Svašta je predeverao Andrija Mandić za The SrBstvo Vaskoliko. Javno je patio kad je Crna Gora ono 2008. priznala Kosovo. Čak je štrajkovao glađu. Ozbiljno. Sve dok nije ogladnio. Nikad mu nije bilo teško da se iznova obruka deklamujući isprazne naci floskule u koje, naravno, nije vjerovao. Znao je 2019. da po ciči-zimi potegne do Beograda samo da sa „predstavnicima Srba iz regiona“ unese badnjak na radno mjesto Aleksandra Vučića, na to gotovo sveto mjesto, na taj Pijemont The Srbstva.
Beograd, 6. januar 2019.
Nije mu ni capo di tutti capi ostajao dužan. Najmanje dva puta mu je slao službeni avion. Kad je Mandiću, malo više od dva mjeseca pred presudne izbore 2020, zatrebalo liječenje, nije zapitkivao je li to iz zdravstvenih ili predizbornih razloga. Nego ga je odmah smjestio na VMA i još ga obilazio i brinuo se o njemu. Početkom 2020. mu je dodijelio sablju, a godinu i po kasnije i Orden srpske zastave prvog stepena.
Milione je istresao za Srpsku kuću, a da nije trepnuo. Otpravio mu je onoliku logistiku za izbore u Nikšiću, kupio nekoliko televizija, ignorisao zvanični zahtjev Crne Gore za informacijom o Mandićevom državljanstvu Srbije... I još je javno ponižavao i izvrgavao ruglu sve ostale predstavnike „oslobodilaca“ u njihovom trkama ko će prije i češće u Beograd da mu se umili oko nogu. Malo li je?
Beograd, 12. januar 2020 - Aleksandar Vulin i Andrija Mandić
Ali, što reče Đole Balašević „sve prave ljubavi su tužne“, pa je tako došao vakat da se i ova srceparajuća idila okonča, prije nego je u grupnom odnosu s ostalim odabranim predstavnicima The SrBstva Vaskolikog iznjedrila toliko željeno čedo – kad već ne može Veliku Srbiju do sanjane linije Karlobag – Ogulin… ono barem utješni SrBski Svet od Soluna do Segedina, od Zaječara i Negotina do Herceg Novog i Prijedora.
Okretanje od Srbije
Nije Mandić tek u prošlu srijedu prisustvom svečanom prijemu povodom Dana nezavisnosti Crne Gore otkačio Aleksandra Vučića i njegovu destruktivnu politiku. O, ne. Na taj put je Mandić krenuo još početkom 2023. kada je u predsjedničku trku ušao pričom o pomirenju, fokusiranjem na ekonomiju i standard i čak izražavanjem kajanja za neke stvari koje je radio i izjave koje je davao.
Intenzitet promjene narativa pojačan je nakon što je Mandić na jesen te godine preuzeo dužnost predsjednika Skupštine Crne Gore, a pogotovo nakon što je nepunu godinu kasnije Demokratski front ušao u Vladu. Dolazak na proslavu Dana nezavisnosti Crne Gore samo je šlag na torti.
20. maj 2026. - Milojko Spajić i Andrija Mandić
Nije Aleksandar Vučić ni naivan ni neiskusan, te mu, naravno, nije mogla promaći ova fundamentalna promjena politike njegovog nekadašnjeg pulena u Crnoj Gori. Ona je bila po Vučića utoliko ozbiljnija i teža jer je koincidirala s prekidom njegovih odnosa s političkim predstavnicima Srba u Hrvatskoj. Te veze su pokidane nakon dvogodišnjeg zahlađivanja i udaljavanja usljed žestokog pritiska Beograda na Milorada Pupovca, da sprovodi Vučićevu, a ne svoju politiku i Pupovčevog odbijanja da to čini i konačnog potpunog okretanja vođe Srba u Hrvatskoj svojoj državi. Pupovac je utro put Mandiću.
