Paradajz (Solanum lycopersicum) predstavlja jednu od najznačajnijih povrtarskih kultura u svijetu i nezaobilazan je dio savremene poljoprivredne proizvodnje. Njegov značaj proizlazi ne samo iz velike zastupljenosti u ishrani stanovništva, već i iz visoke ekonomske vrijednosti koju ostvaruje na tržištu.
Zahvaljujući bogatom sadržaju vitamina, minerala i antioksidanasa, posebno likopena, paradajz zauzima važno mjesto u svakodnevnoj ljudskoj ishrani, dok proizvođačima pruža mogućnost ostvarivanja značajnih prihoda. Koristi se kao svjež, zreo plod, ali i u vidu različitih prerađevina.
Paradajz ima veoma malu energetsku vrijednost, bogat je vitaminom C, B, K, E, a sadrži likopen, kalijum, natrijum, kalcijum i gvožđe – kao kancerozaštitne elemente. O značaju ove povrtarske kulture govori podatak da se njegova potrošnja statistički evidentira u 164 zemlje svijeta i da je druga najprodavanija namirnica na svjetskoj pijaci, nakon banana.
Paradajz je u Evropu stigao u 16. vijeku iz srednje i južne Amerike i iako se prvo uzgajao kao ukrasna biljka, veoma je brzo postalo omiljeno jelo u mnogim svjetskim kuhinjama. U svijetu se gaji na čak 2,5 miliona hektara.
Kina je najveći svjetski proizvođač paradajza, koja sama proizvodi gotovo trećinu ukupne svjetske proizvodnje. Nakon Kine, na listi vodećih proizvođača nalaze se Indija i Sjedinjene Američke Države. Takođe, nakon Turske, koja dominira u proizvodnji paradajza u Evropi, slijede Italija, Španija, Portugal, Holandija, Grčka, Albanija, Mađarska i Srbija.
Etimologija naziva i brojnih sinonima
Paradajz poznajemo i pod nazivom “pamidora”, što je zapravo izvedenica nastala od italijanske riječi “pomodoro” ili francuske riječi “pomme d'or”, što doslovno znači “zlatna jabuka”. Nazivanje ukusnog crvenog ploda rajskom jabukom, potiče iz biblijske priče o Adamu I Evi u rajskom vrtu.
Zabranjeni plod koji je Eva dala Adamu u evropskom slikarstvu se prikazivao kao crvena jabuka, koja neodoljivo podsjeća na izgled paradajza. Iako je nama danas ova povrtarska kultura poznata po žarko crvenoj boji, veoma je moguće da su prvi plodovi preneseni u Evropu bili zlatno žute boje. U našem komšiluku, paradajz se naziva još i pomidora, rajčica, kumador (kumidor), ili jednostavno skraćeno – poma. Varijante naziva “tomato” potiču iz indijanskog jezika nahuatl, u kojem se ova povrtarska kultura naziva tomatl.
Uslovi uspješne proizvodnje paradajza
Za postizanje visokih prinosa i vrhunskog kvaliteta plodova neophodno je obezbijediti optimalne agroekološke uslove. Paradajz se može gajiti na različitim tipovima zemljišta, ali najbolje rezultate daje na strukturnim zemljištima bogatim humusom, neutralne ili blago kisjele reakcije. Posebnu pažnju treba posvetiti plodoredu, jer uzastopno gajenje paradajza ili drugih biljaka iz porodice pomoćnica, poput krompira, paprike i patlidžana, povećava rizik od pojave bolesti i štetočina.
Temperatura predstavlja jedan od najvažnijih faktora uspjeha. Optimalne temperature za rast i razvoj kreću se između 15 i 29°C, dok temperature ispod 9°C ili iznad 40°C zaustavljaju rast biljaka. Takođe, kvalitet oplodnje direktno zavisi od temperature, jer polen gubi klijavost pri temperaturama nižim od 13°C i višim od 30°C. Najbolje uspijeva tamo gdje period sa prosječnom dnevnom temperaturom iznad 15°C traje 150 dana i gdje temperature u toku dana rastu i do 35°C. Kod umjerene vlažnosti zemljišta i sjetve na 2-3 cm dubine, pri temperaturi od 25°C, sjeme niče za 5-6 dana.
