas u koji će svi koji su u grobovima čuti glas sina Božijega, i izići će koji su činili dobro u vaskrsenije života, a koji su činili zlo u vaskrsenije suda,'' kaže se u jevanđelju po Jovanu 5:28-29.
Ali da bi došlo do toga, mora nastupiti smrt. Najveći ljudski strah i najveća misterija čovječanstva.
To je znao i Vladimir Popović dok je pisao scenario za film. Crna Gora je morala umrijeti da bi se ponovo rodila. A, ona će kad-tad vaskrsnuti.
I vaskrsnula je 21. maja 2006. godine!
Te zlatne majske zore sa svojih krila skinuli su prašinu crnogorski orlovi i nakon skoro stotinu godina uzlećeli ponovo u slobodno crnogorsko nebo.
Petnaest godina kasnije, Crna Gora se opet nalazi u smrtnoj opasnosti. Akteri tog pokušaja ubistva su nevjerovatno slični onima s kraja Prvog svjetskog rata. Samo imaju drugačija imena, a scenario je ostao isti - uništenje svih osobenosti i posebnosti Crne Gore, njene crkve, jezika, imena i prezimena, običaja i naroda. Sve ono što nijesu uspjeli prvog puta da realizuju, pokušaće sada.
Međutim, Crna Gora ima mnogo više svojih sinova da je brane svim demokratskim sredstvima, nego što ih je imala prije stotinu godina. Ima dovoljno i mladosti, i iskustva, i inteligencije da stane na njeno čelo i da prkosno kaže ''NE DAMO''! Ne damo da ode u ambis i sunovrat nekih tuđih velikodržavnih projekata, da bude žrtva nečijih neostvarenih ambicija i velikih ega malih ljudi.
Odbranićemo Crnu Goru!
Lovćen je naš Jerusalim. Lovćen je simbol Crne Gore i njenog vaskrsenja. Cijela crnogorska istorija je borba za slobodu Lovćena. Kad je prvi put u crnogorskoj istoriji pao Lovćen, prvi je put pala i Crna Gora.
Tako da, dok se gođ bude vijorio crveni crnogorski barjak na njegovom vrhu, stajaće i Crna Gora!
Zbog toga 21. maja izađimo na njegov vrh, sa crnogorskim zastavama podignutim visoko. Pokažimo cijelom svijetu i onima koji rade protiv nje da Crna Gora još postoji i da će postojati dokle gođ bude jednog živog Crnogorca spremnog da na njenom najsvetijem vrhu podigne barjak okupan krvlju naših predaka.