To okretanje srpskih lidera iz postjugoslovenskih zemalja svojim državama u situaciji kada ih Beograd pritiskom i suludim zahtjevima stavlja pred izbor, za Srbiju je zvono za uzbunu. Vučićeva sujeta je tu najmanje važna komponenta. To je za Srbiju državno pitanje najvišeg ranga jer je jedna od najmarkantnijih njenih politika pritisak na Srbe iz država okruženja da se ne integrišu u ta društva, već da slijede politiku zvaničnog Beograda.
Kroz proces okretanja svojoj državi prvo su prošli Srbi u Hrvatskoj, a sada je došao na red i na Srbe u Crnoj Gori. Ostaju Kosovo i Bosna i Hercegovina.
Od zagrebačkog „Hristos se rodi“…
Pitanje političkog predstavljanja Srba u Hrvatskoj otvorilo se nakon što je 15. januara 1998. uspješno okončana mirna reintegracija Istočne Slavonije u državno-pravni sistem Republike Hrvatske.
Do tada su postojale tri stranke koje su pledirale da predstavljaju Srbe u Hrvatskoj: Srpska narodna stranka (SNS) Milana Đukića, osnovana u Zagrebu 1991, s političkim predstavnicima biranim u Hrvatski sabor; Samostalna srpska stranka (SSS) koju je 1995. osnovao Milorad Pupovac, i Srpska demokratska stranka (SDS) koju je 1990. u Kninu osnovao dr Jovan Rašković.
SDS je tokom rata djelovala na okupiranom području, da bi se po završetku rata najprije transformisala u Srpski demokratski savez, a onda ujedinila s Pupovčevim SSS-om u Samostalnu demokratsku srpsku stranku (SDSS). Đukićeva SNS je ovim procesima marginalizovana i na kraju se ugasila.
Zagreb, 19. juli 1997. - Osnivanje Srpskog narodnog vijeća
Milorad Pupovac je od osnivanja SDSS-a 1997. pokušavao da balansira između lojalnosti Republici Hrvatskoj na jednoj strani, i želja i pritisaka zvaničnog Beograda na drugoj. Kao najviši interes stranka je prepoznala potrebu zaštite prava srpske zajednice u novim ustavnopravnim okolnostima. U vrijeme Pupovčevog balansiranja, ali i nespremnosti hrvatske države da se s problemom ozbiljno uhvati ukoštac, proces integracije Srba i zaštite njihovih Ustavom zajamčenih manjinskih prava napredovao je milimetarskim koracima. Sve do iznenadnog preokreta.
Na pravoslavno Badnje veče, 6. januara 2004, predsjednici Vlade Ivo Sanader i Sabora Vladimir Šeks posjetili su sjedište Srpskog narodnog vijeća, krovne organizacije Srba u Hrvatskoj. Ta, za širu javnost iznenadna posjeta upriličena petnaest dana nakon što je Sanaderova i Šeksova Hrvatska demokratska zajednica pobijedila na izborima, uzdrmala je Hrvatsku.
SNV, 6. januara 2004, Božo Biškupić, Ivo Sanader, Vladimir Šeks i Milorad Pupovac
Za preokret su bile dovoljne samo dvije prave rečenice: „Nije ni vrijeme ni prigoda za velike političke govore, nego želim svim pravoslavnim vjernicima i danas ovdje čestitati i Badnjak i sretan Božić sa Hristos se rodi“, kazao je Sanader. „Nastupa novo vrijeme, vrijeme u kojem ćemo zajedno harmonično graditi sretnu i bolju budućnost“, nadovezao se Šeks.
Ivo Sanader će trinaest godina kasnije izjaviti na predstavljanju knjige memoara da je njegova „obična čestitka imala odjek kao atomska bomba“. I imala je.
Sanader je istovremeno počistio stranku od radikalne desnice trasirajući joj put ka desnom centru, gdje je danas. SDSS je preko noći postao prihvatljiv, legitiman i poželjan politički partner. Započela je saradnja HDZ-a i SDSS-a, koji su od tada bili koalicioni partneri u pet vlada tokom dvije decenije. Božićna čestitka je označila i kraj čestih napada na Srbe – povratnike. Incidenti su gotovo nestali.