Paradajz je kultura izrazito visokih zahtjeva prema svjetlosti. Nedostatak sunčevog zračenja usporava rast, smanjuje zametanje plodova i utiče na kvalitet prinosa. U intenzivnoj proizvodnji, naročito tokom zimskih mjeseci, ovaj problem se uspješno prevazilazi dopunskim osvjetljenjem.
Dopunsko osvjetljenje rasada i gajenih biljaka u plastenicima i staklenicima ima ekonomsko opravdanje. Minimalna osvijetljenost je 5.000-10.000 luksa, a optimalna oko 35.000 luksa. Pri većem intenzitetu osvijetljenosti ranije je i cvjetanje. Kvalitet ploda paradajza dobijenog u nepovoljnim svjetlosnim uslovima je loš. Plod sadrži malo C vitamina, kiselina i šećera.
Kod proizvodnje ranog paradajza u plastenicima česta je pojava formiranja sitnih cvjetova, koji se ne oplode. Razlozi ove pojave leže u niskoj temperaturi zemljišta. Drugi problem u plasteničkoj, a naročito stakleničkoj proizvodnji su temperature preko 30°C, gdje je asimilacija veoma mala, odnosno ona je skoro ista kao i na temperaturi od +1°C. Da bi proizvođači obezbijedili bolji rast biljaka, može se dodavati ugljendioksid i njegova se koncentracija na tako visokim temperaturama može povećati i do 1,2%, što je 40 puta više od normalnog.
Tada se asimilacija uspješno odvija i na +35°C. U ovom slučaju asimilacija raste i do četiri puta. Proizvođači koji proizvode rasad pikiranog paradajza u hranljivim kockama, sandučićima ili najlon kesama, treba svakodnevno da kontrolišu temperaturu vazduha. Kod proizvođača koji proizvode nepikiran rasad paradajza u plastenicima ponekad dolazi do polijeganja-padanja rasada. Uzrok ove pojave je loše provjetravanje plastenika, odnosno pojava saprofitnih gljiva koje dovode do polijeganja rasada.
Značaj pravilne ishrane biljaka
Pravilna ishrana predstavlja osnovu savremene proizvodnje paradajza. Stajnjak poboljšava strukturu zemljišta, povećava sadržaj organske materije i aktivira mikrobiološke procese, dok mineralna đubriva omogućavaju formiranje visokih i kvalitetnih prinosa. Međutim, neadekvatna primjena hraniva može izazvati ozbiljne probleme.
Orijentaciono se uzima, da je za 1 ha potrebno 40 tona zgorjelog goveđeg stajnjaka. Ukoliko se đubri ovčjim ili živinskim stajnjakom, ova količina se smanjuje za 3-4 puta. Stajnjak se unosi u jesen pod duboko zimsko oranje ili u ljeto prije drugog oranja.Stajnjakom se popravljaju vodna, vazdušna i toplotna svojstva zemljišta.
Đubrenje mineralnim đubrivima je takođe neophodno. Ona utiču na ranostasnost, veličinu i kvalitet ploda, a samim tim i na visinu prinosa. Pretjerana upotreba azota dovodi do bujnog vegetativnog porasta, slabijeg zametanja plodova, produženog sazrijevanja i lošijeg kvaliteta. S druge strane, fosfor podstiče razvoj korijenovog sistema i ubrzava sazrijevanje, dok kalijum ima ključnu ulogu u formiranju kvalitetnih, sjajno crvenih plodova i povećanju otpornosti plodova na bolesti i štetočine, koji se uspješno čuvaju.
Nedostatak kalijuma ima za posljedicu smanjenu sintezu likopena, što dovodi do opadanja ploda pred samo sazrijevanje. U zavisnosti od planiranog prinosa, tipa proizvodnje i bogatstva zemljišta u hranivima, u zemljište se unosi oko 140-160 kg N/ha, 180-220 kg P205 i 130-150 K2O/ha. Ove količine proizvođači treba da uzmu samo kao orjentacione, jer se svaka parcela đubri za sebe. Poseban značaj imaju i kalcijum, magnezijum i mikroelementi poput bora, mangana, cinka i gvožđa.
