A sve je bilo lijepo isplanirano. No se Vlasi dosjetiše i ponovo Srbima pokvariše planove. Vazda oni nešto pokvare. Fino je Vučić isplanirao sve, napravio detaljan scenario, podijelio uloge u zemlji i u Crnoj Gori, samo je trebalo sve to držati u tajnosti nekoliko dana. No, kakvi jataci takva i tajnost.
Trebalo je biti sve po već oprobanoj skripti. On, Vučić, će danima prije dolaska u Crnu Goru prijetiti crnogorskim zvaničnicima kako će on, kada dođe, svima u lice sasuti šta treba i koliko treba. Junačiće se tako danima sam pred kamerama kako je on glavni igrač na Balkanu, prijetiće Evropi i prepričavaće one neke situacije sa imaginarnim EU zvaničnicima kojima je svašta govorio, pričaće kako od njega sve zavisi.
29U tome će mu pomoći onih 99% medija koje kontroliše u Srbiji i nešto malo manje onih koje kontroliše u Crnoj Gori. Teren tamo, u Crnoj Gori, za njega treba da pripreme odani lojalisti i neprikosnoveni borci za srpsku stvar. No, tu se malo situacija promijenila prethodnih dana. Ako je vjerovati njegovom svaštogovorniku Šešelju, Andrija Mandić i ekipa su izdali srpstvo i na njih gazda više ne može računati. Spala knjiga na dva slova, ovoga puta i bukvalno dva.
Ostali im samo Milan i Dajko. Uh. Da je sada Njegoš živ, opet bi zakojevitezao onim stihovima: O, kukalo srpstvo ugašeno.
Zna Vučić da će ova dvojica, dokazanih prijatelja srpsko-ruskih fondova, sve učiniti da mu pruže svu moguću logistiku na terenu, ali je ipak za svaki slučaj, da mu drže strah, u Tivat poslao i pun avion letećih ćacija. Izgledaju i Milan i Dajko veoma opasno i nema tu spora da narod zazire od njih, ali veli, zlu ne trebalo, neka se ipak oko njega nađe i tih stotinjak fino istreniranih i vaspitanih „dječaka“.
A dječaci kô dječaci, vragolasti i zaigrani, naučeni prethodnih godina po zatvorima, a posebno prethodnih godinu i nešto po srpskim trgovima, da premlate babu, da slome vilicu djevojci, da udare autom studente... Generalno, vole dječaci da premlate nekog ko ne može da se brani i da na kraju horski zapjevaju: Aco Srbine! i pokažu da Srbija pobeđuje na čelu sa Aleksandrom Vučićem. A kakva je to Srbija koja pobjeđuje snagom terora nad nepreglednom snagom studentske volje, vidjećemo na izborima. Ako ih bude, naravno.
No, to su srpski, unutrašnji problemi. Da se mi vratimo ovim našim.
Prije nego li se vratimo letećim ćacijima i Ali Babi, da se prisjetimo jedne priče iz pedesetih godina prošlog vijeka.
Operacija Susannah ili Lavonova afera
Sredinom pedesetih godina prošlog vijeka, dok se svijet prividno kretao ka smirivanju tenzija na Bliskom istoku, pod velom strogo čuvane tajne odvijala se jedna od najneobičnijih i najkontroverznijih obavještajnih operacija tog doba.
Izraelski obavještajci osmislili su plan koji nije imao za cilj da porazi neprijatelja na bojnom polju, već da oblikuje percepciju stvarnosti. Mala grupa agenata dobila je zadatak da izvede seriju atentata na imovinu zapadnih institucija u Egiptu, ali ne kako bi odgovornost bila pripisana Izraelu. Naprotiv. Namjera je bila da za napade budu optuženi egipatski nacionalisti i radikalne organizacije, čime bi se stvorio utisak da Egipat tone u haos i da nije spreman preuzeti punu kontrolu nad Sueckim kanalom nakon odlaska Britanaca.
Plan je bio jednostavan koliko i opasan: proizvesti događaj, a zatim kontrolisati njegovo tumačenje. Međutim, kao što često biva sa operacijama koje računaju na savršenu tajnost, cijela konstrukcija se srušila zbog jednog detalja. Jedna bomba aktivirala se prerano, agent je uhapšen, a istraga je ubrzo razotkrila cijelu mrežu. Umjesto političke pobjede, uslijedio je međunarodni skandal, suđenja, pogubljenja i višegodišnja politička kriza unutar samog Izraela.