Sve to otvorilo je vrata povratku imovine Srba, obnovi infrastrukture u mjestima u koja su se Srbi vraćali i njihovoj integraciji u državne institucije. A božićni prijemi Srpskog narodnog vijeća Hrvatske postali su u Zagrebu jedan od najprestižnijih godišnjih događaja na kojem je svako ko nešto znači u javnom životu gledao da bude prisutan.
Istovremeno je zvanični Beograd u vrijeme vladavine Zorana Đinđića, Borisa Tadića čak i Vojislava Koštunice snažno podržavao nove odnose i učešće političkih predstavnika Srba u Vladi Hrvatske. Provođena je visoko kooperativna, institucionalna i pragmatična politika. S Miloradom Pupovcem se redovno razgovaralo, ali ne s pozicija sile i pritiska, već saradnje, kako bi se pokrenula relaksacija odnosa dviju država i rješavali nagomilani problemi zaostali iz rata.
Bilo je, naravno, i nekih iskakanja, koketiranja pojedinih Pupovčevih saradnika s beogradskim nacionalističkim hardlinerima, izjava i ocjena koje su koristile samo njima, i to kratkotrajno. Ali ništa od toga nije narušilo odnose niti je skrenulo činioce s magistralnog pravca.
Novo Načertanije
Dolaskom na vlast Aleksandra Vučića kurs Srbije je promijenjen za 180 stepeni. U najmanje tri strateška dokumenta ugrađene su odrednice o „zaštiti srpskog naroda“, državna politika je oživjela dvije decenije staru „Deklaraciju o proglašenju odnosa između otadžbine i rasejanja odnosom od najvećeg državnog i nacionalnog interesa“, a Ivica Dačić je u ljeto 2015. objavio s pozicije ministra vanjskih poslova autorski tekst pod naslovom „Danas nam treba novo Načertanije“.
Organizovane su 2022. i 2024. u Beogradu dvije seanse „okupljanja Srba iz regiona“ zamišljene da nametnu Srbima izvan Srbije obavezu bespogovornog sprovođenja politike Beograda. Skupovi su bili izgledom sve pompezniji, a sadržajem sve isprazniji. Oktobra 2022. je bila dovoljna da opčini goste pompa nekadašnjeg Titovog zdanja s okruglim stolom za pedesetak zvanica.
Beograd, 24. oktobar 2022, FOTO: Vlada Srbije
Dvije godine kasnije, u ljeto 2024. retorika i forma su pojačane srazmjerno smanjenju relevantnosti događaja. Skup nazvan „Svesrpskim saborom“ sadržavao je agendu od gotovo 40 tačaka od kojih je većina ostala mrtvo slovo na papiru. Najbolja ilustracija je tačka „završetka autoputa Kuzmin – Rača do kraja (2024) godine“. Put još nije završen. Ipak, najočitije, na ambiciozno zamišljenom skupu, bilo je odsustvo političkih predstavnika Srba iz Hrvatske.
…do Srba na proslavi Oluje
Odnosi SNV-a i države Srbije su te 2024. već bili nepovratno pogoršani. Nije taj proces bio nagao ni neočekivan. Naprotiv. Retorika Beograda prema Hrvatskoj je neprekidno godinama pojačavana, pogotovo radikalnim istupima Aleksandra Vulina, Ivice Dačića i Ane Brnabić.
Milorad Pupovac je od nekadašnjih izjava u kojima je podržavao Vučićeve stavove došao u situaciju da se sve češće i sve direktnije distancira od politike Beograda i izjava zvaničnika Srbije. Najprije je to činio ezopovskim formulacijama i retoričkom ekvidistancom. Kako je pritisak Beograda rastao, kako je vokabular Vučićevih telala bio sve prizemniji, a zahtjevi sve teže ostvarivi, tako Pupovac nije imao kud do da bude sve direktniji.