Proizvodnja kvalitetnog rasada
Kod proizvodnje paradajza za svježu potrošnju kvalitetan rasad predstavlja osnovu uspješne proizvodnje. Savremena praksa podrazumijeva proizvodnju rasada u kontejnerima, saksijama ili tresetnim kockama, čime se obezbjeđuje dobro razvijen i zaštićen korijenov sistem.
Kvalitetan rasad treba da bude snažan, tamnozelene boje, sa dobro razvijenim stablom i formiranim prvim cvjetovima. Tokom proizvodnje neophodno je obezbijediti optimalnu temperaturu, vlažnost i osvijetljenost, kao i redovno provjetravanje kako bi se spriječila pojava bolesti. Posljednjih godina sve više proizvođača koristi kalemljeni rasad. Kalemljenje omogućava razvoj snažnijeg korijena, veću otpornost prema zemljišnim patogenima i štetočinama, kao i povećanje prinosa i kvaliteta plodova.
Rasad se može proizvoditi u svim oblicima zaštićenog prostora. U objektima gdje se vrši grijanje vazduha i zemljišta odgaja se rasad najboljeg kvaliteta. Za proizvodnju u zaštićenom prostoru vrijeme sjetve se određuje prema cilju proizvodnje. Postoji više načina proizvodnje rasada sa ili bez pikiranja (rasađivanje sijanaca na veće rastojanje), a najčešći su: u leji, kontejnerima, saksijama ili tresetnim kockama.
Za ranu zimsko proljećnu proizvodnju paradajza treba koristiti rasad sa zaštićenim korijenovim sistemom proizveden u kontejnerima i saksijama gde se sadi biljka sa busenom, a samo za kasnu njivsku proizvodnju može se koristiti rasad golih žila (nezaštićenog korijena), tj. čupan rasad. Kvalitetan rasad kod ranog paradajza treba da je visine oko 30 cm, kod srednje ranog do 25 cm, sa stablom debljine oko 1 cm, krupnim, tamno zelenim listovima i obrazovanim prvim cvjetovima.
U zimskim mjesecima proizvodnja se može obavljati u toploj, u proljeće u mlakoj, a ljeti u hladnoj leji. Klasična leja se pokriva prozorskim oknima, ali se može pokriti I plastikom. Za zagrijavanje leje se najuspješnije koristi konjski ili goveđi stajnjak, sabijen teretom, a sjeme se sije u markirane redove ručno ili mašinski.
U objektima sa grijanjem ili za kasnu jesenju proizvodnju, rasad paradajza se posljednjih godina sve više sije I u kontejnerima (od stiropora ili plastike). Pikiranje se obavlja u saksijama prečnika 10-12 cm, te se specijalnim izbijačima pred pikiranje biljčice se vade iz otvora uz minimalno oštećenje korijena.
Osim kontejnera, za proizvodnju rasada se koriste I saksije od plastike, keramike, papira ili treseta. Služe da se u njima pikira rasad, ali se u ranoj zimsko-proljećnoj proizvodnji, proizvodi i rasad bez pikiranja. Rasad se obavezno prije rasađivanje postepeno mora priviknuti na nove životne uslove pod kojima se nastaviti rast i razviće (kaljenje rasada). Kaljenje počinje dvije nedjelje pred rasađivanje, postepenim, a zatim sve jačim provjetravanjem i snižavanjem temperature supstrata i vazduha.
Sadnja i njega usjeva
U našim klimatskim uslovima, proizvodnja paradajza se obavlja u zaštićenom prostoru (tuneli, plastenici, staklenici), kao i na otvorenom polju (gajenjem preko rasada ili direktnom sjetvom sjemena na stalno mjesto). Najveći dio robne rezerve ploda paradajza obavlja se u raznim oblicima zaštićenog prostoroa, sa i bez dopunskog zagrijavanja. Zastupljena je rana zimsko-proljećna sadnja, rana proljećna sadnja i kasna jesenja sadnja. Gajenje paradajza za svježu potrošnju u najvećem obimu (95%) se obavlja preko proizvodnje rasada, dok se industrijski paradajz najčešće proizvodi direktnom sjetvom sjemena.
Gajenje iz direktne sjetve smanjuje troškove proizvodnje i učešće radne snage, što je veoma važno kada se ova vrsta gaji kao sirovina za industrijsku preradu. Gaje se sorte niskog stabla kojima nije neophodan oslonac, kao ni pinciranje (zalamanje bočnih izdanaka).
