The Green Hills of Montenegro

Kada bih sebi postavio pitanje kako sam postao lovac, vjerovatno bi se tu negdje zasigurno kao jedan od potencijalnih razloga pronašla čuvena knjiga Ernesta Hemigveja “The Green Hills of Africa”, što bi, vjerujem, prosječnom čitaocu crnogorskih portrala zazvučalo dovoljno fensi razlogom, jer je ipak Hemigvej u pitanju.

Međutim, iskreno rečeno, presudno je bilo to sto mi je otac bio lovac, inače bi sve završilo kao i u mnogim drugim stvarima na pukom maštanju. Avantura koja je tada otpočela nije se završila do današnjeg dana i vjerovatno nikada ne bih ni pomislio da pišem o tome, da se nije desilo ono što jeste, a što ovih dana potresa crnogorsku javnost.

Gledao sam dvije bebe, dva mladunčeta medvjeda, koja traže svoju majku po kvartovima Berana, lišeni svega iskonskog što im je priroda ostavila, pokazujući da je tuga istovjetna svim živim bićima. Nisam mogao da razumijem ljude koji su pucali direktno u sve ono sto je lov svima nama lovcima značio. Nemoć i frustracija je bilo ono što je osjetio, vjerujem, svaki lovac zbog činjenice da među nama postoje ljudi bez lovačke etike.

Nekada je u Crnoj Gori to bio način života ili makar njegov sastavni dio. Svaki čoban je nosio pušku o svom ramenu, neku od oca ili djeda, da brani stado od vukova baš onako kako mu je otac ili djed tom istom puškom nekad branio čast i slobodu. Omaklo bi se nekad tom čobanu, na zelenim vrhovima crnogorskih planina, da ulovi zeca ili lisicu i onda kada se ne smije, ali nije nikada učinio nešto od čega bi se morao stidjeti.

A onda se desilo ono što samo može da se desi u zemlji čuda i apsurda. Smrt jedne mečke je ujedinila preko 60 NVO organizacija (nisam ni mogao da vjerujem da ih ima toliko), neke od najvećih političkih partija, lidera, gradonačelnika, nezavisnih intelektualaca u jednom po njih svetom cilju - zabraniti lov, uništiti svaku pomisao na njega i izbrisati sve tragove da je ikada postojao. Latiše se tvitera i fejsbuka, opletoše po lovcima kao da su u najmanju ruku najopasniji teroristi, čineći da se i obični narod, uvidjevši da je djavo ponio šalu, pridruži salvi uvreda i kletvi.

Zajapureni i ljutiti, jednom rukom su kucali postove I komentare preko telefona u kojima su proklinjali lovce i ubijanje životinja, dok su drugom kidali sočnu šniclu od svježe zaklanog mladunčeta krave. Ali kako da im zamjeriš, ne daj bože da kazeš da su licemjeri, nego bolje s mirom, mogu te tužiti, nikada nije mogao šut sa rogatim! Filozofija čopora, riješenog da jurne na prokazane pojedince, navodno vođena najdubljim osjećanjima za jedno živo biće u vidu medvjeda, ne podnosi niti dozvoljava drugačije mišljenje.

A onda shvatiš da živiš u zemlji gdje je od posljedicaa virusa danas umrlo 10 ljudi, juče osam, a prekjuče se već ni ne sjećaš koliko, a da niko od tih NVO ili političkih partija ili lidera nije digao glas, a ne da je krenuo u organizovanu akciju. Da li je realno da je jednom od političkih lidera smrt mečke strašan zločin, a dobijanje imena ulice po nekom od neprihvatljivih tipova dvadestog vijeka iliti zločinaca, samo zakonski problem, pri tome ne želeci da relativizujem ono šta se desilo. Gdje se u međuvremenu izgubila svaka empatija među ljudima, zašto se takva ujedinjena akcija od tih istih ljudi nije desila kada su u pitanju vakcine i borba protiv kovida? E sada ću rizikovati i reći zato što jesu licemjeri!

Kad čas prije postasmo društvo u kome je javna osuda prema ljudima koji su počinili krivolov neuporedivo veća negoli prema onima koji su počinili zločine prema ljudima ili se bave kriminalom, a o nacionalistima i šovinistima već nema potrebe da pričam, oni su obično ugledni građani kojima se aplaudira. Na kraju shvatiš da su ti nesrećni lovci koji su počinili to djelo, prevashodno toliko javno ocrnjeni, jer iza njih ne stoji nikakva politička niti interesna struktura, oni su samo neznaveni i prosti ljudi koji će platiti ozbiljnu cijenu za svoje loše postupke.

Ja bih se zapitao da li je olakšavajuća okolnost u tome da su ih upravo ti isti političari koji ih sada osuđuju hranili nekom paralelnom stvarnošću, lišenom istine, samo da bi izgubili svaki osjećaj za realnost, čineći ih lakšim za manipulacije, ali zato sklonijim da idu ka marginama normalnog ponašanja .

Na kraju su The Green Hills of Montenegro ostali uprljani krvlju nevine životinje, mladunčadima koja u njima traže odgovor koji im je samo majka mogla dati, postajući stranci onamo kamo pripadaju, vjerovatno osuđeni na smrt. Najbitnije je da svi razumijemo da je taj zločin proizvod ljudi koji nikada nijesu bili dio toga habitusa, nesposobnih da sagledaju svu kompleksnost i ljepotu istog.

Kada biste mi postavili pitanje zašto lov uopšte postoji i čemu sve to, onda bih vam rekao da taj isti odgovor postoji u svakome od vas, samo nemojte o svima nama suditi na osnovu zalutalih pojedinaca. Poslušajte svoje najdublje instinkte i razumjet ćete da lov nije ubijanje, vec iskonski odnos i život sa prirodom onako kako su ga naši preci imali hiljadama godina, poštujuci je i bivajuci njenim integralnim dijelom. Voljeti lov, a ne voljeti prirodu i biti njen najveći zaštitnik je prosto nemoguće. The Green Hills of Montenegro imaju dušu, niko je ne zna bolje od nas, lovaca, a ko ne može to da razumije neka proba sa nekim od romana Ernesta Hemigveja, možda u njima pronađe istinu.

Autor je inžinjer pomorstva