Kulminacija se dogodila u ljeto 2020. kada je SNV odlučilo da tadašnji potpredsjednik Vlade Boris Milošević prisustvuje proslavi Dana pobjede 5. avgusta u Kninu. Bio je to završni čin pažljivo građenog partnerstva koje je uključivalo i prvo odavanje pošte predstavnika Vlade Hrvatske srpskim civilnim žrtvama Oluje i vremena neposredno nakon Oluje.
Potpredsjednik Vlade i ministar branitelja, penzionisani general Tomo Medved, lično je 25. avgusta 2020. otišao u selo Grubori kod Knina. Poklonio se žrtvama i položio vijenac na grobove šestoro staraca, srpskih civila koje su pripadnici Specijalne policije Republike Hrvatske pobili po završetku akcije Oluja.
Komemoraciji je prisustvovao i predsjednik Hrvatske Zoran Milanović. Hrvatski mediji su na naslovnim stranama objavili Medvedovu nedvosmislenu izjavu: U Gruborima je počinjen ratni zločin. Iznosili su i dodatne informacije da se zločin pokušao zataškati, i da za ubistva niko nije odgovarao. Ocjene su bile da je tim činom napravljen civilizacijski iskorak u odnosima dva naroda.
Mjesec kasnije, 28. septembra, premijer Andrej Plenković lično je predvodio državnu delegaciju u posjeti selu Varivode u kojem je devetoro starijih mještana srpske nacionalnosti ubijeno skoro dva mjeseca nakon završetka ratnih operacija. Predsjednik Vlade je položio vijenac i u govoru osudio zločine koje su počinili Hrvati.
Varivode, 28. septembar 2020 - Andrej Plenković
Istovremeno je promijenjena retorika Dana pobjede. I premijer Andrej Plenković i predsjednik Zoran Milanović su u govorima u Kninu prvi put jasno i javno izrazili žaljenje zbog nevinih srpskih civilnih žrtava i zločina koji su počinjeni nakon akcije Oluja.
Andrej Plenković je ovaj niz poteza ocijenio istorijskim korakom ka pomirenju. I dok su u Hrvatskoj i mediji i političari i analitičari pozdravljali gestove koji su rezultat pažljive pripreme i sazrijevanja društva, s druge strane, u Beogradu je Aleksandar Vučić saopštio da „Srbija nikada neće podržati prisustvo predstavnika Srba na proslavi akcije u kojoj je etnički očišćeno preko 200.000 Srba“.
Ivica Dačić je ocijenio da je čin SNV-a „skandalozan i ravnopravan priznanju“ legitimnosti progona Srba. Provladini tabloidi su pokrenuli brutalnu kampanju protiv Miloševića i Pupovca proglašavajući ih izdajnicima.
Pupovčevo distanciranje od Beograda
Krajem ljeta 2021, Aleksandar Vučić je uoči netom izmišljenog i ustanovljenog „Dana srpskog jedinstva, slobode i nacionalne zastave”, uputio otvoren poziv „svim Srbima u regionu i svijetu“ da na kućama javno istaknu zastave Republike Srbije. Predsjednici Vlada Hrvatske i Crne Gore su reagovali istovjetno – stavom da je isticanje zastava stranih država regulisano zakonima. Andrej Plenković je dodao da je riječ o još jednoj provokaciji Aleksandra Vučića.
Milorad Pupovac i SNV su poziv otvoreno odbacili i distancirali se od njega poručivši da su za Srbe u Hrvatskoj te stvari zakonski definisane i završene, te da takve poruke donose nepotrebnu napetost. I to je bio kraj. Pupovca niti bilo kojeg drugog političkog predstavnika Srba u Hrvtskoj više nema na Vučićevim okupljanjima „Srba iz regiona“. Pupovac je prije nekoliko mjeseci izjavio da od sredine 2023. više nema ni saradnje ni komunikacije s Beogradom.