Plodovi sorti paradajza za industrijsku proizvodnju za direktnu sjetvu su veoma čvrsti, niskog rasta i posjeduju genetsku sposobnost lakog odvajanja ploda od cvjetne drške. Obavezna je kvalitetna predsjetvena priprema zemljišta, kako bi se sjetva obavila od početak aprila, do početka maja, na dubini od oko 1 cm do 3 cm.
Potrebno je zasijanu površinu održavati u stanju optimalne vlažnosti kako bi se u početku rasta spriječilo stvaranje pokorice i stvorili optimalni uslovi za nicanje. Potrebna je efikasna zaštita od korova, bolesti i štetočina. Mana ovog načina gajenja paradajza je visok utrošak skupog hibridnog sjemena.
Navodnjavanje i fertigacija
Paradajz je veoma osjetljiv na nedostatak vode, posebno nakon rasađivanja, tokom cvjetanja i u fazi intenzivnog plodonošenja. Savremena proizvodnja gotovo nezamisliva je bez sistema „kap po kap“, koji omogućava precizno doziranje vode i hraniva.
Najveće potrebe biljaka za vodom su u početnim fazama rasta (period rasada) i u fazi plodonošenja i tada vlažnost zemljišta treba da iznosi 80% PVK, a u ostalom periodu vegetacije 70% PVK. Idealna vlažnost vazduha za pucanje antera i rasipanja polena iznosi 60-70%.
Ovo je bitno, jer u plasteničkoj proizvodnji ova vlažnost je obično veća, te je i oplodnja otežana, a često i onemogućena. Duži nedostatak pristupačne vode u zemljištu ograničava porast i razvitak biljaka i smanjuje prinose, a štetne posljedice ne mogu se korigovati nikakvim kasnijim obilnijim zalivanjima.
Fertirigacija, odnosno dodavanje vodotopivih đubriva kroz sistem za navodnjavanje, danas predstavlja standard u intenzivnoj proizvodnji. Odnos azota, fosfora i kalijuma prilagođava se fazi razvoja biljke. U početnim fazama naglasak je na fosforu, tokom vegetativnog razvoja na uravnoteženoj ishrani, dok se u periodu formiranja i sazrijevanja plodova povećava učešće kalijuma.
U uslovima savremene poljoprivrede proizvodnja paradajza zahtijeva visok nivo stručnog znanja i primjenu naprednih tehnoloških rješenja. Izbor kvalitetnog hibrida, proizvodnja zdravog rasada, pravilna ishrana, precizno navodnjavanje i efikasna zaštita biljaka predstavljaju ključne faktore uspjeha. Proizvođači koji usvoje integrisan pristup proizvodnji mogu ostvariti visoke i stabilne prinose, uz plodove vrhunskog kvaliteta koji zadovoljavaju zahtjeve savremenog tržišta.
Berba plodova paradajza
Za lokalna tržišta paradajz se bere kada su plodovi dostigli punu zrelost i karakterističnu boju. Za manje udaljena tržišta berba se obavlja nešto ranije, kada plodovi nisu sasvim zreli, a za udaljena tržišta beru se plodovi na kojima se pojavila ružičasta boja i to najviše na dijelu koji je izložen suncu (plodovi iz ovakvih berbi namenjeni su za svježu pijacu).
Za industrijsku preradu beru se potpuno zreli plodovi. Berbu treba obavljati po suvom vremenu, a u jesen posle nestanka rose. Berbe treba da budu redovne kako bi otkidanjem zrelih plodova biljke ubrzale rast i zrenje do tada zelenih plodova. Plodovi se beru bez drške, pazeći da se ne nagnječe ili na drugi način oštete.
U početku su berbe svakih 7-8 dana (na jednoj parceli), a kasnije svaka 3-4 dana. Za industrijsku preradu berba može početi kada je oko 70-75% plodova zrelo, a kasnije se zrelost povećava za oko 3% za svaki dan sa normalnim temperaturama.
Kod proizvodnje na gredicama berba se obavlja kombajnima koji imaju dnevni učinak od 1-1,5 ha na dan.