Ono što je ostalo iza afere poznate kao Operacija Susannah ili Lavonova afera nije samo priča o neuspjeloj špijunskoj akciji. Ostala je lekcija o tome koliko daleko države ponekad idu u pokušaju da oblikuju javno mišljenje i geopolitičke procese. Jer ponekad cilj nije promijeniti stvarnost, već promijeniti način na koji će je svijet vidjeti.
Sada vi meni kažite da li zaista mislite, ili još luđe – vjerujete u Vučićevo tumačenje, da je 87 lojalnih kriminalaca planiralo da u Tivtu kliče vođi, rašire par transparenata, osole noge i odu za Beograd da tuku penzionere. Ili je plan ipak bio malo detaljniji?
Ono što je posebno simptomatično, a da nije krajnje opasno bilo bi i groteskno, jeste fakat da je francuska tajna služba, koja za razliku od naše policije brine o bezbjednosti svojih građana, ovo saznala i javila crnogorskoj policiji, uz naredbu da presretne kriminalce i vrati ih istim avionom u Beograd.
Potpredsjednik Vlade zadužen za bezbjednosni sektor Aleksa Bečić je, prije nego što će i avion poletjeti za Beograd, uspio poslati saopštenje javnosti u kojem će ponovo ishvaliti sebe, Demokrate i policiju, pripisujući sebi zasluge što su ćaciji otkriveni i vraćeni za Beograd.
Ali, istina je sasvim drugačija i nimalo nije lijepa. Crnogorska policija, sudeći po izjavama stranih predstavnika, posebno Republike Francuske ili nije imala nikakve informacije ko im stiže u posjetu ili je neko u policiji to znao pa je ćutao.
Ovo prvo je užasno, ali makar smo navikli. Zaduženi ste za bezbjednost međunarodnog skupa od najvišeg značaja, na kojem boravi više predsjednika i premijera iz Evrope, i vi pojma nemate da vam stiže pun avion kriminalaca i huligana, već za to mora da vam javi strana bezbjednosna služba. Valjda nisu imali kada od vetinga. Kažem, ovo je užasno, ali manje je opasno od drugog scenarija. Scenarija da je neko znao da dolaze i to prećutao, i usput im pripremio kompletnu logistiku?
Ukoliko je ovo tačno, neko bi trebalo da pojasni šta se zaista desilo. Ili ćemo umjesto odgovornih izjava odraslih ljudi ponovo slušati o tome kako su ugroženi od DPS-a i kako su sve ovo oni smislili samo da naude njima – jedinim i beskompromisnim borcima protiv kriminala i kupljenih diploma.
I na kraju, ostaje nam da vjerujemo. Jer, šta nam drugo preostaje?
Da vjerujemo da je 87 kriminalaca sasvim spontano odlučilo da baš u vrijeme međunarodnog samita turistički posjeti Tivat. Da vjerujemo da su karte kupili iz patriotskih pobuda, da su došli da uživaju u morskom vazduhu i da eventualno otpjevaju koju rodoljubivu pjesmu prije povratka kući. Da vjerujemo da francuska obavještajna služba paniči bez razloga, a da naša policija, kao i obično, sve drži pod kontrolom — toliko pod kontrolom da za problem sazna tek kada joj ga neko drugi nacrta.
Da vjerujemo i Aleksi Bečiću kada sebi pripisuje zasluge za akciju koju su odradili drugi. To je već postala posebna disciplina. Nešto poput političkog atletizma: preskočiš odgovornost, zaobiđeš činjenice i prvi utrčiš u cilj sa pobjedničkom zastavom.
Ali najveći problem nije tih 87. Niti je problem avion. Problem je što nas uporno ubjeđuju da ne vjerujemo svojim očima. Što nas tretiraju kao publiku kojoj se može prodati svaka priča, ma koliko bila šuplja, providna i uvredljiva za zdrav razum.
Jer kada država ne zna da joj stiže avion pun kriminalaca - to je nesposobnost. Kada zna, pa ćuti - to je saučesništvo. A kada nakon svega organizuje konferencije za medije da bi sebe proglasila herojem priče koju nije ni napisala, onda to više nije politika. To je bestidna patogena samoživost.
I zato nije pitanje ko je poslao 87 razbojnika u Tivat. Pravo pitanje je: ko je u Crnoj Gori trebalo da im otvori vrata? Jer Ali Babu smo prepoznali odavno. Za pećinu još čekamo adresu.