Konačno, od početka 2025. više nema ni relacije SNV i ambasadora Republike Srbije u Zagrebu. Tadašnja ambasadorka je demonstrativno napustila Božićni prijem u SNV-u. Prema prvim vijestima to je učinila jer nije pozdravljena na način na koji su pozdravljene visoke zvanice Republike Hrvatske.
Prema njenom kasnijem pojašnjenju to je učinila nezadovoljna nekim govorima u kojima je bilo riječi o masovnim protestima u njenoj zemlji. Koji god da je razlog Srbija od tada nema ambasadora u Zagrebu jer još nije imenovala novog diplomatskog predstavnika.
Mandićev bijeg iz Vučićevog zagrljaja
Andrija Mandić je pokazivao, ako ne tokom čitavog ovog procesa razilaženja Srba u Hrvatskoj s politikom Srbije ono makar u završnoj fazi toga procesa, da dobro razumije o čemu se tu radi.
U najmanje dva relevantna govora – jednom u ljeto 2024. na „Svesrpskom saboru“, i drugom prije deset dana u Banjaluci – bio je izričit da je ispravna politika koju vodi on, dakle ne i ona koju vodi zvanični Beograd.
„Naša je dužnost, kao srpskih političara, da pronađemo zajednički jezik i sa tim našim komšijama, prijateljima, rođacima, da tu malenu državu nekako učinimo boljom, složnijom, pomirenom. To je naš zadatak“, kazao je 2024.
U Banjaluci je bio još direktniji: „Moj posao nije da tražim neprijatelja, već prijatelja. … Sami imamo srce i volju, ali nemamo i broj da bismo odlučivali bez drugih.“
Dok Andrija Mandić propagira pomirenje i evropski sistem vrijednosti, Aleksandar Vučić pokušava s njim da igra toplo-hladno.
Na „Svesrpskom saboru“, u junu 2024. Mandić je bio u drugom planu. U prvom je Vučić držao isključivo Milorada Dodika. Veče uoči Mandićevog dolaska u Beograd Politika je objavila pamflet pod naslovom „Srbijo ne veruj Crnoj Gori“ u kojem desničarski istoričar Radoš Ljušić, nakon što je izbljuvao uobičajeni repertoar uvreda na račun Crne Gore i od komunista „stvorene crnogorske nacije“, pozvao je Andriju Mandića da podnese ostavku jer je „najbolji primer prodaje svog naroda za fotelju“.
To nije bilo dosta. Aleksandar Vučić nije mogao a da ne pokuša da i lično ponizi Andriju Mandića. U pozdravnom obraćanju, pred stotinama ljudi, nabrojao je sve prisutne visoke zvanice – predsjednika Republike Srpske, bivšeg predsjednika Srbije, predsjednike skupština i vlada Srbije i Republike Srpske, ali ne i predsjednika Skupštine Crne Gore. Hladno. Onda koji mjesec kasnije toplo: objavio je fotografiju s Anom Brnabić i Tomislavom Nikolićem uz uobičajeno patetičan tekst da su srećni što mogu da ugoste „brata i prijatelja iz Crne Gore Andriju Mandića“.
Pa onda opet hladno: Aleksandar Vulin je saopštio da je glasanje poslanika Nove srpske demokratije za usavršavanje crnogorskih vojnika i oficira u NSATU projektu u Njemačkoj „za gađenje“…
Onda je krenulo samo hladno. Prije neki mjesec Vučić je insinuirao da Mandić, iako ga nije pomenuo lično, jasno je o kome je riječ, radi fotelje uskoro neće biti Srbin.
Sertifikovani i nesertifikovani Srbi
Zvanična Srbija, od Slobodana Miloševića, do Aleksandra Vučića, uz kratak prekid kada ta politička opcija nije bila na vlasti u Beogradu, smatra da jedino ona i njena crkva imaju pravo da dodjeljuju nacionalne sertifikate odnosno da odlučuju ko jeste, a ko nije Srbin.
Devedesetih su Srbi, pravi, ti sa sertifikatom, bili oni koji su slijepo slijedili destruktivnu politiku Slobodana Miloševića, odnosno zvaničnog Beograda. Oni drugi su bili „Alijini Srbi“, „Tuđmanovi Srbi“, „Soroševi Srbi“ itd. Danas ondašnji „pravi“ Srbi, ako su preživjeli klanicu u koju ih je Milošević gurnuo, gule zatvorske kazne po kazamatima od Estonije do Ujedinjenog Kraljevstva, a Srbe u Hrvatskoj i BiH zastupaju „Tuđmanovi“ i „Alijini“ Srbi. Da, i Milorad Dodik je bio svojevremeno „Alijin Srbin“.
Lako se daju izguglati njegovi rani radovi u kojima je priznavao genocid i zastupao potrebu izručenja Radovana Karadžića i Ratka Mladića u Hag.
Medijski topli zac
U čitavoj priči je tužno do koje je mjere politika zvaničnog Beograda prema sunarodnicima iz država regiona ponavljanje već viđenog. I danas se kao prije gotovo trideset godina koriste pamfleti Politike. Najstariji list u Srbiji je u vrijeme prijema za Dan nezavisnosti objavio u dva dana čak četiri teksta protiv Andrije Mandića. Najprije je na dan prijema objavljen pamflet posprdno naslovljen da je Andrija Mandić „otkrio čari 21. maja“.
Onda je rano ujutro narednog dana objavljen još jedan tekst s tezom da je „srpski narod gledao u čudu“ prijem na kojem je Andrija Mandić. Pa je uslijedo u podne tekst „Neuspela država Crna Gora“ koji završava rečenicom „Moralna propast neuspele države Crne Gore prethodnica je njenom izvesnom ekonomskom krahu, koji teško da će dočekati krajjoš jednog mandata triumvirata Milovih naslednika Spajić-Mandić-Bečić“.
Konačno, drugog jutra je izašao kratak tekst s porukom da je Milan Knežević ostao dosljedan, a Mandić nije.
No, četiri decenije su prošle od nekadašnjih Politikinih „Odjeka i reagovanja“ kojima je narod „spontano“ podržavao Slobodana Miloševića. Danas tu snagu nemaju ni Politika ni srpske televizije.
Tri su video uratka plasirana povodom dvadesete godišnjice obnove nezavisnosti Crne Gore (i Srbije). O novosadskim gebelsovštinama je u crnogorskim medijima rečeno sve što je trebalo reći. Ali je ispod radara prošao pamflet državne televizije koji završava skrolom za ovu priliku sklepane pjesmice Matije Bećkovića s porukom da crnogorska nacija ne postoji i da su Crnogorci postali sve drugo osim ono što jesu.
Sva tri uratka su propaganda bez efekta, osim što nerviraju one koji ovakvim sadržajima pridaju pažnju. Odavno je poznato da je samo jedan način gledanja srpske režimske dokumentaristike ispravan. Sasvim utišanog tona.
Malo kome su dostupni toliki foto, video i drugi arhivi nekadašnje države kao velikosrpskoj propagandi, te u tim video uratcima zna da bude vrijednih sadržaja. Ali glad za tom neviđenom arhivom ne smije ni na trenutak proizvesti kod gledaoca prirodnu, a u ovom slučaju naivnu reakciju puštanja tona. Jer protiv tog otrova nema ni vakcine ni seruma.
Rasplet
Potrajaće malo dok Andrija Mandić ne prođe cio put koji je prošao Milorad Pupovac. Pitanja Mandićeve iskrenosti ili neiskrenosti u vezi s njegovom novom politikom deplasirana su i irelevantna. Manje je bitno što Andrija Mandić hoće, jer on nije u situaciji da radi ono što hoće, nego ono što može.
Nagađanja o tome da je sve što se događa plod nekakvog tajnog dogovora i da konce povlači Aleksandar Vučić, a Andrija Mandić i Milan Knežević glumataju dobrog i lošeg momka bespredmetna jer su lišena utemeljenja. Aleksandar Vučić nema nekadašnju moć ni da upravlja Srbijom, a ne još i susjedima. Jedino relevantno pitanje je: Da li je za Crnu Goru bolja Mandićeva nekadašnja, ili Mandićeva nova politika?
Andrija Mandić je političar, koji radi i govori ono što smatra da treba da radi i govori, i u tome nema ništa nelegitimno sve dok eventualno ne počne da se zapetljava. Ali Andrija Mandić nije Milojko Spajić. Ima on dosta političkih utakmica u nogama.
Za razliku od poletaraca na crnogorskoj političkoj sceni on pamti i vrijeme kada je zvanični Beograd privijao uz sebe sunarodnike iz okolnih država da ih „brani“, a onda ih, kad mu to više nije odgovaralo, odbacivao i ostavljao na cjedilu. Ovdje već pominjani Đole Balašević je tu politiku smjestio u jedan od kultnih stihova o Slobodanu Miloševiću: „Nemoj nas više braniti, brigom ćeš nas sahraniti.“
Srbi iz Hrvatske 1995, FOTO: Picture Alliance - DPA / S. Stankovic
Posljednji predsjednik Predsjedništva SFRJ Stjepan Mesić prepričao je više puta, među ostalim i kao svjedok u procesu protiv Slobodana Miloševića pred Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju, jedan svoj razgovor vođen 1991. s tadašnjim članom Predsjedništva Borisavom Jovićem. Kada je upozorio Jovića da Beograd naoružavanjem i podsticanjem Milana Babića i Srba iz Knina vodi taj narod u katastrofu, Jović mu je odgovorio: „Srbi u Hrvatskoj su vaši građani, radite s njima šta hoćete.”
Andrija Mandić je srbovao dok ga to nije moglo koštati položaja. Onog momenta kada se na jednom tasu našla Crna Gora, a na drugom politika Beograda – odabrao je. Baš kao prije njega i Milorad Pupovac. I taj proces je ireverzibilan.
Većina lokalnih vijeća srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj (na nivou gradova i županija), te krovna udruženja poput Kulturnog društva „Prosvjeta“, podržali su svojevremeno vođstvo SNV-a baš kao što je većina podružnica Nove srpske demokratije na onom čuvenom sastanku u februaru ove godine podržala Mandićevu politiku ostanka u vladajućoj koaliciji.
Stav političkih predstavnika SDSS-a na terenu bio je pragmatičan: oni žive s većinskim hrvatskim stanovništvom i svako smirivanje tenzija, poboljšanje uslova života u povratničkim mjestima, te smanjenje govora mržnje, njima donosi direktnu korist, bez obzira na to što o tome misli zvanični Beograd. Štoviše, brojne lokalne podružnice institucija srpske manjine snažno su kritikovale radikalnu retoriku Beograda strahujući da ih ona može ponovno pretvoriti u mete lokalnih hrvatskih desničara. A veze s Beogradom svele su se na saradnju u oblasti kulture.
To je politika i Andrije Mandića. Njegovo srbovanje je danas folklorno, a ne suštinsko. Ne zato što on neće, nego zato što nema političke moći za drugačije. Srbovaće i dalje, ali na sve irelevantnije teme koje neće zadirati u državnu politiku niti ugrožavati njegovu poziciju. Da nije tako, odavno bi podržao mnogo toga što predlaže njegov dojučerašnji pajtaš. Rezolucija o Jasenovcu mu je bolni podsjetnik kuda vodi svaka drugačija politika.
Prošli su i najtvrđi crnogorski independisti sličan put. Od protesta po cetinjskim pjacama protiv rata, kriminalnih privatizacija, bombardovanja Dubrovnika, posrbljavanja Crne Gore itd. kada druge opcije nije bilo bez da se o njoj sanja, stiglo se, kada je nezavisna Crna Gora postala izgledna, do situacije opisane u sjajnom grafitu iz ranih 2000-ih: Oprosti Slavko, ali posa' je posa'. To je suština Mandićeve metamorfoze: Oprosti Vučiću…
